„Prnjavor??? A gdje ono dođe? Ma nekako ga miješam s Prijedorom pa ne znam šta je šta, al' sigurno je to gradić, nešto malo, čim baš ništa ne znam o njemu…“

Tako mi kaže jedan drug nakon što mu rekoh da sam malo prokrastario Prnjavorom i okolinom, a siguran sam da će mnogi, iz Bosne, a pogotovo iz Hercegovine, pomisliti slično kad se spomene taj grad. Da je gradić, baš i nije, mada je onakav kakav je, bez ikakvog prostranijeg trga osim placa ispred robne kuće, s iskrivudanim i zapetljanim uličicama izuzev one što ide srtom grada, poprilično nalik tome. A gdje dođe? Ne dođe on nigdje, stoji gdje je uvijek stajao, a pošto on ne dođe, ja otišao u Prnjavor. I sreo – a ne desi se to baš često – nekoliko iznimno pozitivnih ljudi.

GALERIJA
FOTOGRAFIJA

Ne dolazim s juga ni s jugoistoka, kako bi se moglo očekivati, nego sa zapada, iz Laktaša, a red je da zastanem u prvom selu. Zove se Potočani, a u njemu nalazim dvije zanimljive stvari: jedna je pravoslavna crkva, jedna od rijetkih u ovom kraju naše zemlje koja je u ravni, a ne na kakvom brežuljku, a drugo su spomenici poginulim. Kasnije ću vidjeti da je to u ovim krajevima prilično čest slučaj, ali me pomalo zatekne činjenica da su dva spomenika poginulim partizanima, jedan podignut 1958., drugi 1982. godine, i spomenik poginulim borcima Vojske Republike Srpske, udaljeni samo nekoliko metara. Kao da se jedno nastavlja na drugo, mada, kako ja vidim Drugi svjetski i ovaj posljednji rat, ne bih rekao da je bilo baš tako. Na partizanskom spomeniku, onom mlađem, imena 20 poginulih boraca i dva imena ŽFT, dok je spomenik poginulim borcima VRS moderniji, na njemu su i fotografije. Brojka ista – 20. ŽFT? Treba mi koji čas kako bih shvatio da su to žrtve fašističkog terora, skraćenica na koju se, ako se dobro sjećam, ne nailazi nigdje po središnjoj Bosni i Hercegovini. Pored partizanskih spomenika je i groblje. Grobovi zapušteni, a nadgrobne ploče stidljivo izviruju iz trave, kao da im je neko rekao da je njihovo vrijeme davno prošlo.

Pored Potočana prolazi trasa autoceste. Radnici i strojevi užurbani, vidi se da je vrijeme socijalističkog samoupravljanja prošlo, nigdje niko ne sjedi, svi nešto nose, mašu, pokazuju, dižu… Malo dalje stupova koji drže autocestu nestaje, a umjesto toga razrovane livade nasute kamenom.

I dok se još uvijek čudim bliskosti dviju nekompatibilnih vojski u Potočanima, u susjednoj Lišnji shvaćam da su se dvije vojske ujedinile: spomenik borcima VRS i partizanima je zajednički - VRS u sredini, poginuli partizani slijeva, ŽFT zdesna! Ne jednom sam slično vidio na područjima koja je (o)držala Armija BiH, koja je, pak, ratovala protiv… Svi bi da postanu antifašisti! Politika, politika, neću o njoj… U Lišnji i grkokatolička crkvica, filijala prnjavorske parohije, a i Osnovna škola „Meša Selimović“, kojoj me zovu vesele boje na njenim zidovima, a kad se približim, kroz prozore vidim cjepanice, naslagane do plafona. Zima ide, ide zima…

Lišnja: ujedinjenje partizana i Vojske Republike Srpske

Do grada nema ničega posebno zanimljivog, a ni ne zaustavljam se; odavno žellim vidjeti crkvu brvnaru u Palačkovcima. Selo je na drugom kraju općine, prema Derventi, oko 35 kilometara od Potočana. Jest podaleko, ali, sudeći po fotografijama, vrijedi, a kad se dođe… Uhhhhh… Već samo mjesto: visoravan okružena hrastovom šumom, a sve odiše apsolutnim spokojem; jedini zvuk je ptičji pjev. Prvo se ugleda velika, nova crkva, posvećena svetom Vasiliju Ostroškom. I na njoj ima zanimljivih detalja, recimo drvena vrata sa dva izrezbarena srpska grba i dva stilizirana križa, iznad toga izrezbareni Vasilije, kamena česma sa strane, cvjetne aleje na sve strane, kameni zid i kapija… Sve urađeno tako ukusno da ne „vrijeđa“ ono u produžetku, ispod crkve, a to nije slučaj baš svugdje – često vrijedne stare građevine „zatrpaju“ neukusom i kičom.

S lijeve strane visoravni je groblje, a ledina je ostavljena između nove i stare crkve, pokošena, uredna. Kompozicija savršena: lijevo crkvica, desno zvonik. Sve izuzev kamenog podnožja zvonika je od drveta. Ne razumijem baš zašto je grob nekog Trive Vidića s ove strane grobljanske ograde, u crkvenom dvorištu, mora da je to nečim zaslužio. Uz ogradu, u moru nevena, prava mala izložba starih kamenih križeva.

Crkva je sagrađena - moglo bi se, jer je sve drvo, reći izrađena – 1843. godine, a po predaji naroda ovog kraja to je treća takva ili slična na tom mjestu, mada stručnjaci pretpostavljaju da je to samo godina njene obnove odnosno restauracije. Gradio neki Pero Kljunić, Bog da mu dušu prosti, kao i njegovim pomoćnicima iz derventskog sela Detlak, jer su stvarno napravili ne crkvu nego malo arhitektonsko čudo. Crkva je posvećena svetim Petru i Pavlu, a od onih nekoliko koje sam dosad vidio, na samom je vrhu po broju i ljepoti ukrasa. Nisu to samo rezbarije križeva, rozeta i slične nego i čitava vrata, oboja, i ona na pročelju, i ona bočna, a posebno vijenac ispod ruba krova. Ukrasi su čak i načini na koji su spajane grede: danas bi i najbolji VKV tesar, ako to zanimanje još postoji, morao potrošiti poprilično onog srca olovke da bi nacrtao, a potom još toliko pameti i dovitljivosti da bi napravio takve preklope. Starinska brava na bočnim vratima također može poslužiti za podsjećanje na neka davna vremena, a na glavnim je ni nema, nego se zatvaraju iznutra, po čemu pomoćni ulaz ispada glavni. Ulaz s pročelja nizak, osoba prosječne visine mora se sagnuti, a bočni još niži, zeru viši od metra, pa se tu treba prignuti kao da je ispred engleska kraljica, a ne drvena vrata stara gotovo dva stoljeća. Oko crkve pločnik od lomljenog kamena, ispod kojeg su u zemlji nađeni oni križevi u nevenima.

Čitava crkvica je površine svega 40-tak četvornih metara, tolika da su je, kad je posljednji put renovirana, prije desetak godina, fino zakačili dizalicom, odvojili od temelja i držali je tako dok su radovi završeni. I stepenice ispred ulaza napravljene su od prostog, grubo obrađenog i poslaganog, ali vremenom uglačanog kamena. Daščice krova imaju pet vidljivih slojeva, a kroz svaku je zakucan debeli klin koji su u mom kraju zvali palamar. Zna se da su daščice, od hrastovih stabala određene debljine, najprije kuhane u ulju, jer su nakon toga kudikamo otpornije na vremenske pogode i nepogode. Iznad sljemena još jedan uzdužni krović s križevima na oba kraja pa crkvica pomalo „baca“ na kinesku pagodu. Streha široka, kažu da se ispod nje može natiskati više ljudi nego u crkvi.

Unutra se ne može, nema nikoga ni oko ove ni oko nove crkve, a šteta je, jer se na ikonostasnoj pregradi nalaze brojne vrijedne ikone, među kojima i neke koje potječu iz vremena gradnje crkve, a i neke puno starije od 1843.

Čobanica

U povratku iz auta fotografiram čobanicu, od koije dobivam širok osmijeh i mahanje, a potom opet spomenike poginulim partizanima i borcima VRS – ovaj put su na istom platou, ali koji metar odvojeni. Boraca VRS je 16, a partizana puno više. Moram priznati: pojma nisam imao da Prnjavor ima jezero, ali evo ga, oko ceste, i to s obje strane. Zove se Drenova i ustvari je to, ako sam dobro razumio, akumulacija na rijeci Vijaci. Ogromno je, mada ne znam koliko ta ogromnost iznosi u četvornim kilometrima. Jednim makadamskim putem prilazim do obala i nasipa. Prazno je, samo na jednom mjestu u lozu obrasla drvena nadstrešnica na kojoj stoji da je to ribnjak i da je zabranjeno parkiranje, ribolov, ma sve je zabranjeno. Na nekoliko strana kanali, ima ih i ispod ceste kojom prolazim. Kasnije ću saznati da se iz jezera vodom opskrbljuje i grad, ali i još nešto, strašno i prestrašno: da je jedan projektil NATO saveza, i to s punjenjem u kojem ima zloglasnog osiromašenog uranija, 1995. godine završio u jezeru!

Ne znam koliko ko zna o Prnjavoru, ali i u samom gradu ima poprilično zanimljivih objekata. Prva je, na samom ulazu, Gradska džamija. U ratu srušena, a potom obnovljena, inače prvobitno podignuta 1800. godine, a potom 1962. godine. Ovo je, dakle, treća verzija, ako ih na tom mjestu nije bilo i prije, ali to je tako samo u domeni narodne predaje. Do 1962. je imala drvenu munaru iz krova, ali se, kao i svagdje, išlo ka modernizaciji. Nova džamija nije baš puno nalik staroj, zato je nacionalnim spomenikom proglašen samo harem, mada i u njemu nedostaje nišana, i to, slučajno ili namjerno, baš onih najstarijih. I kasnije ću, u mrak, naići pored džamije – svjetla iz munare daju joj noću sasvim drugi izgled, pomalo tajanstven i dalek.

Gradska džamija noću

Preko puta je neko, takoreći na cesti, podigao golemu hotelsku zgradu. Na drugoj strani robna kuća „Prima“ s nečim što bi trebao biti trg. Niz ulicu, u parku, mural dug metrima s nekim mladićem koji spava, a dvadesetak metara dalje zanimljiv partizanski spomenik: na svakoj ploči po nekoliko imena, a na jednoj samo jedan, narodni heroj Ante Rukavina, „daleko od svog rodnog Žegara-Bihać“, poginuo 1943. godine u obližnjim Vijačanima. Na brdašcu parka lijepo izrađen grb grada u cvijeću oivičenom bijelim kamenjem.

Sad mi valja uzbrdo, u gornji dio grada, koji je gotovo sav u strani. Nova cesta ispod grada napravljena je tek prije nekoliko desetljeća, a centar je činila stara ulica, srtom iznad grada, gdje je smještena i većina starih i sadašnjih važnijih građevina. Usput bilježim spomen-ploču o davanju imena jednoj ulici po Cvjetku Popoviću, Prnjavorčaninu „mladobosancu“, jednom od sudionika sarajevskog atentata 1914. godine. Cvjetkova ulica pusta, nigdje živa roba. A na srtu je prva na redu zgrada Općine, lijepo austrougarsko zdanje, očito nedavno obnovljena. U produžetku, na najistaknutijem mjestu, na brežuljku - zanimljivo, u ulici svetog Save - katolička crkva svetog Ante Padovanskog. Sagrađena je 1909. godine i – za ne povjerovati – nije srušena tijekom rata. Katolika je i prije bilo u prnjavorskom kraju, ali ih je najviše, uglavnom iz Galicije i Bukovine, doselilo nakon uspostave austrougarske vlasti. Oko crkve čisto, uredno, pokošeno, a ispod, na zidu župnog ureda, i tabla HKD „Napredak“.

Preko puta je gradsko groblje, a do ceste je pravoslavni dio. Odmah do groblja još jedan zajednički spomenik poginulim partizanima, među kojima su i četiri narodna heroja, te poginulim borcima VRS. Ovi posljednji su u centru spomeničkog platoa, narodni heroji iza njihovih leđa. Neću reći ništa osim da je malo čudno, ali dobro, valjda oni što su pravili spomenik najbolje znaju. Na lijevu stranu nema ničeg zanimljivog, a na desnu puno toga. Za početak drvo prijateljstva Prnjavora i poljskog grada Boleslawieca, pa Dom kulture, a onda i pravoslavna crkva svetog Velikomučenika Georgija. Sagrađena je između 1884. i 1887. godine. Ne samo da je otključana, već i širom otvorena. I gotovo prazna, jer su, tako izgleda, tek završeni radovi na građevinskom uređenju ponutrice, pa zidovi izgledaju kao novi. Na zidove je postavljeno, vjerojatno privremeno, tek nekoliko ikona, nema ikonostasa, unutra tek ono najnužnije za obavljanje liturgije i stolice poredane sa strane. Preko puta je parohijski dom, lijep već kao građevina, a da se ne govori koliko je uređen, jer sve tri zgrade koje ga čine imaju balkone s kraja na kraj, a na svima cvijeće, puno, puno cvijeća. Niko ne izlazi, nikog ni ne uznemiravam, pa ću dalje, pored šarenih zgrada osnovne i srednje škole. Jedna nosi ime Branka Ćopića, a druga Ive Andrića. Fin izbor.

Ukrajinska grkokatolička crkva

Ko je sad pomislio „E nek' je više završio s vjerskim objektima!“, slobodno može prestati čitati, jer glavno tek slijedi: ukrajinska grkokatolička crkva. Ko zna išta o Prnjavoru, zna i to da je na području općine po popisu iz 1991. godine zabilježeno čak 17 nacija i da je grad poznat kao „Mala Europa“. Austro-Ugarska, naravno, ko bi drugi stvorio Europu usred Bosne! Radilo se o planskom naseljavanju, valjda i nekoj vrsti eksperimenta tipa „K und K monarhija u malom“, pa su u prnjavorski kraj, dotad slabo naseljen, stigli Nijemci, koji su se nastanili u Šibovskoj i Štrpcima, nakon njih su se na visoravni Vučijak nastanili Mađari, u Štivoru Talijani, u Maćinom Brdu Česi i Slovaci, onda Poljaci, rasuti na sve strane, a posljednji su stigli oni kojih danas ima najviše – Ukrajinci. Šta su sve novog doseljenici donijeli u novi kraj, kako na kulturnom, tako i na tehnološkom planu, to je već za knjige koje se bave poviješću.

Ukrajinci su stigli iz Galicije, a malo nakon doseljenja su, 1913. godine, osnovali Grkokatoličku seljačku kasu, neku vrstu banke za uzajamnu pomoć i kreditiranje malih projekata. Parohija je osnovana 1900. godine, a hram Preobraženja Gospodnjeg podignut je 12 godina kasnije. Na ulazu u hram s desne strane portreti istaknutih svećenika, a ispod njih, na najboljem mjestu, reljefni portret velikog lavovskog mitropolita Andreja Šeptickog, čovjeka koji je između 1902. i 1913. godine triput boravio u Bosni i najzaslužniji je za, u to doba, stalno unapređenje položaja ovdašnjih grkokatolika. Zanimljivo je spomenuti i to da je Šepticki u Bosni napravio velike vinograde iz kojih je - jer njegova zemlja za to baš i nije najpogodnije mjesto - planirao misnim vinom opskrbljivati kompletnu grkokatoličku crkvu u Ukrajini.

Rekoh na početku da sam u Prnjavoru sreo i nekoliko izrazitih pozitivaca, a prvi su prnjavorski paroh Petar Sitnik i njegova supruga Ružica. Zatekoh ih u uređivanju dvorišta pa, umjesto da im pomognem, prihvatih poziv da sjednemo. U onom ozbiljnom dijelu druženja doznajem da u Prnjavoru, u gradu, danas živi oko 320 ukrajinskih obitelji, da imaju četiri kulturna društva, odličan pjevački zbor i duhovni centar pri parohiji. Odavde podrijetlo vuče i poznati bosansko-američki pisac Aleksandar Hemon – njegovi roditelji su odselili u Sarajevo pa za njega svi znaju kao za predratnog Sarajliju, ali je bio ovdje prije par godina, vidjeti kako sad izgleda zavičaj njegovih predaka. Crkva im je tijekom rata srušena, ali su je nakon rata podigli „u bobu“ istu kakva je bila. Nailazi i jedan od parohijana, s kojim velečasni Petar priča ukrajinski, jer je njegovanje jezika jedna od osnovnih stvari za očuvanje nacionalnog identiteta, pa su i svi natpisi u crkvi na ukrajinskom. Usput nam paroh mota neki ooodličan duhan, a u opuštenoj atmosferi pričamo i smiješne dogodovštine, i o povijesti Ukrajinaca, i o razlikama i sličnostima rimokatolika i grkokatolika, ma o bezbroj tema. Sve je to fino, Petar i Ružica su, očito je, dvoje plemenitih ljudi, mogli bismo pričati satima i danima, ali oni moraju nastaviti s košenjem trave u dvorištu, a ja im poželjeti puno zdravlja, ljubavi i – k'o bibera po pilavu – sreće da sve to začini pa krenuti dalje u putešestviju po prnjavorskom kraju.

S Rankom Grubešićem

Sljedeća postaja mi „donosi“ još jednog pozitivca. Zove se Ranko Grubešić i direktor je ergele „Vučijak“, smještene nadomak grada, s druge strane autoceste. Ergela ima sjedište u gradu i direktor bi, po nekoj logici, trebao biti tamo. Prilazim skupini radnika, pitati ko je tu glavni, s kim bih mogao popričati. Pitam jednog od njih, na njemu trenerka i majica, ispostavlja se da je to taj kojeg tražim. Radnici s dozom čuđenja kažu: Pa direktor je uvijek s nama.

Na ulazu u ergelu slike i nisu baš obećavajuće: srušene i zgrade sa šupljim krovovima, sve poprilično zapušteno i neuredno. Ništa čudno, jer je ergela godinama tavorila, vođena od ljudi koji su tu bili zbog plaće, a ne kako bi nešto i uradili. Ranko je, stječem dojam, došao u posljednji čas. Vodi me s kraja na kraj, u sve štale i štalice, usput iznoseći bezbroj planova, od kojih neki izgledaju pomalo ispred vremena i ukupnog ambijenta, i političkog, i onog na ergeli. Trenutno je na ergeli 101 konj, a ima ih baš-baš lijepih; ustvari su svi lijepi, samo su neki još ljepši. Lipicanci. Ranko pokazuje gdje kani graditi upravnu zgradu, ne želi biti u gradu, gdje bi opremio budući hostel, gdje padok, gdje će biti organizirano jahanje za posjetitelje… Ranko grana rukama kao apostol, planovi izgledaju nestvarno, ali kad nakon sat vremena uvidim koliko pozitivne energije ima taj čovjek, nimalo ne sumnjam da ću sve ovo o čemu priča vidjeti kad dođem za par godina. Diplomirani je agronom, radio je osam godina u Vladi RS, mogao je do mirovine ostati tamo, ali je radije došao ovdje, na ergelu. Natrag ne želi, to bi, kaže, preporučio samo najgorem neprijatelju. Kani prodati i upravnu zgradu u gradu i sredstva uložiti u neki od bezbroj projekata. Pitam ga na kraju, kad preda me istrese sve te planove, može li uopće spavati. Spava, kaže, i to mirno.

Ispred „Banje Kulaši“

Posljednje odredište su Kulaši, 14 kilometara od grada, točnije tamošnja banja, ali prije toga zastajem i na Vučijaku, ispred zgrade Mjesne zajednice Kremna. Na pročelju zgrade natpis Štab „Vukovi sa Vučijaka“. Za one koji ne znaju, „Vukovi sa Vučijaka“ bila je postrojba za posebne namjene VRS s prnjavorskog područja. Najprije su ratovali u Hrvatskoj, a potom, kad se sukob proširio i u našu zemlju, i u čitavoj sjevernoj Bosni. Zapovjednik Veljko Milanković poginuo je kod Benkovca u Hrvatskoj, a po njemu ime nose ulice u nekoliko gradova, ne samo u RS nego i u Srbiji. Na boku zgrade veliki grb postrojbe, u zgradi i oko nje nigdje nikoga. Koju stotinu metara dalje skroman partizanski spomeničić, zarastao u travu.

Kremna ima i crkvu, i to na gotovo idealnom mjestu, na prijevoju visoravni prema Kulašima, pa se vidi kilometrima uokolo sa svih strana. Posvećena je svetom Velikomučeniku Lazaru Kosovskom. Veliki križ malo prije groblja ispod crkve je jedino zanimljivo što zapažam pa nastavljam dalje.

I u Kulašima najprije bilježim crkvu i spomenik poginulim borcima VRS. Spomenik je drugačiji od drugih: izrađen u obliku općine Prnjavor na kartama, a po sredini spomenika vijugava crta, rijeka Ukrina, eto je, protječe nedaleko odatle. Ispred ulaza u banju poprilično auta, a s balkona mi mašu čitavi naramci cvijeća. Da bi se natočilo vode iz česme na fontani pred ulazom, treba pritisnuti pedalu. Voda ima okus kakav nikad nigdje nisam osjetio, blago opor, ali opet privlačan. Struka kaže: bakteriološki potpuno sterilna, visokoalkalna i s niskom mineralizacijom, ma što to značilo. Jedna od sedam takvih na vascijelom dunjaluku. Bubrezi, mokraćni putovi, organi za varenje… Unutra uredno da se urednije ne da ni zamisliti. Do bazena me vodi mlada medicinska sestra koja ima oči i kažem joj to, vjerujući da neće shvatiti krivo. Bazen po sredini ima pregradu tako da je ujedno i unutarnji i vanjski. Kupača i sunčača poprilično, ali nigdje buke i vike, kao da su se unaprijed dogovorili da su mir i tišina iznad svega.

Jesen iz svojih buradi bez dna već polako sipa boje. Jesen… Možda bi se u prnjavorskom kraju moglo vidjeti još štošta zanimljivo, recimo Luščić, tu, blizu Kulaša, jedno od najvećih paleolitskih nalazišta u BiH, a malo dalje je i Gradina, na njoj je bio srednjovjekovni Glaški grad, ali mi je ovo možda posljednja ovogodišnja prigoda za kupanje na otvorenom bazenu. Zato sad odoh na kupanje, pišemo se opet!