hit

Tko su afrički klinci koji pjevaju himnu "Moja Hercegovina"?

Lifestyle / Flash | 13. 12. 2015. u 11:55 R.I.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odnedavno se na Facebook društvenoj mreži kao i na YouTubeu, popularnoj mrežnoj usluzi za razmjenu video sadržaja, može pogledati video kako afrička djeca pjevaju pjesmu "Moja Hercegovina", koji su ubrzo kao senzaciju prenijeli brojni domaći, ali i portali iz regije.

Do danas je video pogledalo više desetaka tisuća, ako ne i stotinu tisuća ljudi, međutim nije nigdje objašnjeno kako je nastao uradak te kako su afrička djeca naučila tu pjesmu. Nisam ni ja, kao ni drugi, puno razmišljao o tome, već sam se prepustio fascinaciji same činjenice kako netko izvana, tko nije nikad bio u Hercegovini pjeva pjesmu mojoj zemlji.

Baš u to vrijeme, kada je video "procurio u javnost", obilne kiše su nanijele veliku štetu poznatoj bh. spilji Vjetrenici koja je "taman stala na noge" i krenula velikim koracima ka' svojoj promociji. Ali, nažalost "viša sila" odlučila je sve vratiti na početak, što su žitelji tog kraja dočekali s velikim razočaranjem. Taj kraj, otkada je 1976. godine ukinut stari popularni Ćiro, živi na izdisaju, a i protekli rat je uvelike pridonio da situacija ne bude dobra, no tamošnji ljudi se nisu predali i vrijedno rade kako bi taj južnohercegovački kraj ponovno oživio. Ali, kako kažu, "Ne može se protiv majke prirode!".

Odlučio sam posjetiti Vjetrenicu i uvidjeti o kakvoj je katastrofi riječ. Po dolasku u Zavalu upoznao sam Jasnu Vuletić koja me je trebala upoznati sa situacijom u toj svjetski poznatoj spilji. Jasna je inače jedan od vodiča za tu spilju, vrlo simpatična, dobroćudna i nasmijana osoba. S lakoćom smo razgovarali o svim temama vezanim za Vjetrenicu i za tamošnji kraj, ali u jednom trenutku sam zastao kada je onako usput rekla kako se bavi i misionarskim radom te da se nedavno vratila iz Tanzanije gdje je s mužem provela godišnji odmor. Sjetio sam se videa koji je tih dana kružio društvenim mrežama, a u kojemu afrička djeca pjevaju o Hercegovini.

Pitao sam je zna li možda nešto o spomenutom uratku, a ona "ko iz topa": "Pa to ih je moj suprug naučio".

''Suprug i ja smo bili u Tanzaniji i dok je on pjevušio pjesmu, djeca su ponavljala riječi i melodiju i za nekoliko dana su propjevala '', pojasnila je Jasna.

Zašto Tanzanija?

Ispričala mi je kako već godinama volontira za pokret misionara milosrđa - Udrugu "Zdenac" koja djeluje u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Ekvadoru, Burundiju, Tanzaniji i od nedavno u Venecueli i na Kubi. Udruga je osnovana u Splitu 2003. godine sa svrhom razvijanja nesebičnoga pomaganja najpotrebnijima ovdje i u krajevima gdje nitko ne želi ići, gdje su ljudi odbačeni od svih i na samom rubu egzistencije. Udruga uspješno realizira brojne projekte, a jedan od najvažnijih, koji je naišao na veliki odaziv u Hrvatskoj i BiH, jest projekt kumstava. Svrha projekta je školovati djecu koja nemaju roditelje, ili im oni ne mogu priuštiti uniforme i bilježnice potrebne za školu, a pogotovo hranu koju u školi dobivaju.

''Većina te djece jede jednom dnevnom, uglavnom rižu bez ikakvih začina ili ugali (smjesa od bijelog kukuruza) i bogu (povrće, slično našem štiru koji ovdje raste kao korov). Djeca su često neuhranjena i bolesna a najčešće boluju od malarije, dok njihovi roditelji umiru od side'', kaže Jasna te dodaje kako se preko "Zdenca" školuje više od 700 djece u afričkim i južnoameričkim državama.

''Često su naši volonteri u misijama i srećom se javlja sve više i više zainteresiranih koji provode svoje slobodno vrijeme radeći s djecom dopunsku nastavu, obilazeći škole i njihove domove kako bi mogli vidjeti treba li nekomu zdravstvena pomoć, a većini treba kupiti hrane'', pojašnjava Jasna.

Ona je već prije bila u Ekvuadoru dvije i pol godine, u Tanzaniji dva mjeseca, a sada je svoj godišnji odmor odlučila provesti sa svojim suprugom u misijama u Tanzaniji. Kaže kako je to iskustvo nemjerljivo i kako se djeca s kojom rade "uvuku pod kožu", kako je nemoguće ne misliti na njih i ne željeti vratiti se ponovno u tu zemlju.

''Svi pođu s namjerom pomoći toj djeci, i svi se vrate ispunjeni i sretni jer dožive suprotno. Radost, jednostavnost, srdačnost te djece nešto je što osvaja srca i pomaže samim volonterima jer dožive promjenu'', kaže Jasna, ističući kako je teško riječima prenijeti iskustva pa poziva sve one koji to žele raditi da ne strahuju i ne odgađaju svoju misiju.

Trenutno je na Kubi četvero volontera, a "Zdenac" ne pita koje su vjere djeca niti koje su vjere i nacije volonteri. Jedino pravilo je poštovati i voljeti siromaha. U župi don Ante Batarela, koji je već 40 godina u toj zemlji, trenutno ima 147-ero djece koju "Zdenac" školuje i uvijek im je netko od njihovih volontera u posjetu. Neki ostanu kratko, a neki se odluče ostati više od godinu dana.

Uglavnom, svi žele doći ili su bili po nekoliko puta.

Jure, Jasnin suprug, nije mogao vjerovati koliko je radosti u tolikom siromaštvu i bijedi. Sva djeca su trčala za njim, sva su htjela da ih uzme u naručje, a nemoguće ih je zagrliti sve odjednom. Njihove bose noge ispucale od zemlje koja mjesecima čeka kišu uvijek su spremne za igru pa se na svakom koraku mogu vidjeti lopte "krpenjače". U Tanzaniji su osnovali NK Zdenac i NK Čapljina.

Zdenac je napravio dresove za djecu jer je već prije osnovan NK Zdenac (Kisima), a NK Čapljina je poklonila svoje dresove i lopte, pa je Jure osnovao NK Čapljina.

''Tako ih je simpatično bilo gledati kad izlaze na teren i navijaju za Čapljinu ili Zdenac. A igraju tako dobro da se Jure znao našaliti kako bi i zagrebački Dinamo profitirao da ih uzme i trenira. Kada netko ima obuću, onda prije utakmice dadne jednu cipelu ili japanku nekom drugom pa igraju s jednom bosom nogom '', pojašnjava Jasna te dodaje kako je većina djece bosa. "Možda je lakše bosim nogama udarati krpenjaču, ali trebali ste vidjeti radost kad su vidjeli pravu loptu".

Osim djece, "Zdenac" pomaže i starijim osobama koje nemaju nikoga da skrbe za njih, a njegovi članovi su došli i do plemena Masai koje je tek prije 10-ak godina počelo izlaziti iz svoje zajednice i upoznavati civilizaciju, iako još uvijek njegovi pripadnici ne idu u školu i čvrsto se drže svojih plemenskih pravila i navika. "Zdenac" je preko udruge „Civilizacija ljubavi“ iz Osijeka odlučio školovati 50-ero djece i osigurati hranu za 13 starijih osoba, a osnovali su i skupinu žena koja izrađuje nakit pa prigodom izložbi i prezentacije Udruge taj nakit se prodaje i vrati njima ili na način da im se dadne novac ili im se kupe namirnice.

Jasna kaže kako su ona i Jure još uvijek puni dojmova i sretni jer su zajedno otišli i osjetili radost koju su im pružila djeca. Kažu kako su ih stalno mazila po kosi, posebno Juru jer su oni obrijani pa je teško razlikovati tko je dječak a tko djevojčica.

Tko je uistinu siromašniji - mi ili oni?

''Oni su, bez obzira na kuće u kojima žive, na neuhranjenost, nedostatak odjeće, sretni, uvijek vedri i ispunjena duha. Nama će sada glavne ankete po ulicama biti sadržaj košarice za Božić i Novu godinu, a kada bismo samo znali kako je to nebitno! Jer, sve što ta djeca u Africi žele jest zagrljaj, ljubav i pažnja'', kaže Jasna.

Čini mi se, Jasna bi mogla danima pričati o svojim iskustvima s afričkom djecom, međutim zasad je i ovo dovoljno. Doznali smo kako je nastao video iz naslova ove priče, a nastao je spontano. Ta su djeca inteligentna, zainteresirana za sve što ih se uči, rođeni atletičari i nogometaši pa im nije teško bilo naučiti i pjesmu koju je Jure zapjevao. Još samo treba vidjeti kako će se razvijati situacija s NK Zdencem i NK Čapljinom jer već sad imaju tri trenera koji ih svake subote treniraju za utakmice.

Kopirati
Drag cursor here to close