Sami sebi održite lekciju

Znate li što je self parenting?

Što je to self parenting i kako samome sebi održati lekciju?
Lifestyle / Obitelj | 02. 05. 2021. u 20:23 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Priznali si ili ne, u svakom od nas čuči jedan nedorasli impulzivni klinac ili klinka koji ne žele raditi te dosadne 'odrasle' stvari. Isprva godi pokazati srednji prst svim pravilima i jedriti na valovima slobode, no kad se naše unutarnje dijete previše raskalaši pa nam stan počne nalikovati svinjcu, plan prehrane meniju fast food restorana, a društveni život biografiji Edie Sedgwick, vrijeme je da probudite svoju unutarnju majku. I održite si lekciju!

Kada sam prvi put otperjala iz roditeljskoga gnijezda, bila sam u ranim dvadesetima. Nježne godine. Labilne, preciznije rečeno. Savršene za stvaranje zdravih temelja ili slanje svega kvragu. Uglavnom, potrpala sam svu svoju imovinu u nekoliko kartonskih kutija i entuzijastično zalupila vrata rasporedu zdravog spavanja, dnevnom redu ručanja u nekoliko nutritivno usklađenih sljedova i pedantno ispeglanoj posteljini koja miriše na opsesivno kompulzivni poremećaj i proljeće u Provansi.

Poput klinke u klimaksu puberteta, pokazala sam srednji prst svim pravilima i zabranama, slavodobitno otpuhnula dim cigarete i počela jedriti nepredvidivim valovima potpune slobode. Jedino što sam u tom trenutku željela jest pustiti svoje unutarnje dijete da se poput prasca u blatu valja u čaroliji potpune neodgovornosti. Rekla sam au revoir dosadnom životu ispunjenom obavezama, odlukama i očekivanjima, a moj novi život na zelenom zagrebačkom Bukovcu ubrzo se pretvorio u dokumentarac o Edie Sedgwick sa zvučnom kulisom Jefferson Airplanea. Bez bogate bakine ostavštine, naravno, i bez peterosobnog stana na Manhattanu, piše Elle.hr.

U treptaj oka nekoć zdravi i bogati ručkovi kakve je s ljubavlju kuhala gospođa majka pretvorili su se u kasne večere na čijem su meniju dnevnih specijaliteta redovito bile napolitanke, Čokolino i gumeni bomboni. Podgrijavanje nekoliko dana staroga kruha u mikrovalnoj pećnici bio je vrhunac mojih kulinarskih aktivnosti. Posteljina odavno nije bila ni ispeglana ni mirisna, posuđe je kampiralo u sudoperu strpljivo čekajući neke bolje dane, a zdrave navike osmosatnog spavanja zamijenili su raskalašeni trodnevni tulumi od utorka do četvrtka i povremeno drijemanje na kauču. Naravno, ako na njemu nije ležalo pola mog ormara, pet mojih prijatelja ili neko čupavo pseto nad kojim sam se sažalila i pokupila ga s ulice dan prije.

Muljam, nije to bilo drijemanje, bio je to više zamor materijala. Pogreška 404. Kolaps mehanizma koji je, unatoč želji za posvemašnjom slobodom, ipak čeznuo za tanjurom tople domaće juhe s mrkvom i noklicama, mirisnim plahtama, manjkom ljudi, cipela i pasa po podovima sobe i ponekim rasporedom koji bi u potpuni kaos unio sigurnost i stabilnost. S planom, programom i obavezama. Ciljevima.

DISCIPLINA JE MUST HAVE

Mom raskalašenom unutarnjem djetetu s dijagnozom ADHD-a i kompleksom Petra Pana u tom je trenutku trebala čvrsta roditeljska ruka, ali i zagrljaj ispunjen podrškom, suosjećanjem i nježnošću. Mnogi će ozbiljno konstatirati kako su oni u ranim dvadesetima bili već vrlo odrasli, plaćali svoje račune, odgajali svoju djecu i kupovali nekretnine te će mi vjerojatno prijekorno poručiti da ne bulaznim s traženjem roditeljske figure. No upravo je zato moderna psihologija skovala termin self-parenting.

Naime, u svakome od nas čuči jedan nedorasli impulzivni klinac koji ne želi raditi dosadne odrasle stvari. I svaki od tih klinaca treba roditelja. Da, dobro ste pročitali, poanta je u tome da svom unutarnjem djetetu budete roditelj. Dobar roditelj. Ne kolutajte očima. Koliko god na prvu možda zvučalo kao neki new age bullshit, ideja je ustvari poprilično jednostavna i poprilično sjajna. Umjesto da o sebi razmišljamo kao o odrasloj osobi koja ne ispunjava očekivanja i životom korača s kroničnim osjećajem krivnje, zašto o sebi ne bismo mislili kao o nježnoj i toploj roditeljskoj figuri koja vodi brigu o vašem unutarnjem djetetu, usmjerava ga i razumije?

Priča o self-parentingu zapravo je priča o ljubavi. Tako će osnovno pitanje koje će vam svaki zagovaratelj self-parentinga postaviti biti: ‘Kako biste se ponašali prema samome sebi kada biste vi bili netko koga bezuvjetno volite?’ Pitanje se isprva može činiti bezveznim jer smo svi skloni misliti da se volimo dovoljno.

No biste li nekome koga doista volite dopustili da živi na cigaretama, kavi i gumenim bombonima, tulumari od utorka do četvrtka i spava tek tu i tamo? Ne baš. Biste li mu preporučili da kasni s plaćanjem režija, da se zadužuje zbog novih čizama, čami u toksičnim vezama, ne jede redovito, odrađuje prekovremene sate kod manipulativnog šefa i bezrazložno se živcira u prometu? Nipošto. Ako to ne bismo preporučili prijatelju, zašto to činimo sami sebi? Tako je, zato što se ne volimo dovoljno točan je odgovor.

Da sam u tim nježnim dvadesetima slijedila self-parenting principe, moj bi unutarnji roditelj trebao biti dovoljno obziran, čvrst i nježan da za mene pronađe savršenu ravnotežu između kritikom nastrojenog perfekcionizma i razuzdanosti bez misli o posljedicama. Umjesto toga, moj je unutarnji roditelj, poput majke Kevina McCallistera iz ‘Sam u kući’, otišao na putovanje u Francusku i ostavio klinca samog na Badnje jutro. I siroče je potpuno podivljalo.

Istina je, ponekad je mnogo lakše davati ljubav drugima nego samome sebi. Primjerice, zamislite da vas najbolja prijateljica zamoli da joj pomognete pospremiti stan jer je iza nje stresan radni tjedan, umorna je kao da je rukama kopala kanale, a sutra joj dolaze gosti. Učinit ćete to bez previše razmišljanja smatrajući to nesebičnim i obzirnim poklonom prijatelju, no kada je riječ o nama samima, pospremanje je samo još jedan dosadni zadatak koji ‘treba obaviti’ i zbog kojeg često požalimo što smo odrasla osoba. No ako samo promijenimo perspektivu te na sve te dosadne obaveze i zadatke počnemo gledati kao na brigu o svom unutarnjem djetetu i činu bezuvjetne ljubavi, stvari će postati mnogo lakše. Nažalost, kad postanete odrasla osoba, ne dobijete priručnik za upotrebu. Ustvari, i dalje nitko nema pojma što to znači. I definicija je prokleto individualna. No self-parenting nije tu da vas vodi križnim putem špranci i tuđih očekivanja. Nije tu ni da vas kažnjava, nabija vam osjećaj krivnje i zabranjuje.

OPET SI NA NETFLIXU?!

Dobar self-parenting je tu da vam da osjećaj sigurnosti i stabilnosti, ali i malo dobre stare nježnosti, suosjećanja i razumijevanja pa se osjećate dobro i ispunjavate svoje potencijale, baš onako kako biste željeli osobi koju najviše volite. I mnogi će vjerojatno upasti u zamku ponavljajući na sebi odgojne principe svojih roditelja ili će pak zaglaviti u potpunoj suprotnosti, iz straha i inata. Kako se to ne bi dogodilo, neki će vam (polu)šaljivo preporučiti self-grandparenting.

Self-grandparenting je, naime, oblik brige o samome sebi koji uključuje jednostavna zadovoljstva, sporo življenje i mindfulness koji se, u vrijeme naših djedova i baka, zvao ‘primjećivanje stvari’. Cilj je staloženost koja proizlazi iz filozofije ‘živi i pusti da žive’, poštovanja prema vremenu i malim stvarima koje život znače te empatije prema svima, čak i samome sebi. Jer, naposljetku, u hektičnoj svakodnevici mnogi problemi koji će se naći na našem dnevnom redu daleko su izvan naše kontrole, jeli mi za večeru gumene bombone ili salatu, gledali serije na Netflixu u tri ujutro ili spavali osam zdravih sati. Tu i tamo, kada život postane težak, sasvim je u redu pustiti našeg unutarnjeg klinca da podivlja i praviti se da žmirimo. I to je ljubav.

Kopirati
Drag cursor here to close