Nena je radio kao aranžer-dekorater u jednom mostarskom trgovačkom poduzeću. Ta, 1971. godina, iz koje datira novinski članak Oslobođenja iz kojeg prenosimo dio, za Nenu bijaše sakupila simboliku broja 24: toliko godina, naime, Nena je prkosio Neretvi. Svake zime, 13. siječnja, on je skakao u rijeku, u znak sjećanja na dvojicu izgubljenih drugova. Hladno vrijeme i još hladnija Neretva u tome ga nisu mogli spriječiti.

Prkos rijeci kao sjećanje na prijatelje

Tako je bilo i tog 13. siječnja 1971. kada se na lijevoj obali rijeke, u blizini Bišćevića kuće bijaše okupila grupa iznenađenih građana, promatrajući nesvakidašnji prizor: za to vrijeme Đukić se hrvao s maticom podivljale Neretve koja ga je nezadrživo vukla u svoje tamne virove. Ali, ovaj hrabri i odvažni, tada 43-godišnji, Mostarac ubrzo se domogao druge obale. Okupljenim je zastao dah. Nešto kasnije, oni su doznali da se na ovom istom mjestu, prije 24 godine, utopio Đukićev najbolji drug Dane Krajina zvani ”Tarač” koji je bio čuvar plaže i komandant čuvenog mostarskog kupališta Bunur.

Foto: Obiteljska arhiva / Stari novinski članci o Neni Đukiću

Kobni skok u odijelima

Avantura je počela u travnju 1947. godine na Titovom mostu kada su se trojica nerazdvojnih prijatelja: Muhamed Đukić – Nena, Dane Krajina – Tarač i Momčilo Vuković – Moća, prosto iz mladenačkog inata, zarekli da skoče u Neretvu, i to – u odijelima! Što je rečeno – to je i učinjeno. U toj nakani, ove divne momke nije pokolebala ni žuta, prljava i od obilnih kiša pomahnitala Neretva koja je zloslutno hučala. Sa Titovog mosta prvi je skočio Đukić, a potom i Vuković koji su oko 300 metara nizvodno isplivali. Posljednji se vinuo u rijeku Dane Krajina, tada najbolji plivač u Mostaru.

Foto: Obiteljska arhiva / Stari novinski članci o Neni Đukiću

Međutim, ćudljiva i pobješnjela rijeka, koja je i usred ljeta uzimala svoje žrtve, bila je jača i od ovog poznatog ”komandanta plaže”. Teško odijelo koje je Krajina imao na sebi i mrzla voda učinili su da je cijela drama trajala veoma kratko – u blizini Bišćevića ćoška Dane je potonuo.

''Sudbina me rastavila od najboljih drugova, prvo od Krajine koji se udavio u rijeci, a zatim, pretprošle godine (1968), i Vuković je umro. Ostao sam usamljen. Zato prkosim Neretvi i na ovaj način obnavljam uspomenu na Danu i Momčila s kojima sam proveo djetinjstvo, i to ću činiti sve dok sam u snazi'', pričao je tada Nena.

Simbolika 13. siječnja

Đukić je izabrao siječanj kao najhladniji mjesec, i broj 13 kao simbol za 13-i dan potrage kada je Danetovo tijelo pronađeno. Trideset godina je tako Đukić izazivao sudbinu i pokušavao vratiti osjećaj koji bi ga barem malo približio tragično nastradalom prijatelju. Nena Đukić je preminuo u svibnju 1992. godine.

Foto: Obiteljska arhiva / Stari novinski članci o Neni Đukiću