Putujte s nama

Zvornik: Nedostaje još samo „burinka“ na trgu

Druga, važnija poruka, koja kazuje mnogo više, glasi: Ćeraćemo se još to je jedino što možemo! Ovdje uskličnik ne fali, samo zarez, a ko će koga ćerati, to bezbeli znaju oni koji su poruku uputili i oni kojima je upućena.
Lifestyle / Putujte s nama | 17. 06. 2022. u 13:11 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zvornik sam prvi put vidio kao 14-godišnjak, one godine kad je umro drug Tito, i to – gle čuda! – na Susretima urednika školskih listova Bosne i Hercegovine. Odavno sam zaboravio kako se zvao list, ali nisam imena dviju kolegica iz susjednih škola (jedna je danas u politici, druga poznata novinarka) i nastavnika Ante Matića Švabe. Nisam zaboravio ni, tada i sada, monumentalnu kapiju kroz koju smo prošli prije nego što se „fićo“ škriputavo zaustavio u gradu.

Iako sam u međuvremenu nekadašnjim karavanskim drumom prema Zvorniku prošao prilično puta, nikad nisam stao i pogledao je sa svih strana, ni nju ni kule i bedeme što su se navijenili oko nje. Do uspostave austrougarske vlasti mnogo što je ovdje bilo drugačije, ali je zauvijek zaboravljeno proširivanjem ceste, uslijed čega danas ostaci nekih objekata pomalo neprirodno proviruju iz zemlje i ko ne zna ništa o zahvatima neće se moći načuditi niti naći smisao takvih građevina.

Pomalo je čudno da na kapiji i kuli do nje, kao ni na onoj udaljenoj dvadesetak metara, nema ni natpisa, ni ukrasa. Dok se pentram po bedemima, više pazeći hoće li mi odnekud put prepriječiti zmija negoli hoću li ljosnuti u grmlje i žaru da me nikad niko ne nađe, zatrubi mi i pozdravlja barem svaki treći vozač, vjerojatno se pitajući – dan je prevruć, udari tako sunce u glavu – kakva se ono stuha ukazala na zidinama. U kuli do kapije nekad je, vidi se po razvaljenim kutijama, bilo struje, možda se štogod povremeno i organiziralo, ali je, uz nečiji pokušaj skidanja vegetacije s kamenog poda, jedini znak povremenog prisustva ljudi. Gore, u strmini što vodi prema vrhu brda, gdje ljudska noga valjda nije stala još od posljednjeg rata, fino se vidi 20 metara visoka okrugla Bijela kula Srednjeg grada, najstarijeg dijela prostrane utvrde. Nekad su, kažu, bile tri, a kako su se mijenjala oružja i taktike ratovanja, ostala samo Bijela. Vidjet ću je kasnije iz čaršije, iskosa, a i s Gornjeg grada.

M.J. | Bljesak.info / Zvornička kapija

Začas sam u gradu i parkiram upravo kod škole u kojoj sam se nekad divio školskim listovima, vjerujući da ću i sam postati novinar, ni ne sluteći da će se, evo, novinarstvo uglavnom pretvoriti u posao za koji je prostitucija iznimno častan zanat. Ne sjećam se kako se škola onda zvala, ali sigurno nije nosila sadašnje ime, „Sveti Sava“, niti se, iako, naravno, nikud nije mrdnula, nalazila, kao sad, u Ulici Svetog Save, kamoli da je na pročelju stajao ogromni mural, a pored ulaza dopadljivo izveden reljef Svetitelja. Za stećak urešen širokim viticama, donesen s nekropole kod sela Križevići, te bistu Mitra Trifunovića Uče, nisam siguran. Škola i đubre, tako se uvijek govorilo, nikad neće izdati, ali je sad čak i to upitno, čim se blizu one prave, u povelikoj zgradi, smjestio i Centar za njemački jezik „Glossa“: završiš školu, od posla ništa, pa ti valja učiti njemački da bi posao našao u Švabiji.

Ulica Svetog Save je glavna, uz nju se natiskalo i nad nju natkučilo sve što je bilo bitno u doba dok je grad, tada pod austrougarskom upravom, dobivao današnje obrise. U gornjem dijelu je potijesna pa onaj ko se hoće ugurati u odabrano društvo, a evo strojeva iza ograde, dakle, ima takvih, mora zaroviti drito u brdo. S druge strane škole, na ovećem i lijepo uređenom trgu, stoji narodni heroj Filip Kljajić Fićo, rođenjem Petrinjac, ali smrću, ako se tako može reći, Zvorničanin, budući da je poginuo jurišajući na Zvornik. Drži govor, kažu da je u tome bio vješt kao i u borbi, ali ga slabo iko sluša, Zvornik je danas ni nalik na onaj koji je on oslobađao. Iza leđa mu, na zidu, Rudolph Archibald Reiss, ovdje, dakako, Arčibald Rajs, švicarski forenzičar i publicist, istaknuti istraživač zločina nad Srbima u Velikom ratu, i Milunka Savić, „srpska Jovanka Orleanka“, devet puta ranjavana tijekom Balkanskih i Velikog rata i, barem koliko se zna, žena s najviše odlikovanja u povijesti ratovanja; inače je u rat stupila maskirana u muškarca, a da je žena, otkriveno je tek nakon prvog ranjavanja. Zajedno, mirno i staloženo, što će reći bez uskličnika, kažu „Čuvajte se sebe“. Hm, pametna! Između njih pognuti vojnik s bajunetom iznad glave; vidjet ću ga na još nekoliko mjesta u gradu, a njegova poruka glasi: Sledimo duh svojih predaka. Je li ekavica moda ili je uzrokovana blizinom Srbije, eno je s druge strane Drine, ne bih znao reći. Druga, važnija poruka, koja kazuje mnogo više, glasi: Ćeraćemo se još to je jedino što možemo! Ovdje uskličnik ne fali, samo zarez, a ko će koga ćerati, to bezbeli znaju oni koji su poruku uputili i oni kojima je upućena.

M.J. | Bljesak.info / Aleksandra, Ivana, Slađana i Slavinka

S druge strane trga secesijska ljepotica, poznata kao Kasina, što je u austrougarsko doba predstavljalo nešto što je do prije tridesetak godina bio Dom JNA, mjesto, dakle, za zabavu časnika i njihovih vjernih ljuba. Budući da su one, je li, ostale daleko negdje, u Štajerskoj, Bukovini ili Galiciji, zaplesati se, i još štošta, za nevolju :) moglo i s domaćim damama. Izvana je Kasina ostala ista, ali je unutra druga priča, odnosno priče, pogotovo u Biblioteci, a ne mnogo manje ni u Muzejskoj zbirci, gdje me dočekuje bibliotekar i kustos Željko Nikolić. Zbirka nije velika, tek joj je malo manje od 30 godina, do posljednjeg rata su, naime, vrijedne stvari bivale otpućene u Tuzlu, ali je vrlo vidljiv trud da bude reprezentativna, pogotovo u segmentima vezanim za zvornički kraj. Uz etnografsku, tu su i zbirka starih fotografija, te, za mene očaravajuća, zbirka minerala i fosila, među kojima se našlo i nekoliko lijepih i vrijednih kristala. U etnografskoj zbirci moram, naprosto moram, posebno istaknuti maketu drinske lađe, zvane „burinka“ ili „zvornikuša“. Na njima je u osmansko doba, pa i kasnije, sve do Drugog svjetskog rata, stizala roba iz Brčkog, Beograda ili Sremske Mitrovice. Bile su kadre ponijeti i do 13 tona robe. Uzvodno bi ih konopcima na ramenima vukli članovi posade, što me podsjetilo na onu sliku Ilje Rjepina iz davnašnjih čitanki „Burlaci na Volgi“. Danas ne postoji nijedna, posljednje su uništili Nijemci za vrijeme okupacije, a baš je šteta što se grad ne zauzme i ne poduzme da se napravi jedna u realnim dimenzijama, dakle 20 puta 2,5 metra, i postavi na nekom od trgova ili uz obalu Drine.

Kasina ustvari samo popola dijeli nekad, pretpostavljam, jedinstven trg, na kome se, s boka, nalazi ured Turističke organizacije. Direktorica Ivana Đokić Milanović te djelatnice Aleksandra Đerić, Slađana Gavrić i Slavinka Vlačić dočekuju me, tako da kažem, raširenih ruku, dakako, što bi reci Đuro, figurativno: začas je preda mnom vrećica turističkih prospekata i letaka, a daruju me i skladno izrađenom drvenom kutijicom s logom grada, ali još više raznovrsnim, meni prijeko potrebnim informacijama, brišući mi upitnike vezane za traženje svega zanimljivog, što se drugdje katkad zna pretvoriti u varljivu uzaludnost bez konkretnih rezultata. Oni će me na kraju odvesti i u Biblioteku, a na zatvorena vrata ćemo, na moju žalost, naići u prostorijama Slikarske radionice „Paleta“. Zvornik je, uz ostalo, i grad brojnih murala, a „Paleta“ ih realizira na poticaj ovdašnje Svetosavske omladine i uz potporu gradske uprave. Ima ih kud god se krene, teme su baš-baš raznovrsne, a posebni su mi jedan o starim zanatima i porodici Blagojević, prvoj koja je u Zvornik, skelom, dovezla automobil, te, još više, jedan što tematizira proslavljeni film Emira Kusturice „Otac na službenom putu“. Film je, znamo već, sniman upravo u Zvorniku, kamo glavnog junaka, koga igra Miki Manojlović, na „službeni put“ šalje glavom i bradom njegov šura, oličen u nedavno preminulom i nenadiđenom Mustafi Nadareviću.

M.J. | Bljesak.info / „Otac na službenom putu“

Ako su slikari možda svunoć „maljali“ pa sad u snovima smišljaju nove murale, stećci ne idu i neće nikud. Jedan, onaj pred školom, već spomenuh, a između turističkog ureda i Kasine razbacano ih je još nekoliko, i to redom – nije previše reći – impresivnih. Inače ih na zvorničkom području na 44 mjesta ima oko 850, a ovdje su doneseni najbolji. Jedan je ipak bolji od svih, muškarac s mačem u ljevici i (valjda zakonita :) žena stoje, oko njih more ukrasa, a sa strane prilično opširan natpis bosančicom. Mada, da ne ispadnem politički nekorektan, možda su, hajd' mu ga znaj, i dva muškarca, a da ne bih rizikovao majmunske boginje, ipak ću ih dohvatiti ne izbliza već zoomom :)

Još jednim od starijih gradskih trgova, kad se produži od Kasine prema starom centru, dominira spomenik poginulim borcima Otadžbinskog rata, kako se u Republici Srpskoj naziva posljednji rat. Povelik je, dopadljivo zamišljen. Iza njega se skutrio puno manji spomenik četrdesetorici palih boraca NOR-a i grobnica Filipa Kljajića Fiće. Iz čopora zgrada iznad spomenika i Kasine strši krov Andraševe vile, životnog ostvarenja poduzetnika Andrije Skibora, sagrađenog pred sami početak Velikog rata. Po mnogo čemu posebna u gradu, arhitektonski drugačija od svega ovdje, ali, nažalost, ruševina o kojoj bi se mogla napisati pjesma slična onoj Safeta Isovića „Kad sretneš Hanku“. Razlog su, rekoše mi u turističkom uredu, neriješeni imovinsko-pravni odnosi, zbog čega se ne može pristupiti sanaciji. U inače po svemu razmjerno urednom gradu, s mnogo novih zgrada, nađe se još poneki arhitektonski krnjotak, a razlozi su vjerojatno isti.

Izdaleka vidim munaru Hadžimahmutove, Rijeka ili Riječanske džamije. Tako stoji na ploči, mada nešto kontam da bi, uz druga dva naziva, prije mogla biti Hadži-Mahmutova, dakle s povlakom. A rijeke nigdje pa jednog koji se vrzma ispred ulaza pitam na koju rijeku se mislilo, Drina je podaleko? Dobrohotno mi se nasmija: potočić je, zvao se Zlatica, pokriven pločama i asfaltiran, tu je negdje – pokazuje prema meni – ispod mojih nogu, kao da ga nikad nije ni bilo. A Hadži-Mahmut? Nije bio veliki vojskovođa, kajmekan, vezir ili beglerbeg već onodobni tajkun koji je i kod Allaha dželle-šanuhu naumio zadobiti štogod apartmančića pa se odlučio zaputiti na hadž. Ko bi znao kakvi se sve prevrati i premeti zgode u ljudskoj glavi, uglavnom je drugovima s kojima se obreo u Meki kazao kako se ne kani vraćati, ali je u svom Zvorniku, dakako na tajnom mjestu, zakopao gomilu dukata. Ukratko, evo vam gdje su dukati, otkopajte ih i napravite džamiju.

M.J. | Bljesak.info / Crkva Rođenja Presvete Bogorodice

Naravno da ću i do pravoslavne crkve Rođenja Svetog Jovana Preteče i Krstitelja. Podalje je od centra, u strmini. Zavukla se među zgrade toliko da se prava fotografija ni ne može napraviti bez drona ili penjanja na neko od okolnih brda. Ništa čudno kad se zna da je, i to na temeljima starije crkve, podignuta još 1821., kad je bilo lakše očekivati dobitak na lotu, makar ga tad još nisu izmislili, nego dobiti dozvolu za gradnju. „Caka“ je, međutim, bila u tome što je Zvornik sve do 1852. bio sjedište Mitropolije, a ne treba zanemariti ni srpske ustanke malo prije toga te neku vrst „podmićivanja“ Srba s ove strane Drine ustupcima kao što je bila spomenuta dozvola. Imalo bi se šta o crkvi, 200 godina nije malo, pogotovo o starim ikonama, ali mi pažnju privuče freska muškarca i žene u srpskoj narodnoj nošnji: Stanko i Ljeposava Zagorac iskeširali su finih para i financirali ponovno oslikavanje fresaka u cijeloj crkvi, od poda do krova.

Crkva nije mala, ali su zvornički pravoslavci 2008. odlučili napraviti još jednu, doista grandioznu, na samoj obali Drine. Posvećena je Rođenju Presvete Bogorodice i tolika je da od tog što joj se primaknem da je uslikam imam samo razgovor s ribarima što su pored Drine donijeli fotelje i pecaju; moguće ju je, jer su joj zvonici visoki po 55 metara, snimiti tek s druge strane rijeke, iz Malog Zvornika. Eto, dakle, postoji i to: treba otići u drugu državu da bi se napravila kvalitetna fotografija. Sreća pa nije daleko: na pješačkom mostu koji je ovdašnjem narodu, kao i zvona na staroj crkvi, darovao Aleksandar I. Karađorđević samo treba pokazati osobnu iskaznicu i začas me eto – mada je to, može se jediti ko god želi, ipak samo forma – u toj drugoj državi.

A Zvornik i kraljevi? Most i zvona nisu nekakav izuzetak ili incident, što nam kazuje i lijepo obnovljena katnica u jednoj od pokrajnjih uličica. U njoj je, stoji na crnomramornoj tabli, 1917. boravio tadašnji prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević, a 1941., i to 6. travnja, kralj Petar II. Karađorđević. Kuća je bila vlasništvo zvorničkog uglednika Stanka Nikolića, predsjednika ovdašnje crkvene općine i narodnog poslanika Drinske banovine.

M.J. | Bljesak.info / Da pokoljenja znaju i ne zaborave

Iako je grad ime dobio po zvo(r)niku srednjovjekovne katoličke crkve franjevačkog samostana svete Marije, jedne od najstarijih u Bosni, iako je ovdje i sad sjedište malene katoličke župe, jedino katolici nemaju svoje bogomolje. Stajala je na jednom od brežuljaka iznad središta grada i čuvala znamenitu sliku Crne ili Radosne Gospe. Znamo kako su za osmanskih osvajanja prošle stotine crkava, ni za mjesto im se ne zna. Za mjesto ovdašnje zna – iznad Andraševe vile i sad se nalazi dio njena zida i ulazno stubište – jer nije srušena nego, junačkom sabljom kažu nadasve „pravičnog“ Gazi Husref-bega, pretvorena u Fethija džamiju, pa se u osmanskim izvorima oko 1600. godine naziva „džamijom od crkve“. Fratri su pobjegli na Gradovrh kod Tuzle, odnijevši i Crnu Gospu, koja će na kraju stići u vojvođansko mjestašce Bač. Nakon propasti Osmanskog Carstva na našim prostorima, vlast je, uz odobrenje tadašnjeg zvorničkog načelnika Mujage Alispahića, vratila katolicima njihovu crkvu, stoljećima već Fethija džamiju. Dozidana munara je uklonjena, nabavljeno zvono, a crkva  posvećena po ondašnjem bosanskom kanoniku, kasnijem ljubljanskom biskupu Antonu Jegliču, ali će crkvom ostati svega 18 godina: čim je dobri Mujaga preselio na ahiret, a valjda se štošta promijenilo i u K. u. K. monarhiji, zvornički muslimani stavili su se da ponovno postane džamija, makar su ih u gradu tada imali 12, a Fethija u vrijeme povrata katolicima odavno već nije ni korištena. Rečeno – učinjeno, jer su Austro-Ugarskoj ipak najpotrebniji bili muslimani. Katolici su u centru grada sagradili novu crkvu, ondje gdje je danas pošta i gdje vidjeh mural „Oca na službenom putu“. Ni ona neće potrajati: 1946. je, „u ime naroda“, do temelja srušiti komunistička vlast. Neko vrijeme je pored temelja, građevinski materijal je upotrijebljen za izgradnju žitarnice, stajao samo drveni zvonik, dok i on nije uklonjen.

Da bi se cjelovito sagledala povijest zvorničkog područja, trebalo bi započeti od petnaestak pretpovijesnih gradina i desetak nekropola iz istog razdoblja, nastaviti s rimskim naseljima, utvrdama, cestama, grobljima i kamenolomima, među kojima je posebno važan onaj u Dardaganima, pa preko prvog spomena (1412., kada se još uvijek naziva Zvonik) doći do dana kad je u Zvorniku uspostavljena osmanska vlast. Trajalo bi predugo, bolje je zaputiti se prema selu Kula Grad, gdje u mjesnom groblju, uz ostale, izdvojeni u turbe, počivaju i zemni ostatci pjesnika i derviškog šejha Hasana Kaimije. I Kula Grad je, međutim, samo mala postaja prema platou na kome se rasprostrla glavnina Starog grada Zvornika.

Rekoh već da je Srednji grad najstariji i bilo bi fino, ako postoji barem kakva kozja staza, spustiti se do Bijele kule, mada je, s druge strane, sasvim dovoljno doći i na Gornji grad. Čitav plato je okružen debelim zidovima s puškarnicama, kroz koje se vidi sve okolno područje, a najbolje, doslovno kao na dlanu, selo Divič, sa džamijom na drinskoj plaži, te Mali Zvornik, u Srbiji. Bastioni, kule, kazamati, šanci i nepregledni niz unutarnjih prostorija, a šta je srednjovjekovno, šta osmansko, šta austrougarsko, nije previše teško prepoznati. Evlija Čelebi spominje Carevu džamiju, od koje nije ostalo ni traga, a Austrijanci su na bunkeru smještenom bočno od vojarne postavili i tablu s natpisom koja se, začudo, do danas ne da. 

M.J. | Bljesak.info / Za naslovnu sliku

Nakon posljednjeg rata za Stari grad se u Zvorniku kod jednog dijela stanovništva ustalio naziv Đurđevgrad. Jest da ga je 1433. od Tvrtka II. oteo srpski despot Đurađ Branković, ali se baš i ne sjećam da je u stručnoj literaturi spominjan pod tim nazivom. Za svaki slučaj je, uza same zidine, podignuta i pravoslavna crkva, replika Njegoševa mauzoleja, posvećena zaštitnici Zvornika, svetoj Petki. Čisto da se zna čiji je Zvornik, a s njim i Stari grad.

Lijep je Zvornik, ima se šta vidjeti, vrijedi potrošiti dan. Ne znam bi li ga preporučio li Đelo Hadžiselimović, ali ako meni vjerujete na riječ…

        

        

Kopirati
Drag cursor here to close