Donosimo vam intervju redatelja Ivice Buljana koji je nastao povodom predstave ''Noć s Alaksom'' čija je premijera večaras u HNK Mostar s početkom u 20 sati.

Tekst Marka Tomaša, prema kojem je nastala ova predstava, po svojoj je strukturi klasičan dramski tekst. Kakvu ste koncepciju i viziju imali nakon pročitanoga teksta i koliko je fluidnosti bilo u razvijanju same koncepcije predstave?

Poznavao sam Tomaša pjesnika, romanopisca, esejista i kolumnista. Otkad smo se družili u Tirani prije tri godine, postali smo i prijatelji. Dogovor za dramu „Noć s Aleksom“ rezultat je noćnih razgovora. Mnogi će, čitajući je, biti iznenađeni klasičnim stilom. Umirući Šantić susreće se na samrtničkoj postelji sa suvremenicima i bližnjima koji su presudno utjecali na njegov život.

Moj pristup sastoji se u istraživanju crnih rupa, izvođenju na svjetlo izbočina i barthesovskih nepravilnosti koje onda s autorskom ekipom i glumcima oblikujem u prizore. Kad je Marko predložio za temu drame zadnji Šantićev dan, odmah sam pomislio na film „Last Days“ Gusa van Santa. Druga, vrlo osobna referenca bio mi je „Wittgenstein“ Dereka Jarmana.

U prvom pratimo osobnu tragediju Kurta Cobaina, muku i nastajanje njegove zadnje pjesme. Van Sant dopušta svom liku da postoji izvan granica filma, da prati svoje staze, donosi svoje izbore, da se sam suoči s neizbježnom sudbinom. Wittgenstein je, s druge strane, raspolovljen u dva lika, u genijalnog dječaka i zrelog filozofa koji će promijeniti tok dvadesetog stoljeća.

Dječak je taj koji komentira odluke sebe odraslog. Tomaš isto tako lik pjesnika, kojeg glumi Ivo Krešić, udvostručuje u onog umirućeg u pedeset i šestoj godini, i fantoma Aleksu K. koji živi u današnjem Mostaru i ima moć da komentira događaje unatrag. Taj dvojnik je možda moguća projekcija samog Tomaša koji je odlučio živjeti u Mostaru i postati njegov umjetnički simbol.

Uz ovu dvojicu, pojavljuje se i lik pjevača, u predstavi je on Vladimir Mićković. Aleksa Šantić na stanovit način preteča je današnjih južnoslavenskih pjesnika/pjevača koji su uspjeli izraziti specifičan narodski duh, kao Štulić, Predin ili Balašević.

Kakva je vaša metoda pristupa procesu rada na predstavi? Što je najvažnije za jednog redatelja kada proces krene, i u smislu odnosa prema tekstu, a s druge strane i radu s glumicama i glumcima?

Proces je započet intenzivnim čitanjem, stvaranjem epizoda kojima smo davali naslove, analizom odnosa Alekse Šantića i likova koji ga okružuju, od onih iz obitelji, kao što su majka, sestra Persa i zet Svetozar Ćorović, brat Jakov, do kolega – Mostarca Osmana Đikića te Miloša Crnjanskog i Miroslava Krleže, pa onda i tršćanske prostitutke od koje se možda zarazio sifilisom.

Analitičko čitanje bila nam je polazišna točka za ulazak u fizički proces prevođenja dramskih u scenske prizore. Koristili smo se elementima tehnika Grotowskog i Artauda. Glazba je bila snažan pokretač, koristili smo Šantićeve i Đikićeve stihove uglazbljene u sevdalinke, ali i ilustrirajuće muzičke fragmente, od Štulića, Đorđa Novkovića, Himze Polovine do tradicionalnih pjesama.

Za ovu je predstavu Mitja Vrhovnik Smrekar komponirao pet novih skladbi na Šantićeve stihove. Prema kraju proba, dramski dijalozi su se spajali s fizičkim prizorima, improvizacijama i muzičkom podlogom.

Dramaturg Robert Waltl predložio je da za finale predstave Tomaš dopiše monolog sestre Perse za Jelenu Kordić Kuret. Njezina je snažna prisutnost jedno od uporišta predstave. Završetak dijaloga s Krležom spoj je Mićkovićeve interpretacije klasne pjesme „O klasje moje“ sa scenom butoh-plesa koju izvodi glumac Damir Čobo.

Namjera mi je bila da odemo dalje od povijesnih činjenica, i da se koristimo različitim stilovima, razdobljima i kulturama. Osnovne su teme Šantićeva umjetnička ambicija, smrt, nacionalna politika i seks.

Vizualni umjetnici Toni Soprano Meneglejte i Sonda Trinajeset kreiraju live VJ-ing, svaka vježba imala je formu performansa ili akcije, mnogo više nego što se to radi u tradicionalnom procesu.

Što za Vas znači suvremeni teatar i koje bi bile njegove ključne odrednice, odnosno, koliko više uopće možemo govoriti o jasnim granicama između različitih umjetničkih formi i jesu li te granice postale fluidnije i ne tako stroge?

U kronološkom smislu živimo na kraju jedne stilske formacije koju je od devedesetih u prošlom stoljeću označavao pojam postdramsko kazalište.

Ono nam je omogućilo neometane izlaske iz jedne vrste, roda, žanra u drugo. Vizualno je postalo važno kao i do tada dominirajuća riječ, fusnota kao tijelo teksta.

Komentar, didaskalija, pop-pjesma, aforizam, reklama, novinski članak, sve je ravnopravno gradivo za stvaranje predstave. Premoć psihološkog realizma načeli su principi dokumentarizma, non-actinga, korištenje fizičkog teatra.

Zajedno s velikom globalnom krizom, ekonomskom, ekološkom, vojnom, promijenili su se etički i estetski okviri, pristup samim temeljima umjetničkog stvaranja. Javio se otpor protiv raspršenog post-post-modernizma i čuju se glasovi koji zagovaraju povratak narativiziranom diskursu drame.

Jedna od vodećih kazališnih teoretičarki Birgit Haas naziva ovaj novi pravac dramskom dramom. Ja sam često radio predstave utemeljene na fizičkim istraživanjima kao Pasolinijev „Pilad“ u New Yorku, „Macbeth“ Heinera Mullera u Ljubljani ili „Grobnicu za Borisa Davidoviča“ u Beogradu.

Zadnjih godina npr. Krležinu „U agoniji“ ili Albeejevu „Tko se boji Virginije Woolf“ gdje sam pokušao neke spoznaje iz psihoanalize, i zapažanja o stvarnosti primijeniti u tzv. snažnim dramskim komadima.

Možete li reći nešto o odnosu klasika dramske književnosti i suvremenih dramskih tekstova? Kazališta obično biraju „provjerene“ klasike, dok, s druge strane, postoji mnogo mladih dramskih pisaca koji bi češće mogli dobiti priliku da njihovi tekstovi budu postavljeni.

Drugim riječima, kako vidite odnos kanona i suvremene dramske književnosti i je li vam kao redatelju „svejedno“ postavljate li tekst Miroslava Krleže ili tekst Marka Tomaša?

Predstave se ne mogu raditi zbog njih samih. Treba stvarati priče koje imaju utjecaj na gledatelja. To su svjedočenja o malim zajednicama, a odnose se na širu sliku društva. Svaka je drama mikro svijet koji stupa u interakciju sa stvarnim, iako nikako ne želim reći da je kazalište reprodukcija stvarnosti.

Slavoj Žižek ponavlja kako je klasični narativ danas ozbiljno subverzivniji od avangardnog. Kazalište naglašava svoju političku odgovornost, ne nužno plakatnim, već inteligentnim subverzivnim akcijama.

Suvremeno kazalište razlikuje se od psihološkog sa socijalnom pozadinom koje se koncentriralo na točan, detaljan i subjektivan prikaz stvarnosti. I kod Krleže kojeg kontinuirano režiram skoro dvadeset godina, do autora kao Dubravka Ugrešić, Tena Štivičić, Olja Savičević-Ivančević, Kristian Novak ili Marko Tomaš, najviše me zanima kritična sila koja otkriva i rješava skrivene strukture moći društva.

Kroz njihove tekstove okrećem se tradiciji mimezisa i iskonskoj želji za pričanjem priča. Dramaturg John von Düffel tvrdi da bi u današnjem kazalištu trebalo biti “manje umjetnosti, a više supstancije”.

Aleksa Šantić svojevrstan je simbol grada Mostara. Nema mnogo takvih, gotovo, simbiotičkih veza jednog pjesnika i jednog grada. Što je za Vas bilo najpotentnije i najzanimljivije u tom odnosu i kako taj odnos funkcionira u predstavi „Noć s Aleksom“?

Šantić je pjesnik formativne lektire prošlih generacija. Socijalne pjesme kao „Ostajte ovdje“, „O klasje moje“ učile su se napamet. Serija i film „Moj brat Aleksa“ prikazani su devedesete kad se počeo raspadati jugoslavenski prostor, i nisu imali značajniju ulogu u formiranju mita o Šantiću.

To su učinile sevdalinka „Emina“ koja je imala brojne obrade, i pjesma „Što te nema“ koju je Jadranka Stojaković pretvorila u evergreen kojeg znaju svi na ovim prostorima.

Marko Tomaš uputio me na knjigu Avde Hume „Moja generacija“ koja mi je bila izvor spoznaja o Mostaru s početka dvadesetog stoljeća. Iako autobiografska, ona na način nove povijesti govori o mostarskoj svakodnevici, političkim odnosima nakon pada Otomanskog imperija, austrijske aneksije BIH, stvaranju Kraljevine SHS. Humina knjiga potvrđuje da se mit o Šantiću stvarao već za njegovog života.

On svjedoči o najvećem sprovodu u povijesti Mostara koji je trajao cijelo popodne, a u čijoj su organizaciji sudjelovale sve etničke zajednice i kulturna društva. Šantić je postao ono što je za Čile bio Pablo Neruda, pjesnik koji je savršeno izrazio, ili još točnije izraženo, stvorio sliku grada Mostara.

Što biste izdvojili kao najveću snagu predstave „Noć s Aleksom“ i što biste rekli kako će funkcionirati u kontekstu koji smo prije spominjali – odnosa grada i pjesnika, s naglaskom kako bi ga publika mogla doživjeti?

Predstava komunicira kroz emotivna i idejna značenja. Tomaš, u širem postjugoslavenskom prostoru i sam suvremena reinkarnacija Šantića, u dramu je uveo lik Alekse K. kojeg igra Mario Knezović, pjesnik i pjevač mostarskog banda Zoster, još jedan legitiman Šantićev nasljednik.

Tomaš potencira Šantićev žal za budućnosti koju nije doživio, a za koju časno preuzima moralnu odgovornost. Kroz susret s Jovanom Dučićem razmatra se odnos dvojice hercegovačkih bardova prema novoj državnoj tvorevini koju su zajednički sanjali.

Dučić je postao slavni diplomat i kraljev apologet, a Šantić, nekadašnji veliki pjesnik svetosavskih i Orjuninih himni, ostao je poluzaboravljen, osiromašen. U prizoru s mladim Crnjanskim, Šantić ispovijeda svoje razočarenje državom koja nije ispunila ideale o zajednici Južnih Slavena.

Još je polemičniji susret koji je napisan prema bilješci iz Krležinog dnevnika. Komunist i internacionalist, Krleža teško optužuje barda svoje mladosti za intelektualnu impotenciju, zamjera mu za uokvirenu sliku Aleksandra Karađorđevića. Šantić je umro 1924. godine i nemoguće je pretpostaviti kakav bi bio njegov odnos prema kasnijem razvoju događaja u Jugoslavijama koje su uslijedile.

Tomaš mu u dijalog sa zetom, pjesnikom Svetozarem Ćorovićem u čijoj je kući i umro, upisuje ton gorčine. On kao da proročanski naslućuje sukobe koji će se dogoditi u Mostaru tokom dvadesetog stoljeća, i za koja sam osjeća moralnu odgovornost.

Tomaš piše i o njegovom nesigurnom emotivnom životu, podložnom religijskim i etičkim principima zatvorene zajednice kojoj je pripadao.

Čuvena je njegova romansa s „latinkom“ Ankom koju je morao prekinuti na majčino inzistiranje, a legendarna opsjednutost Eminom, mostarskom Lolitom je postala prva platonska fantazija ovih prostora. Namjera mi nije bila betoniranje, nego dekonstrukcija mita o Šantiću. „Činjenice su za kompjutere, a ja sam tvorac mitova“, rekao je britanski umjetnik Ken Russell.

Ja nisam redatelj dokumentarnih drama, ambicija mi nije prikazati život pjesnika na činjeničan način, već izvući inspiraciju iz njega, a da bih ispričao idiosinkratičnu priču. Činjenice ne ometaju moju maštu, a stil sam uskladio sa svojim pogledom na Tomaševu poeziju.