Fantastična priča o djevojčici Uni koja uz pomoć vanzemaljskog robota pokušava spasiti svoju djelomično vanzemaljsku obitelj izazvao je pozitivne komentare kritičara i publike.

Za hrvatski znanstveno fantastični film 'Moj dida je pao s Marsa' redatelja Dražena Žarkovića i Marine Andree Škop već govore da je 'svjetskog kalibra', što ne čudi, s obzirom na to da su tijekom njegove produkcije odrađeni brojni pionirski filmaški pothvati na našem području.

Uz mnoge specijalne efekte, zahtjevnu scenografiju i međunarodnu postavu glumaca i koproducenata, trebalo je oživjeti i robota Dodu, hrvatsku verziju E.T.-ja te glavnu zvijezdu filma uz debitanticu Lanu Hranjec.

Marina Andree Škop, u razgovoru za Bljesak.info otkrila je zanimljive detalje o filmu koji je pobrao brojne simpatije.

Film ''Moj dida je pao s Marsa'' se radilo sedam godina, a redateljica kaže da obično vrijeme koje protekne od prve ideje do realiziranog filma traje od tri do pet godina.

''Rad na filmu jako je dugotrajan proces i ovisi o jako puno faktora. Specifičnost filma Moj dida je pao s Marsa je da je on SF žanra, prepun je efekata i elemenata koji se inače ne koriste svakodnevno u filmovima. Da bi se isfinancirala takva vrsta filma, treba puno više vremena, jer je budžet veći. U trenutku kad smo odlučili da djevojčica i robot postanu glavni likovi filma, ulozi su postali veći, a vrijeme za pripremu filma postalo je duže. Morali smo kreirati lik robota od nule i za to nam je trebala cijela jedna mala armija ljudi. Pokušali smo praktično zamisliti kako će djevojčica igrati svoju ulogu s robotom i zaključili da fizički moramo napraviti robota koji će glumiti na setu. Zbog toga smo angažirali animatroničarski studio iz Češke koji vodi gospodin Martin Peč i koji se isključivo bavi konstruiranjem i upravljanjem robotima - lutkama na filmu. Našeg robota Dodu su tako pokretala trojica lutkara-robotičara iz Češke'', pojasnila je redateljica Andree Škrop, govoreći zašto je trebalo toliko vremena da film ugleda 'svjetlo dana'.

Glavna glumica Lana Hranjec, kako objašnjava, je svoju ulogu pripremala 5 mjeseci prije snimanja sa Ozrenom Grabarićem, koji je postavio lik i karakter robota, a u konačnici mu i dao glas.

''Nakon svih tih silnih proba je Lana došla na snimanje spremna i bez ikakvih problema odigrala ulogu sa robotom. No robot na filmskom setu nije imao oči - odnosno lice. Njegovu ekspresiju smo radili naknadno u postprodukciji i usklađivali je s glasom od Ozrena. Za to su zaslužni Goran Stojnić, koji je radio 2D character animaciju Dodinih očiju i Krsto Jaram koji je odradio sjajan posao u 3D compositingu Dodinog lica i potrudio se da sve tako lijepo uklopi. Posebno smo ponosni na animirani film unutar filma čije autorstvo potpisuje slovački animator i umjetnik Michal Struss. Mislimo da je uspio sa jedinstvenom estetikom predočiti cijelu priču o usamljenim i otuđenim energetskim bićima. 3D animaciju robota vanzemaljaca radio je češki studio MagicLab s kojima smo pripremali projekt pune dvije godine. Oni imaju veliki studio od tridesetak zaposlenih animatora a rad sa njima je bio zanimljiv jer smo naučili kako funkcioniraju veliki animacijski studiji. Dio animacija i špicu filma odradila je sarajevska produkcijska kuća Fabrika s kojom uspješno surađujemo već deset godina. Montažu filma smo završili prije godinu dana i cijeli taj proces animacije je trajao nešto manje od godinu dana. S animatorima smo Dražen i ja svakodnevno radili preko online sustava za superviziju postprodukcije jer je to bio jedini način da istovremeno radimo s ljudima u četiri zemlje. S nekima od njih se uživo nismo niti upoznali :)'', rekla je redateljica o brojnom timu koji je radio na filmu.

Iz filma Moj dida je pao s Marsa

Beatboxing je jedan od vidova komunikacije između Une i Dode, no zašto su se redatelji odlučili uvrstiti ovu vokalnu perkusiju u film?

''Kada smo kreirali baš tu muzičku scenu između Une i Dode na glumačkim probama, glavna glumica Lana Hranjec je predložila da u nju ubacimo beatbox, zato što je to vrsta muzike koju njena generacija izuzetno voli. Htjeli smo biti danas i ovdje i poslušali smo je. U potrazi za beatboxerima koji nam mogu pomoći u tome, slučajno sam upoznala Benina Mujkića. S njegovom mamom Belmom sam ja zajedno završila gitaru i jako puno smo se družili u mladosti. Benin je svojim angažmanom u film unio jednu muzičku svježinu koju mlada publika prepoznaje i u kojoj uživa'', smatra Andree Škop.

Inače, ovo je prvi SF za djecu koji je izašao u posljednjih 30 godina na našim područjima, a filmska ekipa je zadovoljna rezultatima.

Video: Sa seta

''Očekivanja su subjektivna stvar. Mi smo svoja za sad ispunili, jer je film gotov i prve reakcije naše publike nam kazuju da su gledatelji zadovoljni i da su njihova očekivanja ispunjena. Filmovi za djecu su zahtjevni jer naša mlada publika odrasta uz jaku produkciju i ima velika očekivanja. Svi naši napori su bili usmjereni k tome da ih ne razočaramo, te smo skupljali suradnike i sredstva sve dok nismo odlučili uči u produkciju. U tom periodu smo okupili sjajan tim ljudi koji je s istim žarom koji imamo mi pristupio realizaciji ovog zahtjevnog projekta. Kroz cijeli proces smo stekli puno prijatelja jer s kojima već planiramo nove projekte. No za početak je u planu ostvariti kino distribuciju filma u svim zemljama koje su sudjelovale u proizvodnji'', rekla je Marina Andree Škop.

Koliko je novca potrebno za realizaciju dobrog dječjeg filma

Za dobar dječji film su prije svega potrebni dobar scenarij, dobra režija, dobra produkcija i dobri glumci. Kada se zadovolje ti osnovni kvalitativni uvjeti, onda možemo razgovarati o novcima.

U našoj regiji se filmovi snimaju u prosjeku između 500.000 - 1 milijun eura. U zapadnoj Europi su cijene 4 - 5 puta veće. A američki blokbusteri koštaju 70 - 100 puta više. Ali u konačnici i ako imate velike novce, a nemate dobar scenarij i ostale bitne kvalitativne elemente, nemate niti dobar film. – Marina Andree Škop

Nismo mogli, a ne upitati zašto se nitko nije usudio napraviti dobar dječji znanstveno fantastični film toliko dugo vremena…

''Riječ je o jako skupom žanru koji nije tako jednostavno napraviti. Posao u razvoju, produkciji i postprodukciji je obujniji i producentima je preriskantno ulaziti u takve projekte. Imali smo prije devet godina u Hrvatskoj priliku vidjeti dobar SF film Show Must go On, od Nevija Marasovića. Međutim, dječji SF nije napravljen od 80ih godina. Osim što je to jako skup žanr, stvaratelji dječjih filmova najčešće posežu za lektirnim naslovima jer na taj način osiguravaju školsku publiku'', smatra Andree Škop.

''Moramo jedni drugima biti frendovi'', kaže u jednom trenu robot Dodo svojim kolegama vanzemaljcima, prenoseći im misao koju je naučio od djevojčice Une, rekla je Marina odgovarajući na pitanje koja je poruka filma.

Una i Dodo

Glumac Ozren Grabarić je jednom prilikom vrlo lijepo rekao o čemu govori Moj dida je pao s Marsa: ''Ovo je film koji dira u našu ljudskost, a govori o pogubnoj potrazi za savršenstvom zbog koje se čitavo društvo raspada u osamljenosti, pa spas može naći samo u povratku onome najvažnijem – ljubavi, prijateljstvu, iskrenosti.'', dodala je.

Govoreći o stanju ''animacije'' u BiH, ali i susjednim zemljama, Andree Škop smatra kako BiH ima vrhunske animatore, ali lošu industriju.

Djed

''Mi smo s dijelom njih radili na postprodukciji Dide s Marsa. Naš tim animatora je okupljen oko produkcijske kuće Fabrika iz Sarajeva, a radimo sa njima već dugi niz godina. Osim našeg filma oni rade za projekte HBO-a i Netflixa. Osnovni problem animacije u Hrvatskoj i BiH je ne postojanje velikih organiziranih studija za animaciju. Uglavnom se individualni animatori okupljaju u timove za različite projekte. Razlog tome je što niti Hrvatska televizija niti televizije u BiH ne sufinanciraju produkciju animiranih TV serija. Zato animatori mogu raditi samo pojedinačne, uglavnom kratke filmove. Ukratko, autori su sjajni, ali je industrija nikakva'', kake Andree Škop.

Jurica Pavičić je u svojoj kritici filma napisao kako je film ''fantastično zaigran, sentimentalan, pripovjedno jednostavan i pomalo pedagoški,pa je “Moj dida” je u tom smislu pomalo staromodan film''.

''Jurica je sjajan kritičar i do njegovog mišljenja nam je izuzetno stalo. On je staromodnost prepoznao ne samo u sentimentalnim elementima koji se provlače kroz film, nego u činjenici da se nismo previše bavili zabavljanjem roditelja sa postmodernističkim citatima, podtekstovima i ironijskim odmacima u priči već smo se isključivo fokusirali na dječju publiku odnosno na publiku svih generacija koja voli SF. Zaista sam ponosna što je naglasio da “Film ostavlja raskošan dojam” i da je “besprijekoran proizvod ozbiljne filmske industrije”'', rekla je Marina, komentirajući nam Pavičićevu kritiku.

Dida, Una i mama

No kakvi su kritičari, djeca, za koje je film i pravljen.

''Kada smo počeli razvijati film, u startu smo ga postavili tako da ne povlađujemo dječjoj publici. Dogovor sa Svenom Pepeonikom, direktorom fotografije je bio da oblikuje svjetlo i kadrove kao da snima ozbiljan skandinavski film za velike. Tako je i sa svim ostalim segmentima filma. Drago nam je da je dječja publika prepoznala takav pristup. Oni cijene jer ne dociramo, i jer ih shvaćamo ozbiljno. Vraćaju nam u predivnim razgovorima nakon odgledanog filma u kojima pitaju najsuptilnija pitanja vezana uz priču. Oni su naši najveći kritičari i jako sam zadovoljna što su oduševljeni filmom'', kaže Andree Škop u intervjuu za Bljesak.