Peti okrugli sto posvećen predstavi iz natjecateljske selekcije održan je o komadu "Kroz proces 10 - 6 - 93" Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, autorice i redateljice Marine Petković Lliker.

Okruglom stolu prisustvovali su glumci Miro Barnjak, Ana Franjčević, Jelena Kordić Kuret, Ivo Krešić, Ana Ljubić, Nikolina Marić, Mirela Mijačank Kordić, Robert Pehar i Ivan Skoko, te direktor Hrvatskog narodnog pozorišta Mostar Ivan Vukoja.

Ivan Vukoja ocijenio je da baviti se bilo kojom tragedijom ili ratnom tragedijom, osobito tragedijom u kojoj su nastradala djeca, predstavlja vrlo sklizak teren.

''Vrlo osjetljiva tema, gdje se lako skrene u patetiku i kič, banalnost, dnevno političko ili ideološko učitavanje, što smo mi htjeli pod svaku cijenu izbjeći. Zapravo, htjeli smo napraviti jednu predstavu suvremene kazališne estetike, rafiniranog, suptilnog kazališnog izraza. Možda je autorica i rediteljica Marina Petković Liker najbolje to objasnila u jednoj svojoj rečenici, u jednom svom djelu, kada je rekla "U svemu što se dogodi, pogotovo u nekom događaju društvenom i javnom, svi koji su sudjelovali u tom događaju imaju neku svoju verziju priče, svoju istinu i između tih istina jako je teško pronaći srednju vrijednost ili reći da je samo ta istina ispravna i da je sveobuhvatna", naveo je.

Nema nacionalnog diskursa

Vukoja je rekao da svrha predstave nije da utvrdi krivca ili da kazni zločince niti da uspostavi neku ravnotežu, ona uopće ne govori racionalnim diskursom, već ona zapravo pokušava da "pamćenje tijela i srca", onoga što se dogodilo, zapravo kroz ovu predstavu izrazi i da na taj način komunicira sa svim gledateljima koji isto tako imaju neko svoje životno iskustvo koje im je, ne samo mentalno da ga se sjećaju, već im je postalo sastavni dio njihovog fizičkog tijela i sastavni dio njihovih emocija.

''To je upravo bila glavna ideja ove predstave, uz to što smo smatrali da je to neka vrsta društvene odgovornosti, da mi kao nacionalna kazališna kuća koja se bavila širokim spektrom suvrmenih tema, da se bavimo i jednim ovakvim događajem'', podvukao je Vukoja.

Nikolina Marić se osvrnula na jak emotivni aspekt predstave i na glumce.

''Uvijek sam se pitala da li ću na svakoj izvedbi postići emociju, nemoguće je ne postići emociju na sliku, na zvuk, jer tu su upravo ti roditelji koje sam vidjela na videima. Došli su roditelji na jednoj praizvedi i svi smo se emotivno slomili, pogotovo kad su tu majke i očevi poginule djece. Ja sam se u jednom trenutku slomila i uhvatila za stolicu i majka poginule djece daje mi snagu i bodri me da nastavim. To mi je bio jedan od najljepših i najtužnijih trenutaka u igranju ove predstave'', podvukla je Marić.

Miro Barnjak navodi da su radeći na predstavi činjenice saznavali i upijali iz video materijala koji je sniman u razgovorima sa obiteljima i članovima uže obitelji stradale djece.

''Taj dio je sklizak teren da nas ne ponese u neku patetiku ali da uspijemo ispričati univerzalnu priču o boli, žrtvi, patnji, gubitku i tragediji, koja je na žalost u našoj domovini Bosni i Hercegovini vrlo bliska. Posljednji rat je svima nama na bilo koji način zabio mač u srce, mi doživljavamo tragedije svakodnevno prisjećajući se ubijenih i stradalih. I kod nas se događa to ciklično ponavljanje, međutim kod nas u BiH je to svakodnevno, zato smo u nekom smislu pokušali da ispričamo na neki način bol i ogorčenje zašto nije ništa poduzeto u tom smislu.

Za te žrtve se ništa nije ni znalo radi neke medijske blokade i šutnje, što moj lik kaže u trećem činu. Isto tako kad gledamo na žrtve, bol majke je uvijek ista bila ona bošnjakinja, srpkinja ili hrvatica, njena bol je nesnosna. Tako da smo pokušavali reći sve, a isto tako suzdržati se od nekih momenata patetike i upiranja prstom, jer što kažem u jednom momentu predstave "Ako je potrebno osuditi jedne, onda je potrebno osuditi i druge i treće" u smislu same tragedije, samoga čina, jer ako mi ne riješimo neke situacije između samih sebe, mislim da mi već trideste godina tapkamo u marku tražeći krivicu i pravdu. Mi smo htjeli ispričati univerzalnu bol obitelji čiji su najmiliji stradali u proteklom ratu'', istakao je glumac Miro Barnjak.

Ivan Vukoja je pojasnio da sva tri čina imaju osnovno raspoloženje, prvi čin je bio uranjanje svim čulima a ne racionalno, u drugom činu su svi ušli sa glumcima u to mjesto boli koje je unutar nas i svakog od nas, a treći čin je bio takozvano otvaranje.

Tema žešča od bilo koje mašte

Selektor ovogodišnjih Pozorišnih Igara BiH Dževdet Tuzlić smatra da je ovdje riječ o temi koja je zbiljska i žešća od svake mašte, i da je faktički nemoguće izmaštavati, ovdje je moguće samo biti u tome kao glumac.

''Smatram da je najveći doprinos glumačke igre ćutnja, ono što je ovoj predstavi dalo snagu i vrijednost. Predstava zaista govori o univerzalnoj boli ne upirući prstom, o nečemu što je imanentno svakome, svakoj majci, svakom ocu, svakome ko je izgubio nekoga, toga je ovdje, nažalost, bilo jako puno. I zato je to meni, ta moja ćutnja u Mostaru koju sam doživi kao jednu vrstu uranjanja, ne mogu reći katarze, katarze ovdje nema, i ta posvećenost je bio primaran razlog da predstavu dovedem u Jajce'', kazao je Tuzlić.

Sulejman Bosto navodi da je prateći predstavu želio pronaći mogućnost da se iz lokalnog iščita jedna moralna univerzalija. Smatra da ova predstava sudjeluje u postavljanju tog bazičnog pitanja, našeg ljudskog pitanja kako se ophodimo sa zlom, sa ljudskom boli i nanošenju patnje.

''Citirao bih filozofa Jurgena Habermasa i njegovu dijagnozu dvadesetog stoljeća: "Dvadeseto stoljeće pokazuje srce jedne epohe koja je izumila plinske komore i totalni rat, državno provedeni genocid i logore smrti, pranje mozga, sistem državne sigurnosti i van optičkog nadzora cijelog stanovništva. To dvadeseto stoljeće proizvelo je više palih vojnika, više likvidiranih građana, ubijenih civila i prognanih manjina, više mučenih, poniženih i izgladnjelih i smrznutih. Više političkih zatvorenika i izbjeglica, nego što se ikada moglo zamisliti da je to moguće. Fenomene nasilja i barbarstva određuju signali epohe“. Hoću da kažem da se u tom okviru, što se tiče dijagnoze epohe, kojoj i mi pripadamo sa svojim promašajima, zločinima i dobrim djelima, tu tragediju epohe moramo uračunati u naše pojedinačno iskustvo. Po meni ova dijagnoza nosi isto pitanje kao i ova predstava. Ona otvara sva ta pitanja kojima se kao umjetnici i intelektualci trebamo baviti. Ja sad postavljam pitanje, parafrazirajući jednu biblijsku činjenicu, a to je, neka prvi baci kamen ko smatra da je grešan'', podvukao je Bosto.

Direktor Umjetničke galerije BiH Strajo Krsmanović je istaknuo da se predstava ne može staviti ni u jedan sistem, da ona počinje kao neverbalno pozorište, a s druge strane otvara mogućnost svakojakog učitavanja.

''Jedino kako mogu da je shvatim i doživim je iz pozicije postmodernističkog odnosa. Mi zapravo živimo nakon tridest godina onoga što se događalo, mi živimo u društvu u kojem nema ni jedan sistematski odgovor ni na jedno ozbiljno pitanje. Mi smo društvo koje nema odgovor o pomirenju, nema odgovor o sistemu, koje nema odgovor o institucijama, tridest godina mi muku mučimo sa tim. Zato ova predstava, ovakvo postavljena, zapravo nama biva neka vrsta ogledala onoga s čime mi živimo i čime se mučimo poslije tog teškog rata. Mi živimo ono što akteri u ovoj predstavi žive u trećem dijelu predstave. Nije pitanje kako neko u ratu ubija civile i djecu, pitanje je kako je moguće da nas neko svrsta u tri grupe. Nažalost, mi kao društvo ni dan danas nemamo odgovor na to pitanje'', istaknuo je Krsmanović.