Putujte s nama

Brankovina: Naklon Desanki, naklon proti Mateji

Brankovinom još, i uvijek će, tanano žubori Desankin gipki koračić i gromko ječi usklik prote Mateje iz doba „kad je trebalo ostaviti krst i pripasati sablju da raju od Turaka brani". E, pa, baš golemo!
Lifestyle / Putujte s nama | 30. 09. 2022. u 15:27 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Brankovina je seoce od svega petstotinjak stanovnika, ali ni putopiscu kudikamo spretnijem i pametnijem od mene ne bi bilo lako dočarati viđeno, pa kako je onda tek meni!     

Za početak ću se malo vrtjeti uprazno, jer selo, obično „obilježeno“ crkvom i školom, očekujem i tražim uz cestu, kojih 12 kilometara sjeverno od Valjeva. Putokaz nalazim, ali „mog“ sela nigdje, pa ću, od velikog križa ispod ceste, zaveden tablom što zove prema crkvi svetog Luke, nakon 15-tak minuta vožnje, stići samo do sela Babina Luka. Ohrndani seoski dom kulture koji se jedva drži uspravno, puno smeća, spomen-česma poginulim babinolučkim borcima NOB-a, smrtovnice na sve strane i bjeloputa crkva, Lukina u Luci, čista i uredna.

Nazad. Rijetki prolaznici upućuju me prema školi, skrivenoj među sjenovitim krošnjama ispod uskog puta nedaleko od glavne ceste; sve je, kažu, tamo. Oko škole trčkara nešto dječurlije, a ispred ulaza gipsani kip prote Matije Nenadovića; škola ja nazvana po njemu, i nastavnica Bojana Pločić, koja će mi objasniti gdje je što. Hvala, Bojana! Matiji je neko dijete u vječitom trku odbilo lijevu nogu i ruku, ali prota, nesvjestan toga, i dalje mrko gleda, džaba što mu je s rukom u gipsani prah smrvljen i onaj golemi mač. Em razoružan, em teški invalid :)

Kad bi se išlo redom, prvo bih, nakon što prođem drvenu kapiju, okrenuo prema crkvi Svetih Arhanđela, ali od toga nema ništa – čast arhanđelima, ali ću pravo prema humku uza šumu, posljednjem, asketski skromnom počivalištu Desanke Maksimović. Humka leži na platou koji je nalik prirodnoj pozornici. Zemljana, obrasla rijetkom travom, s brončanom pločom na kojoj su Desankino i ime muža joj Sergeja Slastikova Kalužanina, umrlog još 1976. i naknadno, mjesec dana nakon njene smrti, prenesenog ovdje. Ne merim sreću smehom, / ni time da li je čežnja moja od njegove jača; / sreća je meni kad bolno ćutim s njime / i kad nam srca biju ritmom plača. Na ploči je i maketica crkve Vasilija Blaženog s Crvenog trga. Okolo hladovina krošnjastih lipa, a mir, koji kao da je od onog svijeta, upotpunjuju samo ptičji pjev i zuj osa. Potrajat će, međutim, kratko: dok se, zbunjen i pomalo pogubljen, okrenem oko sebe, eto dvojice, jednog s usisavačem, drugog s kosilicom. Šminkanje Desanke, tako bi se moglo nazvati.

M.J. | Bljesak.info / Desankina radna soba

Potrajat će pa ću se ne grob vratiti nakon što obiđem koješta drugo. Sad je grob „ćelav“, bez ijedne travke koja bi stršala; ljepši je bio prije „šminkanja“.

Odlazeći od groba mogao bih reći „zbogom“ ili „doviđenja“, ali nema potrebe, i sljedeće odredište je Desankino. Na zidu „Nove škole“ stoje stara i nova ploča, a obje kazuju isto, da je baš tu, uz pomoć oca Mihajla, učitelja, sricala slova. Tu je, naravno, u školskom stanu, i živjela svoje djetinje godine. Njene vršnjakinje i vršnjaci, igrajući s njom „trule kobile“ ili „zaleđenog čiče“, ni slutiti nisu mogli da imaju čast provoditi dane s drugaricom koja će postati jedna od naših najvećih pjesnikinja.

Škola je pretvorena u Desankin muzej, a čim stupi unutra, posjetitelja dočekuju oni svima znani stihovi o tome kako ljubav je lijepa samo do se čeka, dok od sebe samo nagovještaj da, i to izrečeni umilnim Desankinim glasom. Unutra njena radna soba s krevetom, knjige, pisaći stroj „remington 3“, njeni prepoznatljivi šeširići, ručni sat, ogrlice, parfemi, broševi, kutija za nakit, puno fotografija i stihova po zidovima... Stol i stolice je, „kaže“ tabla s objašnjenjima, kupila od honorara za prvu zbirku. Bilo je to davno, 1924., dok su ljudi još bili ljudi, a ne povodljivi roboti čijim razumom upravljaju mediji. Danas su naši pjesnici, i oni veliki, sretni ako ne moraju keširati izdavanje zbirke, a za honorar uglavnom mogu kupiti samo jedno veliko ništa.

To je, dakle, bila Nova škola, Desankina, što će reći da postoji i Stara, poznata i kao Protina škola. Prizemnica, podignuta 1833., danas je najbolja ilustracija razvoja školstva i prosvjete na ovim prostorima. Hodnikom promiču slike iz nekih davnih vremena, među njima i jedna na kojoj bijesni učitelj batinom mlati učenicu po stražnjici. Hm... U jednoj učionici izložene stranice školskog ljetopisa iz godine utemeljenja škole, a u jednoj vitrinici starinska pernica, tabla „piši/briši“ i daska za pisanje. Klupe, dakako, od prostih, tek grubo izblanjanih dasaka, učiteljeva „katedra“ malecka, manja od nje jedino „magareća klupa“ u kutu na zadnjem kraju učionice. Druga učionica tek nešto suvremenija, a ispod stakla izložena onodobna učenička odjeća i obuća.

M.J. | Bljesak.info / Kuća Nenadovića

Pored škole je kuća Nenadovića. Nije originalna, ali replika djeluje vrlo vjerno. Čim se uđe, rodoslov Nenadovića, a potom i puno panoa o povijesti Srba i pojedincima iz te istaknute obitelji. Izložbu dopunjuju makete kuće i Nenadovića kule u Valjevu te etnografska zbirka ni po čemu drukčija od drugih iz tog doba. Ispod kuće je vajat Nenadovića, sudeći po obavjesnoj ploči, originalni, u kome je rođen poznati književnik Ljubomir Ljuba Nenadović, sin prote Mateje. Otključan je i taman što sam zakoračio unutra, čujem i vidim čuvara kako poizdalje dovikuje da je unutra zabranjeno. Za minutu dolazi i preko ulaza stavlja drvenu prečku. Zaviriti nije zabranjeno: postelja na drvenim nogarima, sinija, dolaf za prteninu, tronožac... Između brvna šupljine, nisam baš uvjeren da nečim nisu bile začepljene, inače bi Nenadovići izumrli od prehlada.

Prema crkvi ću, a usput zagledam sobrašice, kako u ovom dijelu Srbije nazivaju napola otvorene brvnare. U jednoj na stolu povelik vrganj, neko ga, zar, ubrao i zaboravio tražeći druge. Tu je i nekoliko kućica, također starinskih, a svud okolo su poznate gnome prote Mateje. „Zato vam preporučujem gde vam bude dužnost o detinjoj se nauki starati da ne dajete decu neveštu i neučenu...“ Jedino što se nikako ne uklapa i nikako nije moglo biti je Nenadovića česma, koju je 1932. postavio Centralni higijenski zavod Beograd – ova je u ono doba bila za centar Beograda, a Nenadovići su, kao i drugi, bezbeli imali samo drveno korito.

M.J. | Bljesak.info / Nenadovići i ponešto drugih

A brankovinska crkva Svetih Arhanđela nije kao druge, i to ne samo zato što je barokna, mada to u ovom dijelu Srbije nije čest slučaj, već ponajprije zato što je oko nje, pogotovo s donje strane, „ograda“ od nadgrobnjaka, i to uglavnom Nenadovića. Oni stariji su niski, arhaičnog pisma i jezika, a kako su ugled i slava obitelji rasli, tako su rasli i spomenici. I spomenik prote Mateje je mali, izgubljen u moru većih, pogotovo onih stricu mu Jakovu i sinu Ljubi, potonji s likom u reljefu, mada ih sve nadmašuje spomenik „ratnicima iz crkvene opštine Brankovinske poginulim i pomrlim 1912. - 1919. g.“, čije je podizanje keširao kralj Petar Karađorđević i – ku'će suza već na oko! – na spomenik, pored njihovih zbijenih i sitnim slovima navedenih imena, zalijepio vlastiti reljef. Jedan mi, Nikola, privuče pažnju jer na spomeniku pročitah da je živio „92. leta“ i upokojio se 1845.; stvarno je, međutim, slažu se biografi, rođen 1769., a umro 1845., dakle, ni blizu „92 leta“, a to je taj, čim u opširnom tekstu spominje ženu Stanojku iz Svileuve, te da je sin „obor-kneza Alekse“, dakle brat prote Mateje. Aleksin spomenik ima vrlo zanimljiv natpis, kao, uostalom i drugi. Od svih se, ko zna zašto, izdvojila Jelisaveta Caja Nenadović rođena Barlovac, odlučivši počivati ne, kao ostali, pored, nego iza crkve.

Na ulazu, dopadljivo uramljena, „osobna iskaznica“ crkve sa svim bitnim podacima. Kamo sreće da je tako u svima, manje bih lutao. Jest da će malo ko uspjeti pročitati ovu inačicu ćirilice, ali bolje se malo napatiti u čitanju nego stranjati bespućima potpune tmine. Još kad bi svaka crkva imala starješinu kao što ova ima iznimno susretljivog protojereja-stavrofora Dušana Patijarevića, gdje bi mi bio kraj: sam priđe i ponudi se pojasniti sve što treba. Jest da ne želi pred objektiv, nije se zadesio u mantiji, to je protiv propisa, ali ne brani da slikam sve ostalo. A ima se šta vidjeti, ponajprije dvije ostakljene niše s obje strane ulaza, u kojima se čuvaju osobne stvari prote Mateje.

Najvrednije je bez sumnje Malo jevanđelje; dobio ga je na dar za boravka u Rusiji, a na njega su se u kolovozu 1805. u Borku zakleli članovi Praviteljstvujuščeg sovjeta serbskog, prve srpske skupštine, kojoj je na čelu bio upravo prota Mateja. Usput, ima u Srbiji onih koji se zalažu da se odnese u Beograd, u Skupštinu, da se poslanici ponovno zaklinju na njemu. U drugoj vitrini je Veliko jevanđelje, koje je prota dobio od ruskog cara. U vitrinama se čuvaju i protin ručni križ, križ-relikvijar koji navodno potječe čak iz 10. ili 11. stoljeća, nekoliko vrlo starih knjiga i mnogo drugih krupnih sitnica. Mora se posebno spomenuti i križ Hadži-Ruvima, još jedne značajne ličosti ovog kraja; crkva u Babinoj Luci podignuta je, na temeljima stare, srušene od Turaka za Kočine krajine (1789.), upravo u njegovu čast. Jedan od parohijana je, priča protojerej-stavrofor Dušan, orući nekadašnje crkvište, izorao i kao ruka debeo komad svijeće, na kojoj je pisalo „risal pop Rafailo“. Pop Rafailo je kasniji Hadži-Ruvim, a parohijan, imenom Buda Matić, svake ga je noći sanjao. U snu je Hadži-Ruvim tražio od njega da podigne crkvu, zbog čega je Crkva imala problema s komunističkom vlašću, a Buda ne jednom odveden u „buvaru“. Ništa od svega nije nikakva legenda već stvarnost, a svjedok je, osim zapamćenja starijih ljudi, svijeća u jednoj od vitrina.

M.J. | Bljesak.info / Malo jevanđelje

Zapanjujuće djeluje ono što ispriča protojerej-stavrofor Dušan: Malo jevanđelje je 1854., kad je umro, položeno u grob, na protine grudi, a u kovčeg je stavljen i njegov ručni križ, ali su iz nekog razloga izvađeni 1895., kad je u protin grob položeno tijelo njegovog sina, poznatog Čika Ljube. Prošla su desetljeća, knjiga i križ su se, kao i štošta drugo vrijedno, spominjali još samo u zapisima i smatrani su zauvijek izgubljenim, a onda je, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tadašnji starješina crkve, protojerej Vladan, pregledao tavan crkve i u nekom kutu, iznad pjevnice, našao stare ponjave i u njih zamotane protine dragocjenosti. Malo jevanđelje je značajno oštećeno, ali su korice nekim čudom ostale čitave.

Crkva je inače protina zadužbina i podignuta je 1829., u vrijeme kad crkvu, nikakvu, kamoli ovoliku i ovakvu, nije imalo ni neusporedivo veće Valjevo. Bila je za tadanje doba – čak i bez zvonika, on je dozidan mnogo kasnije – nepojmljivo velika za ove krajeve; prota je takve vidio u Srijemu pa naumio da jednu podigne i u svom kraju. Naumio i uspio. Školu je, pak, podigao od suviška materijala pripremljenog za crkvu. I Desanka je krštena ovdje; kao što joj je otac bio ovdašnji učitelj, tako joj je djed bio ovdašnji svećenik.

U Brankovini sam, mada bi se moglo reći još mnogo što, završio, ali s protom Matejom nisam. Na brdu nasuprot crkvi i školi, zove se Brankovački vis, na zaravni na kojoj je prota 27. veljače 1804. zabio u zemlju zastavu ustanka, gordo stoji spomenik. Narod se, dakako oni orni za borbu i spremni na žrtvu, istog dana okupio i pretvorio u vojsku koja će, pod protinim i vodstvom strica mu Jakova, ukresati ustaničku baklju u zapadnoj Srbiji.

M.J. | Bljesak.info / Na Brankovačkom visu

Kameni obelisk visok je 4,5 metra. U dnu opširan natpis, pri vrhu srpski grb i to je sve. Sa strane prost drveni križ i stolić te očito nedavno izgrađena sobrašica s pločom na kojoj je kroz citat iz protinih Memoara ukratko opisan začetak ustanka. I da, bilo bi filo kad bi neko nekad odnio smeće, u kanti odavno nema mjesta.

To je Brankovina, selo, rekoh, sa svega petstotinjak stanovnika, u kome, međutim, još, i uvijek će, tanano žubori Desankin gipki koračić i gromko ječi usklik prote Mateje iz doba „kad je trebalo ostaviti krst i pripasati sablju da raju od Turaka brani". E, pa, baš golemo!

Kopirati
Drag cursor here to close