Putujte s nama

Patos/Bylis, antički mirakul u nedođiji

Ako radiš za medije i još želiš snimati, trebaš iskeširati leka otprilike koliko ukupno treba za Eiffelov toranj, Sikstinsku kapelu, Aja Sofiju i Britanski muzej. „Gospodine“, gleda me direktor prodorno, „ipak je ovo Bylis!“
Lifestyle / Putujte s nama | 29. 04. 2022. u 13:50 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad se u Albaniji kaže „nafta“, prva asocijacija je gradić Patos. Jest, u putopisu iz Kuçove pisao sam o tamošnjim naftnim poljima, ali je Patos ne samo prvi po proizvodnji već i po naftnim rezervama koje se procjenjuju na oko dvije milijarde barela.

Inače je, poput našeg Novog Travnika, „od prekjučer“; utemeljen je, naime, 1949. godine, dakako za smještaj inženjera i drugih radnika zaduženih za izvlačenje nafte. Trebalo je biti privremeno, ali se, budući da „crnog zlata“ nije nestalo, „privremeno“ pretvorilo u drugi najveći grad u okrugu Fier, koji s pripadajućim seoskim naseljima broji nešto više od 32.000 stanovnika.

Podignut je, valjda zbog onog „privremeno“, na pomalo čudnom mjestu, na širokom srtu brda koji glavna ulica povezuje s kraja na kraj. Kao i u svakom novijem gradu, nema baš puno građevina koje će zapeti za oko. Izuzetak je bezimena žuta džamija, skladna sa svojom niskom munarom, razmjerima i arhitekturom nalik onim nekadašnjim što ih je Enver Hodža pozobao u sklopu programa istjerivanja iz albanskih glava Boga, Allaha i svih drugih bogova, ma kako ih zvali, osim samog sebe. 

Redove kockastih stambenih višekatnica, uz još jednu noviju,  „kvari“ još samo crvenkasta zgrada Općine. Ispred nje dvije biste: Mustafa Matohiti i Hekuran Maneku; ovom drugo je otpalo n iz imena koje prvi put čujem. Mustafa je bio partizan i organizator komunističkog pokreta, a Hekuran tragična ličnost, revolucionar, jedan od koji su se usudili usprotiviti kralju Zoguu i 1935. godine podigli tzv. Fjerski ustanak. Ubili su, među ostalim, generala Leona Gilardija, inače hrvatskog podrijetla, rođenog u Karlovcu, pobjegulje iz austrougarske u albansku vojsku i kraljevog osobnog prijatelja. Kraljeva je zadnja pa je, nakon sloma ustanka, dao uhititi pobunjenike, a Hekuran je završio viseći na užetu. Jedan drugom su okrenuti leđima, a između njih je ploča s imenima 14 „mučenika“. Tako stoji, i da slava im, ali ni riječi o tome kako su postali mučenici, a ni godina kad su to postali, što bi bila barem nekakva orijentacija.

M.J. | Bljesak.info / Jedan od murala u Patosu

Uz ovakav opis moglo bi se pomisliti da je Patos „dosadna“ čaršija. I bila bi, barem za putopis, da se nekad neko nije dosjetio i na pročeljima barem dvadesetak zgrada dao oslikati nevjerojatno moćne murale. Veselim se kad se nađem u mjestima gdje ih ima, a potrefio sam na takva ne jednom. Čak ni općinari nisu odoljeli, jedan je naslikan i na zgradi Općine, iznad ulaza u caffe „Vjeter“, a živopisno je obojeno i nekoliko manjih trgova. Muralisti su, uvijek to tvrdim, podcijenjeni, često toliko da ih ni ne smatraju umjetnicima već nekakvim bezveznim mazali(ći)ma. Evo, od Patosa su – bez njih bi bio nalik bezličnoj kockastoj maketi – svojim „mimo svijet“ poimanjem svijeta, napravili grad pun fantastike i fantazije.

Osim figura srna, jelena i lanadi u bašti jednog kafića, to je, praktički, sve zanimljivo u Patosu. Od nafte, na kojoj je nastao i razvio se, ni traga. Te slike ću vidjeti kad se zaputim prema susjednom gradiću Ballshu: bunari i bušotine sa željeznim tornjevima, kao i betonski spremnici, razbacani su posred maslinika i vrtova. Ima gdjegdje i većih postrojenja, a od nekih su – valjda je nafte u bušotinama nestalo – ostale samo mrtve ljušture. Lako je razlučiti koje su još uvijek izdašne, budući da su tu metalne konstrukcije ofarbane.

Pored puta prema Ballshu zastajem i kako bih objektivom zabilježio nešto čega se nađe u svim postkomunističkim zemljama. Mnogi tajkuni se, o njima je riječ, na sav mah trude svima pokazati svoj tajkunluk. Ovdje je jedan sazidao kućerinu s dvije bočne kule, a na ogradni zid, tik do ceste, postavio dvije ženske figure s bakljom u jednoj i knjigom u drugoj ruci. Minerva iliti Atena, mada čisto sumnjam da vlasnik čita išta osim jelovnika.

M.J. | Bljesak.info / Minerve/Atene

Do Ballsha se stiže preko visokog i strmog prijevoja. Znam za tekiju Baba Rraposa u selu Drenie i za turbe Babe Mustafe u selu Ruzhdie, a u ovom, na samom prijevoju, tekija nekog Baba Ismailija, ustvari naizgled najobičnija obiteljska kućica, i tekija nekog Rame Hodaja, od koje zasad doduše postoji samo kamenu kocka i mramorna ploča s natpisom. Ne znam kako se selo zove, ali je ukupna slika, pogotovo zbog trojice koji, u razmaku od pedesetak metara, projahuju na magarcima, pastorala 1/1, a i pogled u dolinu, u polje što se rastvorilo oko rijeke Vjose, nikako nije za bacit'.

I u Ballshu bi se vjerojatno moglo naći štošta zanimljivo, ali je najveći dio grada prerovljen i i zakrčen bagerima, kamionima i sličnim grdosijama od kojih uvijek bježim. Bilježim samo visoki socijalistički spomenik zarastao u travu; niko ga ne ruši, ali sam će, nezanimljiv ikom, osim ako ga Hodžini aparatčici nisu armirali duplo više nego je bilo potrebno, te fasadu jedne kuće ukrašenu okruglim aplikama sa ženskim likom tajnovita pogleda. Na periferiji, nakon što se već izmaknem iz gradskog krkljanca, na rječici Gjanici tražim most Oficine, sagrađen zbog eksploatacije bitumena u blizini. Razočarenje, ništa posebno; spuštam se u korito rijeke, ispod mosta, gdje, međutim, nalazim samo nepregledne gomile smeća.

Ballsh neki povezuju s crnogorskim plemenitašima Balšićima, vladarima Zete od 1360. do 1421. godine, mada za takvo što nema ozbiljnih poveznica. Zna se jedino da je Balša II. Balšić 1385. godine krenuo na ove strane u borbu protiv nadiruće osmanske vojske i, na Saurskom polju, nedaleko od Ballsha, izgubio glavu.

Ulazim i u nekad davno napuštene tunele pored ceste, u neke, jer na ulazu u druge još uvijek stoji metalna pregrada. Atomska skloništa iz Hodžinog doba, skladišta nafte ili nešto treće, to ne znam. Izvan naselja su, na sami, utopljena u sivilo kamenitog pristranka prošaranog sitnim grmljem priraslim za škrtu zemlju. Unutra pustoš i ponešto beskorisnih krhotina prošlog.

M.J. | Bljesak.info / U podzemlju

Cilj današnjeg putovanja mi je Bylis, jedan od najvažnijih i najpoznatijih arheoloških lokaliteta u Albaniji. O Apoloniji sam pisao, i o Draču, znam da se i do Butrinta stiže lako, ali Bylis, to je nedođija, pogotovo kad, zbog radova, na izlazima iz Ballsha nema nijednog putokaza. Šta sad? Vidim da me dvojica iz policijske patrole pomno prate pogledom, em nekakve egzotične registarske tablice, em foto-aparat oko vrata, em vlasnik aparata zvjera na sve strane, očito ne znajući gdje će. Da imam strpljenja k'o što ga nemam, možda bi oni za minutu-dvije do mene, ovako ću ja do njih. Pokazujem akreditaciju „Bljeska“, Bosna i Hercegovina, Bylis, gdje, kuda, kako? Kratko se dogovaraju, očito ima više opcija, pa mi pokazuju da sjednem u „golfa“ i krenem za njima. Pratim ih desetak kilometara, lošim putom punim odvojaka i neoznačenih križanja, kroz priličnu pustoš, pa stižemo na još jedno, veće križanje. Nema šanse da ne bih zalutao. Pokazuju mi kuda da nastavim, samo pravo. Izlazim iz auta i pravim naklon, gotovo ceremonijalan, kao iz filmova. Zaslužili su. Sva trojica se smijemo. Oni salutiraju i odlazeći pale sva četiri žmigavca na pozdrav; mahnut ću im pa ću uzbrdo.

Bylis se razbaškario na platou visokog brda. Svugdje pored prilazne ceste ruševine, kraja im nema do ravnice koja se opet spušta ka Vjosi. Napredujem sporo, jer em je cesta uska, uzbrdita i vijugava, em mi je žao propustiti vidjeti ijednu znatniju ruševinu. Neke su ograđene, pred druge bi se komotno moglo autom. Iza visokih zidina stidljivo proviruju antički stupovi; nalikuju dimnjacima u nekom od primorskih gradova od kamena. Zid na jednom dijelu čak natkriljuje cestu. Zaustavljam se kod tročlane magareće obitelji, nesvjesne da pase posred povijesti.

Arheolozi kažu da je grad začet sredinom 4. stoljeća prije Krista, a trajao je oko 1000 godina, dakle do 6. stoljeća nove ere. Duga je priča oko toga ko je tu koga, od Ilira do Rimljana, uglavnom je na kraju napušten i zahvaljujući tome sačuvan. U nas se vrlo značajnim lokalitetom smatra svaka od ruševina kasnoantičkih bazilika, o dvojnim da se i ne govori, a ovdje počinje od bazilike D, kako je službeno nazvana, jer ih ima čak pet; bazilika B duga je nevjerojatnih 67 metara i „puna“ mozaika. Klasika kasne antike. Podalje je od središnjeg dijela, do tamo ću naići na još poprilično debelih i dugih zidova do kojih arheološka špahtla i četkica još nisu stigle. Da se sakupe svi albanski arheolozi, a sad ih već ima mnogo, da imaju neograničen broj radnika i najbolje svjetske instrumente, i dalje bi im trebalo nekoliko stoljeća da istraže nepregledni kompleks. Samo sjedište kasnoantičke biskupije s biskupskim dvorom, katedralom i krstionicom zaprema oko 8000 četvornih metara, a gdje je ostalo!

Na jednoj od tabli na prilazu središnjem dijelu za razgledanje se,  naime, nude stoa i agora s veličanstvenim amfiteatralnim kazalištem iz 3. stoljeća, trijema omeđenog dorskom kolonadom, potom vinarija u kojoj se može vidjeti kompletan proizvodni proces, među najvećim u Europi, kao, uostalom, i uljara, budući da je ovaj kraj nadaleko poznat po kvalitetnim maslinama. I još sto čuda me čeka…

M.J. | Bljesak.info / Bazilika D

Ispostavit će se da sam ovaj put, što 'no kažu, napravio račun bez krčmara, čeka me „krasno“ iznenađenje. Uljudni portir me, naime, nakon što vidi akreditaciju, posjeda za stol, mora, kaže, do direktora i nalaže mi  da dotad ne koristim foto-aparat. Čekam tako kojih deset minuta, nakon čega se preda mnom stvori gospodin u odijelu. U ruci mu papiri, koje mi, čim se pozdravimo, podastire na uvid. Inače su cijene ulaznica, kao i drugdje u Albaniji, pristojne, s time što ovakve kao ja, kad pokažem akreditaciju, recimo u Apoloniji i Draču, ljubazno pozdrave i zažele ugodan obilazak. Ovdje je, međutim, sve drugačije: ako radiš za medije i još želiš snimati, trebaš potpisati ugovor i iskeširati leka otprilike koliko ukupno treba za Eiffelov toranj, Sikstinsku kapelu, Aja Sofiju i Britanski muzej. „Gospodine“, gleda me direktor prodorno, „ipak je ovo Bylis!“

Tako. Gledamo se i neko vrijeme šutimo. Volio sam vidjeti vlastitu facu kad sam ugledao cifru, a njega fotografirati, što, međutim, nije dozvolio.

Elem, i vi i ja ćemo nekako preživjeti bez razgledanja. Dragi moj Bylis, doneviđenja!

Kopirati
Drag cursor here to close