Fieri, savršeno uredan i savršeno dosadan grad

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Fieriju sam proveo nekoliko dana, ustvari bolje rečeno noći, budući da sam danju lunjao okolo, o čemu sam pisao u putopisima iz helenskog grada Apolonije i iz Lušnjea, točnije manastira Ardenica, gdje se vjenčao legendarni Skenderbeg.

Sve je to blizu Fierija pa grad ostavljam za zadnji dan boravka. Računam, ako već ima nešto više od 120.000 stanovnika, ako je već glavni grad okruga, usto to nazvanog po njemu, naći će se u Fieriju puno zanimljivog. Malo me u svemu tome stuca što dolazeći u grad i napuštajući ga jutrom kako bih skakao po Apoloniji, Lušnjeu i Ardenici u vidokrug ne upada ništa posebno, ali, računam, ceste i tako idu rubom gradskog područja, samo treba prošetati do centra.

Naselje su u drugoj polovici 18. stoljeća zatemeljili doseljenici iz južnoalbanskog gradića Voskopoja, po naški Moskopolja, a 1769. je brojalo 24 kućerka od ćerpiča i blata. Tako je tavorio stotinjak godina, sve do 1864., kad je moćna obitelj Vrioni, Kahriman-paša i njegov sin Omer-paša, odlučila od sela napraviti trgovački grad. Samo naselje našlo se na dobrom mjestu, čak je i naziv - tako su ga prozvali mletački trgovci što su ovdje dolazili pojeftino kupovati stočarske i poljoprivredne proizvode - izveden od talijanske riječi fiere, izložba, u značenju sajam. Kahriman-paša je, bit će, fino odmjerio čitavo područje, a onda doveo francuske arhitekte i urbaniste. Oni će “nacrtati” današnji Fieri, a Vrioniji pokrenuti ogromne radove pa Engleskinja Edith Durham, kolegica mi :) putopiskinja 1904. godine piše kako je u Fieriju vidjela kamene zgrade iznenađujuće moderne arhitekture za ovaj, za prave Europljane, zaostali dio kontinenta.

Vrinoniji su bili prilično vidoviti, samo što se u ono doba nije znalo za ogromne rezerve nafte, bitumena i plina, a upravo to će od Fierija napraviti veliki grad, jedan od industrijski najrazvijenijih u Albaniji i, zajedno s Patosom, koji sam također putopisao, sjedište albanske naftne i kemijske industrije.

E, sad, kad neki grad naglo napreduje, to često, pogotovo u Albaniji, podrazumijeva da se - ima se, može se! - sruši sve staro i zamijeni novim. Tako je nekako bilo i s Fierijem: nalazim - povelik je - trgove, i veće i manje, ali da će me nešto oduševiti, neće, nema šta.

Tako u gradu najvažnijim građevinama ispadoše pravoslavna crkva i džamija, mada su i one “od prekjučer”. Velebnoj džamiji tek je 17. godina, još dakle, nije punoljetna, ali je zato jedna od najvećih u Albaniji. Bilo ih je, dakako, još nekoliko, ali su, izuzev jedne male u predgrađu, koju ne nađoh, za vladavine Envera Hodže i komunističke “narodne vlasti” odreda zbrisane s lica zemlje. Zato je ova velika da može primiti više ljudi nego sve nekadašnje zajedno. Dio za bogoslužje je na katu, a u prizemlju, djelomično ukopanom u zemlju, brojni drugi sadržaji. Ispred nje je prostrani trg s jednom od najvećih fontana od svih koje ikad vidjeh, a sasvim blizu spomenik Petru Soti, mladom partizanu, rođenom u Fieru 1914., strijeljanom od Talijana u 29. godini života, 1943. Za Drugog svjetskog rata po njemu je nazvan jedan partizanski bataljun, a danas njegovo ime nose brojne škole i druge ustanove u Albaniji. U Fieru vidjeh njegovu ulicu, školu i bistu - što bi reci stariji svijet, “ubogo dijete”.

Crkva je ustvari pravoslavna katedrala svetog Jurja ili Đorđa, kako kome paše, on je i na pročelju, jasno je i da ne kažem kako ubija onu svoju aždaju bez koje ni njega ne bi bilo. Ne znam koliko je crkvi godina, ali je također takoreći nova. Mora da je starija stajala na istom mjestu pa nastradala u Hodžino doba, i to puno starija, budući da je poznato kako se u doba Kahriman-paše sajam održavao upravo ispred crkve. I vrlo dopadljiva, ali joj je uzalud i mladost i dopadljiost, nikad slavom neće biti ni blizu crkvi u Ardenici, petnaestak kilometara odavde, onoj što se u njoj vjenčao Skenderbeg. Kao kad bismo usporedili crkvu u Kaknju sa samostanskom crkvom u Kraljevoj Sutjesci ili crkvu u Kraljevu s onom manastirskom u Studenici. Inače u Fieru živi i nešto Srba, čak imaju i svoje udruženje “Jedinstvo”.

Sa džamijom i crkvom može se usporediti jedino grandiozno zdanje Sveučilišta; ne bi ga se postidjela Tirana, a ni neke od prijestolnica europskih država, o ovim našim banana-državicama da se i ne govori. Visoka zgrada s tornjem na vrhu koji se, kao i džamijska munara te crkveni zvonik, vidi iz dobrog dijela grada, na pročelju, kopiji mikenskog megarona, kopije antičkih stupova. Iznenađen sam kad upravo tu negdje, ispred Sveučilišta, ugledam autobus s reklamom “našeg” “Gorenja”, da bih, nakon što ih kasnije vidim i drugdje po gradu, naknadno saznao kako je brend vrlo cijenjen i rasprostranjen u cijeloj Albaniji. Ima ona parola “Svjetsko, a naše”, u ovom slučaju “Albansko, a naše”, barem nama starijim, koji su živjeli u Jugoslaviji.

Posebnost Fierija, kakvu, doduše, “sretoh” još kojegdje u Albaniji, ali ne ovoliko izraženu, jesu stambene zgrade vrlo živih boja. Grad je velik, naravno da je puno i onih “bezbojnih”, sivih, ali se, opkoljene svim onim živobojnim, veselim, jedva primijete. Na nekima je svaki kat u drugoj boji, na nekim drugim se boje po sredini “zavlače” jedna u drugu, na trećim “slobodni stil”, a nije malo ni onih ukrašenih živopisnim muralima. Budući da se odreda radi o novogradnjama, nigdje nema ni najmanje “fleke”.

Grad je inače, ako se to može reći za grad, opušten, bez primjetnog srkleta. Umirovljenici, a i ponešto mlađeg svijeta, naravno odreda muškog, usred čaršije imaju svoje parkiće gdje, u  debeloj hladovini palmi, kestena i lipa, šutaju domina, šaha, dame, “ne ljuti se čovječe”... Rječica Gjanica nečujno klizi, još tiša od nje su tri delfina i isto toliko (valjda) morskih mački u jednoj od fontana, a mrtvo šute brončani Arben Zylyftari, policijski pukovnik ubijen 2000. godine, mučenik domovine, kako Albanci časte one što bi ih kod nas zvali narodnim herojima, drúga mu po mučeništvu, mlada partizanka Liri Gero (1926. - 1944.), ubijena od nacista, te mrki brkajlija Tonç Kilica (1856. - 1917.), visoki dužnosnik privremene vlade Albanije nakon proglašenja neovisnosti zemlje o Osmanskom Carstvu, 1912. godine. Mučenika je bilo još, vidjeh im zajednički spomenik, i to - ko bi znao šta se tad desilo ovdašnjim partizanima - stradalim u listopadu 1944. I inače su ovdje partizanski spomenici i nakon Hodžinog pada sačuvani.

Pitao sam se hoću li negdje naići na spomenik Čamima, albansku zajednicu posebnog dijalekta iz Čamerije, obalnog dijela Epira, većim dijelom protjeranu iz Grčke nakon Grčko-turskog rata 1919.-1921., ali ga ne vidjeh. Mnogi su utošičte našli upravo u Fieriju.

I na javnoj pozornici mirno, kao da je nedjelja, a nije, tek Albanka i Albanac u narodnim nošnjama usred akšikluka, a iza leđa im helenska kolonada iz Apolonije. Na jednom zidu vidjeh i grafit “Ultras”, uz dodatak legendarne Sinatrine “My way of Life”. Bezbeli da nema veze sa “Zrinjskim”, ali me u mislima načas vrati u domaju.

Živo je jedino na plažama, ali od tog ništa, vakat mi je kući. Fieri, ukratko: vrlo čist i uredan grad, po tome u samom vrhu u Albaniji, ali, barem za nekog kao što sam ja, prilično dosadan. Eto, odoh sad...