Djeca svjetla točka za koju sam se borila  

Od samouništenja do mirnog života: Potresna ispovijest žene koja je 20 godina trpjela nasilnog muža

M.D. je nakon 20 godina odlučila napustiti nasilnog supruga. Snagu su joj dala djeca, ali ostali iz Sigurne kuće u koju je bila smještena. Nakon napuštanja supruga osnažila se i ohrabrila za nove prepreke i izazove.
Lifestyle / Obitelj | 23. 11. 2017. u 16:51 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

M.D. je nasilju bila izložena nepunih 20 godina. U početku se radilo samo o psihičkom zlostavljanju, a vremenom se javljalo u kombinaciji s fizičkim nasiljem.

Neposredno prije odlaska i napuštanja bračnog partnera, M.D. je bila  izložena i ekonomskom nasilju, a koje je podrazumijevalo nedavanje novca za osnovne životne namirnice, te je nerijetko išla u susjedstvo da traži što joj je bilo potrebno, kako djeca ne bi bila gladna.

Foto: Zbog čega žene ostaju s nasilnikom

Pored toga, vrlo često su se i djeca i ona morali prilagođavati fazama raspoloženja supruga, kako bi situacija ostala koliko-toliko podnošljiva, te koristiti različite mehanizme obrambenih sustava. Način preživljavanja različitih oblika nasilja je postao svakodnevnica.

Svakodnevna tortura

Nekoliko puta je odlazila kod svojih roditelja nakon čega bi se vraćala počinitelju nasilja.

Podršku je tražila i od srodnika nasilnog supruga, ali su oni uvijek pronalazili opravdanje za njega i za njegove postupke.

Kada je situacija postala bezizlazna i kada je shvatila da ne može psihički podnijeti više torturu i kontrolu,  obratila se institucijama i nevladinim organizacijama za pomoć.

M.D. se smjestila u Sigurnu kuću, te je u njoj shvatila tko joj pruža pomoć, a tko ne.

Kroz psihosocijalni tretman u Sigurnoj kući, kao i kroz individualne razgovore se osnažila i ohrabrila za nove prepreke i izazove.

Obitelj nasilnika je željela razgovarati s M.D. međutim samo kako bi se vratila svom nasilnom suprugu, jer oni, kako tvrdi, s njim nisu znali izaći na kraj.

Pojedinci su je osuđivali, a među njima je bio i njezin brat,  dok je imala veliku podršku od primarne obitelji i poslodavaca. Ova podrška je odigrala značajnu ulogu u prevladavanju najteže životne faze i borbe za starateljstvo.

Djeca jedina svijetla točka

Dragana Miljević Miljković, socijalna radnica Sigurne kuće iz Banja Lukerekla je za Bljesak.info kako je M.D. prilikom rada na sebi i uspostavljanju kontrole nad vlastitim životom, M.D. imala vremena analizirati sve protekle situacije i bez osude proanalizirati svoja traumatska iskustva.

''Kroz individualne razgovore se dolazi do saznanja da je preživjela žrtva nasilja bila na ivici samoubojstva i samouništenja, te da su djeca jedina svijetla točka koji su bili uz nju i inzistirali na promjeni. Dugo vremena je prošlo dok preživjela žrtva nasilja i njena djeca nisu postali svjesni da se nasilje neće ponoviti, da on opet neće doći i početi ih maltretirati, te da je taj miran i spokojan život trajan, ukoliko oni tako odluče i žele'', rekla je Miljević Miljković.

Navela je da većina preživjelih žrtava nasilja govori o činjenici da nikada ne bi izašli iz kruga nasilja da nisu došli u Sigurnu kuću i osjetili tu razinu slobode i bezuvjetne podrške koja im se pruža.

''Vrlo često preživjele žrtve nasilja su izolirane od društva, nemaju s kim razgovarati o svom problemu ili ih je sramota, a s djecom ne žele o tome pričati, jer se postavljaju zaštitnički prema njima. Pri dolasku u Sigurnu kuću, upoznaju ostale preživjele žrtve nasilja i tu se odmah rađa solidarnost, prijateljstvo i želja za opstankom kroz grupnu podršku. Tu se stvaraju i jačaju želja za uspjehom, međusobna pomoć za pronalaskom zaposlenja, razmjena knjiga među djecom'', objašnjava Dragana Miljević Miljković.

Evidentirani slučajevi

''Preživjele žrtve nasilja koje su financijski ovisne od počinitelja nasilja su najčešće izolirane od društva i obitelji, a sramota ih je da kažu da nemaju za osnovne životne namirnice. Vrlo često se odlučuju da trpe nasilje i ostanu s počiniteljem istog, jer se boje da će im djeca biti oduzeta i da one nisu u stanju da pronađu zaposlenje, jer se godinama uvjeravaju i tretiraju kao da su nesposobne za sve osim baviti se kućom i djecom'', objašnjava Miljević Miljković.

Nepostojanje sigurne kuće

Iskustvo M.D., na žalost, nije jedino. Istraživanje  kaže više od 40 posto žena u BiH trpi nasilje u obitelji. Također podaci pokazuju da je u BiH oko 52 posto žena od svoje 15 godine doživjelo neki oblik nasilja. Fondacija Udružene žene Banja Luka navodi da je u 2015. godini u Bosni i Hercegovini ubijeno 14 žena, dok je u prvoj polovici 2016. godine ubijeno sedam žena.

Podaci također govore da se u BiH prijavi samo 10 posto slučajeva nasilja u obitelji.

''Kad je u pitanju broj slučajeva  nasilja nad ženama u 2017. godini bilježimo blagi rast u odnosu na 2016. i 2015. godinu. Ove godine zabilježili smo ukupno 20 slučajeva'', rekla je za Bljesak.info Emilija Mustapić iz Centra za mentalno zdravlje Široki Brijeg.

 Foto: Odnos institucija prema žrtvama

Mustapić je rekla kako je u pojedinim općinama na području Zapadno-hercegovačke županije nema registriranih slučajeva nasilja nad ženama. Smatra kako se najvjerojatnije nasilje događa, ali da ono nije prijavljeno.

''Na primjer, u Grudama je zabilježeno pet slučajeva nasilja u obitelji u 2017. godini. Suprug je vršio nasilje u svih pet slučajeva, a za samo dva slučaja izrečene su zaštitne mjere poput zabrane približavanja na tri, odnosno šest mjeseci'', rekla je Mustapić.

Dodaje da ovo vuče sljedeće bitno pitanje, a to je nepostojanje sigurne kuće u ZHŽ-u gdje bi žene mogle potražiti pomoć.

''Mjere poput udaljenja počinitelja nasilja iz stana ili kuće, zabrana približavanja žrtvi ili zabrana uhođenja rijetko se izriču, a kad se izreknu ne provode se. Slično je kad se propiše i obvezni psiho-socijalni tretman'', rekla je Mustapić i dodala kako se zaštitne mjere i kada su izrečene, obično ne provode. 

''Zakoni o zaštiti ne prave razliku između mjera namijenjenih za zaštitu žrtve i mjera usmjerenih na pomoć počinitelju da promijeni svoje ponašanje'', objašnjava Mustapić.

Josip Aničić iz Županijskog Tužiteljstva Županije Zapadnohercegovačke također smatra kako se nasilje nad ženama rijetko prijavljuje, a još rjeđe nađe na sudu.

Strah od osvete

''Uvjeren sam da je broj nasilnika u stvarnosti mnogo veći od broja prijavljenih slučajeva, najčešći oblik nasilja koji se prijavljuje je fizičko nasilje, a rjeđe psihičko nasilje. Međutim, pored ova dva oblika nasilja postoji i emocionalno, duhovno i ekonomsko nasilje, koje je istina mnogo teže dokazivo od prethodna dva oblika nasilja. Razlog neprijavljivanja je često strah od osvete, da će žrtva pretrpjeti mnogo veće posljedice slijedeći put ako prijavi svoga supruga, kao i privremena pomirba između supružnika, te da će se počinitelj promijeniti. Međutim, činjenica je da se karakter čovjeka ne mijenja, da je potrebno tražiti partnera, a ne osobu koju ćete mijenjati'', rekao je Aničić za Bljesak.info.

Kaže kako  tužiteljstvo na godišnjoj razini zaprimio 10-ak kaznenih prijava zbog kaznenog djela ''Nasilja u obitelji'' u kojima su većinom žrtve nasilja žene. Kaže kako je broj prekršaja u kojima je ugroženo mir, tjelesna cjelovitost ili duševno zdravlje žrtve daleko veći. Kad već dođe do sudskog postupka, ono s čim se Aničić susreće je da se žrtve ne žele suočiti s nasilnikom.

 Foto: Slovo Zakona

''Kaznena prijava se ne može povući. Dakle, kada podnesete kaznenu prijavu ne možete je povući. Međutim, u gotovo 50 posto slučajeva supruge koristeći se pravom iz čl. 97 ZKP-a F BiH odbijaju svjedočiti pred sudom, zbog čega tužitelj mora odustati od kaznenog progona ili postupak završava oslobađajućom presudom. Dakle, zaprimi se kaznena prijava, žrtva nasilja se sasluša kao svjedok, otvori se istraga, podigne se optužnica, dođe se na sud i u trenutku kad žrtva treba svjedočiti u ovom kontekstu protiv svoga supruga ona koristi pravo da ne svjedoči, a iskaz koji je dala u tijeku istrage ne može se upotrijebiti u postupku pred sudom'', rekao je Aničić.

Njegovu priču potvrđuje policajac koji se godinama susretao sa slučajevima nasilja nad ženama.

Napad nasred ulice

''Momak je na sred ulice pretukao djevojku. Nas je pozvao čovjek koji je s balkona gledao kako je on tuče nasred ulice kasno u noć. Kad smo došli na intervenciju udaljili smo ga od djevojke i stavili u 'maricu'. Onda je djevojka počela plakati i tvrdila da je sama pala i udarila se, da ona momka voli i da joj on to nikada ne bi napravio. Branila ga je iako joj je on nanio teške tjelesne ozlijede. Vi po ozljedama možete zaključiti radi li se o padu ili o udarcima'', ispričao nam je ovaj policajac. 

''Nama nije prestalo ništa drugo nego da ga pustimo'', dodao je policajac.

Rekao je kako žene često prijave nasilnika, ali se vrlo brzo predomisle.

''Strah ih je da im se nakon pritvora neće osvetiti i još ih gore istući, a strah ih je i za djecu. Najgore je što žene smatraju da nemaju izbora, da moraju podnositi batine i maltretiranje'', rekao je.

Prevencija ključ izlaska iz nasilja

Međutim, socijalna radnica Mustapić kaže kako žene itekako imaju izbora. Uz državnu pomoć i pomoć nevladinih organizacija mogu se izvući iz kruga nasilja. Ključ svega je, kaže, prevencija.

 ''Najbolji način zaštite žena od nasilnika i nasilja općenito je svakako rana prevencija i podizanje javne svijesti o nultoj toleranciji prema nasilju. Preventivne mjere mogu uključivati i održavanje javnih tribina na tu temu, da se pokuša raditi na sprječavanju nasilja dok još nije došlo do njega. Ukoliko je došlo do nasilnog ponašanja, onda žrtva nasilje treba prijaviti jer je to jedini način da se nasilno ponašanje zaustavi, da žrtva dobije psihološku podršku, ali i da počinitelji budu uključeni u psihosocijalni tretman s ciljem postizanja uvida u svoje agresivno ponašanje i rada na promjeni neprimjerenih obrazaca ponašanja'', rekla je Mustapić.

 Foto: Odnos institucija prema žrtvama

Naglašava kako suzbijanjem nasilja nad ženama, suzbijamo sve vrste nasilja.

''Nasilje nad ženama je moguće spriječiti. Potrebno je samo djelovati; djelovati u odgoju djece koju učimo poštovanju i jednakosti,reagirati na nasilje tako da se prijavljuje, pričati o nasilju u javnom prostoru, koristiti medije koji bi svakodnevno osuđivali nasilje i zauzimati se za ljudska prava'', rekla je Mustapić.

Najbolji trenutak za borbu protiv nasilja

Tvrdi kako nikad do sada nije bio bolji trenutak za suzbijanje nasilja.

''Imamo platformu koja je uvezana preko vladinih organizacija, organizacija civilnog društva, medija, socijalne mreže i raznih instrumenata koji su potrebni za suzbijanje i borbu protiv nasilja'', dodaje Mustapić.

Da je prevencija ključna za sprječavanje nasilja nad ženama svjesni su i u Fondaciji Udružene žene. 

Fondacija Udružene žene u ovoj godini organizira javne tribine na kojima se govori o diskriminaciji žena i zaštiti njihovih prava kroz Zakon o zabrani diskriminacije.

U listopadu je u MZ Karanovac organizirana tribina koja je bila posvećena "Diskriminaciji žena sa iskustvom nasilja" gdje se pokazalo da žene o ovom problemu još uvijek ne žele javno da govore, te da postoji mišljenje da je nasilje u obitelji i nasilje nad ženama privatna stvar koja nije briga društva i zajednice.**

**Javna tribina se realizira u okviru projekt  “Zaštita žena od spolne/rodne diskriminacije – od zakona do stvarne ravnopravnosti“ čiji osnovni cilj je unapređenje zaštite žena žrtava spolne/rodne diskriminacije kroz efikasniju primjenu Zakona o zabrani diskriminacije BiH.  Projekt financiraju  USAID i Fond otvoreno društvo BiH.

Kopirati
Drag cursor here to close