Putujte s nama

Sarmizegetusa Regia, prijestolnica Dačana (Transilvanijom uzduž & poprijeko 3)

Na ražnju prase, kuhar u uniformi siječe komade, vina i rakije na sve strane, violina gudi, berde daje ritam, kobza ječi – tog instrumenta kod nas, koliko znam, nema – a veseli debeljko za cimbalom je neumoran.
Lifestyle / Putujte s nama | 26. 11. 2022. u 16:16 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svako malo u putopisima iz Transilvanije spominjem Dačane, sve uzdajući se da oni što čitaju znaju ponešto o njima, ma barem povezati antičku Daciju i istoimenu rumunjsku marku auta pa zbrojiti dva i dva. I ja znam samo ponešto, a više ću naučiti nakon što se jednog popodneva, i dalje u društvu u kojem jezdim Transilvanijom, zaputim u Karpate, gdje se, u blizini jednog od vrhova planine Grădiștei, po naški bi to bilo Gradište, na nadmorskoj visini od 1200 metara, na skrivenom proplanku skrila dačka prijestolnica Sarmizegetusa Regia.

Dvije su Sarmizegetuse, jedna dačka, jedna rimska. Nakon što su, naime, pokorili Dačane, Rimljani su 40-tak kilometara od dačke sagradili svoj „vojni grad“, garnizon oko koga će se kasnije stvoriti naselje, a „da se Vlasi ne dosjete“, odnosno da se stekne dojam da je nova vlast samo nastavak, kontinuitet stare, dali su joj slično ime Colonia Ulpia Traiana Augusta Dacica Sarmizegetusa. E, sad, ovo Sarmizegetusa (Sarmizeđetuza) nije lako ni napisati, kamoli izgovoriti, pa smo, da uprostimo stvari, i jednoj i drugoj dali malo jednostavnije ime – Sarma :) Inače su ostaci Sarmizegetusa Regije odavno na UNESCO-vom popisu svjetske baštine, a ono Regia, da i to napomenem, ne označava nekakvu regiju već znači Kraljevska.

Ima do Sarmizegetuse poprilično vožnje klisurama i kanjonima, stalno lagano uzbrdo. U jednom od rijetkih i slabo nastanjenih sela mimoilazimo se s kravama koje baš i ne mare što bi ovo trebao biti turistički kraj pa biraju ići sredinom ceste. U posljednjem većem naselju prije ulaska u karpatske šumetine prolazimo kroz neku vrstu slavolučne kapije s koje nas pažljivo motre dva ljuta protivnika, Trajan i Decebal. Ovaj posljednji, u prirodnoj veličini, od drveta, onizak i dežmekast, namrgođen i zamišljen, sa zmajem nabodenim na koplje, obično ga predstavljaju baš tako, stražari koji metar od kapije.

M.J. | Bljesak.info / Decebal

I evo nas, ali… Ko ne bi pao u depresiju kad se nakon svega nađe ispred rampe – za danas smo, kaže čuvar, zakasnili, ne bismo stigli obići kako bog zapovijeda, naprijed možemo tek ujutro :( Vrlo je ljubazan pa nam, za utjehu, nudi da pogledamo dački muzej; on je svakako tu, nema mu kući, na volju nam. Naravno da ni sekunde ne dvojimo. Nije da je muzej nešto kolosalno, ali ipak vrijedi pogledati. Maketa prijestolnice, ilustracija procesa odvajanja zlatnih zrnca pomoću ovčjih koža, a rudarenje je bio jedan od glavnih zanata Dačana, vjeran prikaz ostave dačkih brončanih narukvica, zlatni novčići kovani u Sarmizegetusi, uključujući i kasnije rimske, brončani kalupi za izlijevanje svakovrsnog nakita… Sve je upotpunjeno brojnim panoima s mnogo podataka i fotografija.

Sad bi najlogičnije bilo odustati, toliki ljudi nikad nisu ni čuli za Sarmizegetusa Regiju, kamoli je vidjeli, pa eno ih živi, ali mi ne bismo ni da nam kažu kako će nas u zasjedi dočekati Decebalovi jurišnici s onim svojim zakrivljenim mačevima ili ljuta Trajanova centurija. Pozdravljamo se s čuvarem i krećemo nazad, kilometrima daleko, u neizvjesnost svakovečernjeg traženja prenoćišta.

Izjutra smo pred rampom, podiže se u 9 sati, među prvima. Jest možda malo rano za fotografiranje, još ima jutarnje izmaglice, bit će da se ni rosa nije digla, ali će sve biti potaman dok zavojitom popločanom cestom – auti ne mogu dalje od rampe – ne stignemo do šumske staze zasute suhim lišćem. Dočekuje nas nekoliko pasa, očito stalnih „stanovnika“ Sarmizegetusa Regije; ganjaju se između stabala, povremeno ljutito lajući, a onda se miroljubivo druže. Sve je to taktika: na kraju će nas, kad završimo obilazak, u očekivanju kakvog slasnog zalogaja, pratiti sve do rampe.

M.J. | Bljesak.info / Dačke brončane narukvice

Sarmizegetusa Regia, uključujući i središnji dio, doslovno je skrivena u nepreglednim šumama; neko ko ništa ne zna o Dačanima mogao bi, tražeći gljive ili skupljajući planinske trave, proći stotinu metara od nje, a ne primijetiti je. Čak i ako bi naišao na gomile otesanog kamena ili neki dio masivnih obrambenih zidova što ga sa svih strana okružuju, ostalo, važnije, moglo bi ostati nezamjećeno. Zidova je mnogo i na sve strane, očito je kameni obruč oko grada bio višestruk, sa – pogotovo kad ga vidiš samo u fragmentima – očito zakučastim sustavom obrambenih kula. Jest, sve piše na tablama, a ima ih, vala, puno više nego bi trebalo, ali nismo došli u čitaonicu već razgledati prijestolnicu.

Kako je grad nekad izgledao najprije se nazire po pojedinačnim kockama, a onda i po dužem komadu širokog puta od masivnih četverokutih ploča; to je Dačanima bio „asfalt“. Tu se već, osunčana, puna svjetla, iz polumraka rijetke šume, između sivih bukovih stabala, ukaže glavna od ukupno pet vještački izvedenih terasa, ceremonijalna ili Sveta zona, ona sa svetištima. Poizdalje plato izgleda kao igralište kakvog džina; dosadilo mu, umorio se, šta li, možda i pobijedio, game over, a figurice mu ostale svaka na svom mjestu.

Ostala je dvojba je li se na terasi nalazilo sedam ili osam svetišta, budući da su Rimljani, nakon osvajanja grada, uništili sve što se moglo uništiti, o čemu rječito govore mrtve kamene gomile postrani. Uglavnom su tu ostaci pravokutnih kamenih hramova i oltara, a posebno zanimljivo je kružno svetište s drvenim stupovima postavljenim u obliku slova D, što je označavalo Decebala, vladara s kojim su na čelu Dačani doživjeli najveći civilizacijski napredak, ali i konačni gubitak kraljevstva. Ono D je, pak, okruženo kamenim ivičnjacima koji predstavljaju solarni kalendar prema kojem su obavljana i astronomska promatranja. Valjda svakome ko ga ugleda na um padne Stonehage. Između svega toga provlači se pločnik od andezita, izveden u formi sunca, sa zrakama od krugova, što je, smatraju stručnjaci, predstavljalo sunčani sat.

Bog imenom Zalmoksis i glavni svećenik, meštar svih ceremonija, imali su središnju ulogu u vjerskom, pa tako i u društvenom životu prijestolnice. U tome su se posebno isticali Geti, koje kao najhrabrije i najpravednije spominje i Herodot, bilježeći kako vjeruju u besmrtnost; onaj ko umre, ustvari se, pritom samo mijenjajući oblik, pridružuje Zalmoksisu ili Gebeleizisu, kako su ga također nazivali.

Dačani su trački narod, a bilo ih je, mada se danas uglavnom vezuju za Transilvaniju, i u Moldaviji te na manjim područjima Bugarske, Srbije, Ukrajine, Poljske, Mađarske i Slovačke. Već spomenuti Geti i Dačani ujedinili su se u Kraljevinu Daciju tijekom vladavine tračkog kralja Burebiste, što će reći nekad između 61. i 45. godine prije Krista. Tada je i prijestolnica iz Argedave premještena ovdje, a Sarmizegetusa Regia postala je jezgra strateškog obrambenog sustava u u planinskom vijencu Orăștiei, u koji su ulazile i utvrde Costești-Blidaru, Piatra Roșie, Costeşti-Cetățuie, Căpâlna i Băniţa.

M.J. | Bljesak.info / Sveta zona

Vrag mi ne da mira pa se, nakon što smo jedno pet puta zašli u svaki kutak u koji je to moguće, penjem na jedno od okruglih kamenih postolja, sasvim nalik gigantskim mlinskim kamenovima, a na njemu ostajem taman toliko da Ona napravi par fotografija; čuvar, onaj od sinoć, on, izgleda, doista ne ide kući, zviždi i maše rukom – zabranjeno! Znam, znam, ali kako odoljeti! Sa strane je tih „mlinskih kamenova“ naslagano za još jedno ili dva ovakva svetišta, vjerojatno su sakupljeni okolo; da nisu toliki i toliko teški, bezbeli bi ih već pripadnici rimske kohorte koji su za konačnog osvojenja prvi dospjeli s ove strane zidova zakolutali nizbrdo. Popit ću, to nije zabranjeno, i koji gutljaj vode, da vidim što su Dačani pili. Dotječe kroz dugi drveni žlijeb. Dobra skroz. Pripadnici viših slojeva vodu su dobivali keramičkim cijevima, na jednom mjestu se mogu vidjeti ostaci vodovoda, ne znam koji fi, ali poširok.

Zalazimo i ispod Svete zone, barem djelomično vidjeti čega ima na ostalim terasama. Sarmizegetusa Regia bio je veliki grad, koji se – onim zaštitnim zidovima, debelim tri, a visokim, kako već gdje, četiri do pet metara, ni na jednom dijelu se ne nazire kraja – prostirao na oko 7,5 hektara. Osim Svete zone, činili su ga i unutarnji utvrđeni dio te brojne stambene četvrti. Kuće su bile raspoređene po „upinama“ zasječenim u pristrancima iznad i ispod središnjeg dijela, a od nekih su do danas ostali oko dva metra visoki zidovi od kamenih blokova. U produžetku, dugom oko tri kilometra, opet sve u zasjecima u brdo i prirodnim zaravnicama, naziru se i ostaci brojnih drugih kuća, kovačnica, talionica i drugih radionica, štala, cisterni za vodu…

Do 102. godine nove ere, kada je rimski car Trajan odlučio širiti carstvo na istok, Dačani su predstavljali civilizacijski „vrh“ ovog dijela svijeta i imali iznimno visok standard za ono doba. Među brojnim vrijednim nalazima posebno mjesto zauzimaju zbirka medicinskog pribora s posudama za lijekove, 60 centimetara visoka vaza s latiničnim natpisom „Decebalus per skorilo“, nekoliko vapnenačkih blokova s grčkim slovima te zlatnici s natpisom „koson“. Trajan ih je pobijedio pa su mu morali ustupiti znatan dio svojih teritorija u Banatu, Olteniji i drugdje te, što je i tad i kasnije bilo uobičajeno, plaćati godišnji danak. Nikad neće biti potpuno razjašnjeno u kojem segmentu se Dačani navodno nisu pridržavali „mirovnog sporazuma“ s Rimom, uglavnom je četiri godine kasnije uslijedio novi žestoki napad, a rezultat je bio pljačka i potom spaljivanje Sarmizegetusa Regije. Rimu je to bila vrlo važna pobjeda, čim je zabilježena na znamenitom Trajanovom stupu.

Sad se vraćam na prethodnu večer, ono kad smo došli pred spuštenu rampu. Naravno da smo željeli prenoćiti što bliže pa smo prikočili pred prvim hotelom, u šumi, pored rijeke, još uvijek podalje od najbližeg naselja. Na ledini pored hotelskog sač-bara trajalo je veselje uz živu glazbu. Dok je Ona ušla pitati ima li mjesta, ja sam napravio nekoliko snimaka, ali mi prilazi jedan iz društva, malo i namrgođen: zabava je privatna, zašto snimam?! Pokazujem mu akreditaciju, izdaleka smo, fotka će dobro doći za putopis, što ga udobrovoljuje pa se pozdravlja i vraća se društvu. Minutu kasnije, taman kad Ona izađe iz hotela, dolazi drugi iz društva i širokim pokretom ruke zove nas da se pridružimo.

M.J. | Bljesak.info / Fešta iznenada

Pomalo smo u nevjerici, zgledamo se, pa prihvaćamo. Društvo je razdragano, riječ je o zaposlenicima jednog poduzeća iz Hundeoare, a kako i ne bi: na ražnju prase, kuhar u uniformi siječe komade, vina i rakije na sve strane, violina gudi, berde daje ritam, kobza ječi – tog instrumenta kod nas, koliko znam, nema – a veseli debeljko za cimbalom je neumoran. Grčki povjesničari spominju da su dački svećenici neke obrede izvodili pjevajući uz neku vrstu lutnje, možda baš uz kobzu. Prepoznajem samo tradicionalno moldavsko kolo „arcanul“, rasprostranjeno i po cijeloj Rumunjskoj, i to više po uzvicima koji ga prate, a moju želju, „Maruska, Maruska“, koju je odlično izvodila i naša Olivera Katarina, ne prepoznaju, ipak je to vlaška pjesma. Kako god, tegle nas pravo među svirače, čak mi u ruke stavljaju kobzu, a mi se puno ne otimamo, kao ni od onog što nam donose na pladnju i u čaši. Jest da se trudimo biti skromni – Ona, recimo, na tanjurić stavlja tri komadićka, a reakcija domaćina je komična: uzima tanjurić ispred nje, nabacuje u njega krtine koliko god može stati i vraća joj ga.

Ostašmo u veselom društvu više od dva sata, sve dok se nebo nad Dacijom nije zatamnilo, a zatim se, opijeni pjesmom i vinom te okrijepljeni slasnim zalogajima, zahvalismo pa krenusmo dalje svojim neizvjesnima putima. 

Kopirati
Drag cursor here to close