Putujte s nama

Široki Brijeg – grad čije spomenike država ne želi

Lifestyle / Flash | 12. 08. 2016. u 07:36 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad čovjek prvi put dođe u Široki Brijeg, najprije se zapita je li doista stigao tu gdje je planio. Naime, tu gdje se zakopitio grad niti je široko, niti je brijeg, pa kako onda, u čemu je kvaka? U tome što je taj široki brijeg ono brdo na kojem se nalazi franjevački samostan, a ovaj Široki Brijeg, grad, od brda je ukrao ime i nikad mu ga nije vratio.

Da bi se, međutim, došlo do onog širokog brijega na kojem se nalazi samostan, prvo se mora na Čerigaj, a da bih ja došao do tog pitomog sela, prvo se moram vratiti u svoje Kreševo, jer su fratri baš iz Kreševa 1844. godine stigli na Čerigaj. Otud su kasnije preselili ondje odakle Širokobriježane već duže od stoljeća mjerkaju dva vitka zvonika zabodena u nebo.

Na Čerigaju, jedna do druge, dvije kamene zgrade. Između njih spomen-ploča s natpisom „Cjelovima vjere oni posvetiše zemlju našu“. Fratar na ploči, bit će, ljubi zemlju, mada meni više izgleda kao da leti; križ u lijevoj ruci mu služi umjesto GPS-a, a konopac sa tri čvora, koji opasuje habit, kao kočnica, usporivač, regulator mjere, jer šta je život, šta je svijet, nego traženje mjere?! Zid ukrašava reljefna Gospa ruku sklopljenih u molitvu, poniznost i skrušenost. Na većoj i novijoj građevini zvonik na preslicu, po starinski, jer ona, time što je novija, nije nimalo nova. Obje su od kamena, u kamen usječene, kamenom pokrivene. Ključevi su kod obitelji Čerkez, tu, blizu. Meni je za vodiča dodijeljen Branimir, mladac od kojih 18 godina. U rukama mu snop ključeva, onih golemih, a ja se, kad ih ugledam, nasmijem.

(Zašto se smijem? Otišao jednom neki kreševski gvardijan poslom u Sarajevo pa će tramvajem tamo gdje treba. Sjedi, a pored njega neka zgodna mlada. U neko doba tramvaj naglo zakoči, a mlada – hop – pravo gvardijanu u krilo! Skoči mlada k'o oparena i samo izusti jedno „Ohoooo!“, a sva se zacrvenjela. „Nije to ohoooo“, mirno će joj gvardijan, „to je ključ od samostana!“) Branimir me koju sekundu upitno gleda pa jednim od oho ključeva otključava noviju građevinu, crkvu. Ponutrica živopisna, ali se poprilično toga baš i ne uklapa u onu sliku crkve izvana. Jest, kor je drveni, kipovi starinski, strop od drvenih daščica, to se nekad zvalo „šišeta“, ali je pod oko oltara nekad kasnije obložen mramorom, a iznad oltara je novija umjetnička sliika, sva u živim bojama, pa se u oku promatrača nikako ne uspijeva utopiti u ambijent. Ako sam dobro povezao stvari, zgrada je, ustvari, nekad bila samostan, onaj što su ga fratri podigli nakon dolaska iz Kreševa, a tek naknadno je, 1984. godine, pretvorena u crkvu posvećenu dvanaestorici apostola.

E, a ona stara građevina... Na ulazu se moram sagnuti da ne zapnem glavom, a ni visina u unutrašnjosti ne odudara mnogo, tek toliko da se mogu ispraviti. Kamen i drvo, mada su zidovi u glavnom dijelu ožbukani. Tavanica od greda, prozori nalik puškarnicama. Šteta što nema ništa od pokućstva, dalo bi se urediti da sve izgleda kao nekad, pa da Hercegovci, a bome i narod s drugih strana, vidi kako su fratri prije stoljeće i pol živjeli u ovom „orlovskom gnijezdu“, kako ga nazvaše na ploči na zidu. Tu je, ne znam u kojoj od dvije zgrade, nakon dolaska iz Kreševa bio i novicijat (iz kojeg je nastala kasnije nadaleko poznata širokobriješka Gimnazija), mada je neko vrijeme, vrlo kratko, djelovao i u Mostarskom Gracu.


                                            Crkvice na Čerigaju

Nisu se fratri dugo zadržali na Čerigaju; čim su se malo sredili, počeli su praviti planove za izgradnju crkve na Širokom Brijegu, koji se u to doba još uvijek komotno mogao pisati malim početnim slovima. Sjedište župe preneseno je na široki brijeg već 1848. godine, nakon što je tamo izgrađen mali kameni samostan, a preseljen je i novicijat. Ja ću tamo kasnije, jer me na drugom kraju općine, na Kočerinu (ne znam otkud ovo na kad je Kočerin usred polja?!), čeka fra Mario Knezović. Znamo se nekad otprije, a  popodnevni mir mu kvarim jer želim vidjeti znamenitu Kočerinsku ploču.

Ploča je ustvari dio nadgrobnjaka nekog Vignja Miloševića, umrlog 1404. godine, a najveći dio kamenog zapisa govori o tome kome sve od kraljeva je služio. Od 1927. godine ploča se nalazi u župnom dvoru, a dotad je činila dio zida stare župne kuće, zahvaljujući čemu je vjerojatno i spašena. Natpis na ploči završava onom dobro poznatom „(...) i molu vas' nenastupaite na me ja s(a)m' bil' kakovi este vi ćete biti kakov' sam' ja“, koju mnogi pripisuju Maku Dizdaru, iako autorska prava ima Viganj Milošević. I da je Viganj za svaki spomen svoje mudrosti dobio po euro, ihihi, bio bi, iako već duže od šest stoljeća pokojni, bogatiji od Billa Gatesa! Ali tako je to, kao na facebooku: čovjek napiše dobar status, ostane bez komentara, a onda ga ukrade neko drugi pa se razlaza po internetu k'o mravi po tegli marmelade. Onog što ga je napisao nigdje na bijel dan...

                                                        Kočerinska ploča

Ako mi se već stvore pred očima, uvijek povirim u crkve i džamije. Na Kočerinu nema džamije, ali crkva svetih Petra i Pavla je, za mene, laika kad je arhitektura u pitanju (a i život, to ja onako, sasvim usput...), posebna. Prvo svana: na pročelju mozaik svetog Franje, i to ne bilo kakav nego najviši na svijetu! Sveti Franjo od 25 metara, s rukama u zraku, podsjeća na košarkaša koji je upravo izveo slobodno bacanje. Sudeći po izrazu lica, bacanje je odlučivalo o pobjedniku nekog velikog finala. I pogodio je. Na prilazu crkvi također zanimljiv kip – ne znam što predstavlja, ali na jednoj od figura vidim pomno cizeliran fratarski habit, a brončana skupina udjenula se u crvene ruže i doista predstavlja ukras u cjelokupnom ambijentu. Ispred crkve crveno-bijela mramorna ploča, temeljni kamen za budući spomenik poginulim hrvatskim braniteljima, a iznad ulaza u crkvu spomen-ploča o gradnji iz 1976. godine.

Zanimljivo, na ploči se kaže da je postavljena na spomen 1300. obljetnice pokrštavanja Hrvata. Je li ko zaglavio zatvora zbog ploče, to ne znam, ali ako jest, ne bi bilo iznenađujuće. Ponutrica crkve prekrasna – pod krovom po desetak lukova s obje strane, pa sve zajedno izgleda kao neki džinovski tunel, ako to nije grubo kazati. Iza oltara mozaik dvojice apostola kojim je posvećena, desno od oltara velika Posljednja večera, a postaje Križnog puta izrađene, izgleda mi, u bakrorezu, izrazima lica, ma svakim detaljčićem, jasne i moćne.


                                    Sveti Franjo na kočerinskoj crkvi

Još ostajem na Kočerinu, valja mi u goste velikim kamenim slovima bosan(č)ice ili hrvatske ćirilice, kako ju već ko naziva, a kroz povijest su joj davali svakojake nadimke. Isklesao ih je i postavio Grgo Mikulić, pjesnik, ja ga barem znam po tome, i predsjednik širokobriješke Turističke zajednice. Ima ih - čini mi se, nisam baš brojao – na pet mjesta od središta sela pa do Lipovca, mjesta gdje se nalazi skupina stećaka među kojima je bila i Kočerinska ploča, pisana upravo pismom koje Grgo promovira. Slova su visoka 140 centimetara i djeluju nepoderivo. Cesta pored koje su postavljena nazvana je Aleja hrvatske ćirilice. Zanimljivo je i to da na je na svakom slovu isklesan i njegov latinični parac pa bi stanovnici Kočerina vjerojatno kao od šale pobjeđivali na testovima poznavanja bosančice oliti hrvatske ćirilice. Što li bi oni što po Vukovaru lupaju ploče rekli na Grginu Aleju, bi li slupali i njega slova? Hrvati i ćirilica, i to još njihova, hrvatska, pa ti budi pametan!

Nedaleko od jedne skupine Grginih slova, pored mostića u polju, primjećujem i neki stari bunar, iako u blizini nema kuća. U bunaru smeće, a ispred njega masivne kamene ploče, pa se pitam ima li i bunar neku zanimljivu povijest? Malo nakon što se odmakne od središta sela, blizu školske zgrade i igrališta, nalazi se skupina stećaka među kojima je i nekoliko iznimno lijepo ukrašenih. Na jednom ogromnom, s isklesanim okvirom, mislim da teži i par tona, rozeta, polumjesec, križ i svašta nešto, a svi iz nekog razloga označeni brojevima ispisanim crvenom farbom. Valjda ih kiša spere, jer šaranje po stećcima i nije baš najbolji način za bilo kakvo označavanje.

Možda se ne uklapa u putopis, ali moram spomenuti da Kočerin ima „jaku“ povijest, nisu to samo stećci i nadgrobnjak Vignja Miloševića. Tu je sredinom 15. stoljeća bilo i sjedište dubrovačkog kneza za ovaj kraj, što se spominje u jednom pismu iz 1452. godine. Ali i to je povijest od prekjučer, jer su na tom području otkriveni i mnogo stariji tragovi života, pa je, primjerice, na obližnjim Oštrama pronađeno vrlo neobično koplje, bez lista, koje znanstvenici datiraju u kasno brončano doba. Na Gradini kod obližnjih Gornjih Mamića, sada zaraslu u šipražje, gdje su Rimljani na ostacima pretpovijesne gradine napravili utvrdu, nađeni su željezni nožići, klinovi, žrvnjevi, brusovi, a svud okolo ima pretpovijesne keramike.

Kad sam već u pretpovijesti i antici, logično sljedeće odredište je selo neobičnog naziva - Duboko Mokro. I u tom selu na nekoliko mjesta ima ukrašenih stećaka, ali su oni ništa u odnosu na na nešto drugo što se krije uvrh sela – ostatke kasnoantičke bazilike, vjerojatno sagrađene još u 6. stoljeću. Baziliku je 1958. godine otkopao Rus Dimitrije Sergejevski (1886.-1965.), jedan od najpoznatijih arheologa koji su djelovali na području naše zemlje, u to vrijeme djelatnik sarajevskog Zemaljskog muzeja. Bazilika je trobrodna, s apsidom na istoku i narteksom na zapadu, a u jednom kutu naosa i sad je vidljiv grob napravljen od kamenih ploča. Na pojedinim mjestima u glavnim i pregradnim zidovima ima još lijepo tesanog rimskog kamenja koje je, očito, nekad prije imalo drugu funkciju, ali kako je crkva postojala (i prepravljana) i nakon dolaska Slavena, neki komadi su premješteni tamo gdje je tadašnjim stanovnicima izgledalo da mogu bolje poslužiti. Neki od nalaza iz bazilike, oni kameni, a i drugi, nakon otkopavanja su preneseni u Zemaljski muzej, gdje se se i danas nalaze, a ima ih i u širokobriješkom samostanu. Bazilika je prije otkopavanja bila gotovo nevidljiva, zarasla u grmlje, a sad je, gotovo šest desetljeća nakon što je otkopana i konzervirana, zarasla samo u sljez. Bazilika sljezove boje.


                                             Bazilika sljezove boje

U bazilici je, nekad posljednjih godina, postavljen i improvizirani oltar, očito se u zidinama i danas ponekad služi misa, a od bazilike do vrha brda, koje mještani nazivaju Gradina, napravljen je Križni put. Vruće je (čuj mene, usred ljeta, na Širokom Brijegu, a vruće?!), ali nema nikakve šanse da opet ne pritegnem opanke i zaputim se, od postaje do postaje, do samog vrha Gradine.

Ne znam čija je ideja izgradnja Križnog puta, ali čija god je, loša je! Hajde što je vrućina, ali staze nema, a ako je gdjegdje i ima, zarasla je u povisoku travuljinu, pa je propadanje u rupe između kamenja svako malo neizbježno. Ne znam kakav je uspon na Kalvariju, onu gdje je Isus razapet, ali je ovdje uzbrdica takva da bi do vrha sigurno i više od triput pao pod križem. Negdje od sredine križnog puta počinje se primjećivati zid, isprva nalik na obični suhozid kakavih po Hercegovini ima na sve strane, ali bi i laiku u neko doba bilo jasno da to nije to. Na Gradini je, naime, postojao grad većih razmjera nekad u isto vrijeme kad je građena i bazilika, a pod imenom Mokriskik spominje ga Konstantin Porfirogenit. Da, znanstvenici to još uvijek stavljaju pod upitnik, kao: ko zna, možda jest, možda nije, ali ja sam nešto siguran, pogotovo što sam neki dan bio na još jednom gradu iz tog doba, Košturu iznad Dabrice na stolačkom području. Isti zidovi, iste kule, isti stil gradnje, sve isto! Mokriskik je sagrađen na ostacima pretpovijesne gradine i rimske utvrde, a dokaz tomu su na Gradini nađeni, uz prethistorijsku keramiku, kalupi za lijevanje brončanih sjekira-kelta, fragmenti staklenih posuda, željezni čavli i vršci za strijele.

Na vrh stižem pomalo na izmaku snaga, popivši bocu i pol vode, a da sam preobukao i više od dvije majice, bile bi mokre. Eto, mora da je naselje dobilo ime po mokrim majicama... Na vrhu ogromni križ, oko njega nekoliko sijalica koje čine da se vidi i noću, a kako se napajaju, o tom pojma nemam. Tu je i oltar te dvije klupe; kako li su sve to iznijeli, pitam se? Križ je 2001. godine, tako stoji na ploči ispod njega, usađen usred nekadašnjeg gradskog bastiona, a okolo se vide temelji većeg broja građevina i jedne cisterne iz koje raste grmlje. Zid opasuje nekadašnji grad sa tri strane, a gdjegdje je debeo i po više od metar i pol. Ima ga i na susjednom, nešto nižem brdu, obronku Gradine, a dug je nekoliko stotina metara. I Gradinu je, tri godine nakon otkopavanja bazilike, a četiri godine prije nego je umro, istraživao vrijedni Dimitrije Sergejevski, a kasnije i dvojica njegovih kolega, dr. Borivoj Čović (1970.) te Petar Oreč (1978.). S Gradine pogled puca na sve strane – nisu Rimljani bili ludi kad su izabrali baš ovo mjesto, jer se vidi kilometrima uokolo.

Dok se spustim u Podgradinu, već sam odmoran, pa ću na kavu u grad, ali prije toga svraćam na groblje svetog Ilije u Trnu, jer i tamo ima predivnih stećaka. Najprije se, blizu ulaza, može vidjeti nekoliko prastarih kamenih križeva, a dva stećka se posebno ističu: oba su podijeljena na po četiri polja, a u svakom od polja po jedan lijepo isklesan ukras. U obliku stećka napravljeno je i spomen-obilježje Hrvatima poginulim i nestalim u svim proteklim ratovima, da ih ne nabrajam, previše ih je. Najzanimljivija stvar koju vidim nisu, međutim, stećci nego „Oglasna ploča ukopnika groblja Trn“, kako na njoj stoji. Navedeno je gdje se ko kopa i ko su „nositelji korisničkog prava“, a s obje strane i adresa internet stranice groblja. E, pa ako sam znao da u našoj zemlji postoji groblje koje ima vlastitu internet stranicu...


                                             Detaljčić sa WH festa

Široki, inače prilično živ gradić, u po bijela dana miran, vrućina natjerala narod u kuće. Nakon kave polazim ka izvoru Lištice, a usput vidim da se mnogi od vrućine brane kupanjem u rijeci, valjda i u bazenu, koji mi je usput, ali ne svratih. Izvor nije daleko od restorana „Borak“, ali prije toga prolazim pored prazne bine i ledine na kojoj se ovih dana održava 14. West Hercegovina fest. Naravno da sam uvečer tu, jer ove godine u tri večeri nastupaju „Zabranjeno pušenje“, S.A.R.S. i Natali Dizdar te mnogo mladih bendova, svake večeri se prikazuju kratki filmovi iz cijele bivše države, a najbolji bendovi i autori filmova, kao i najbolji autori kratke priče, dobivaju vrijedne nagrade. Sve tri večeri, bolje rećii noći, jer zabava traje doslovno dok zora ne opali koji kratki rafal, ledina je puna mladog svijeta, ne samo sa Širokog i iz zapadne Hercegovine, nego sa svih strana.

Tako jedne večeri susrećem i svog splitskog prijatelja, pisca Marija Glavaša i njegovu Ivu; njihovo društvo broji dvadesetak glava i već jedanaestu godinu zaredom dolaze na WHF. Zanimljivo, čitava zapadna Hercegovina oblijepljena je plakatima nekakvog višednevnog narodnjačkog hepeninga u Splitu pa bi, eto, Hercegovci na narodnjake trebali u Split, dok Splićani na rock-koncerte dolaze na Široki Brijeg. Štulić je bio u pravu, svijet se okrenuo naopačke! Jer niko nikad nije kontao da se na Širokom Brijegu može napraviti nešto ovako, a mislim da ni organizatori nisu svjesni, iako to rade već 14 godina, kakvo su čudo napravili. Mada, u filmskom žiriju su, recimo, Đelo Hadžiselimović, Lana Zimić Mijović i Enis Bešlagić, u glazbenom Zlatko Gall i Hrvoje Horvat, u književnom Josip Mlakić, Magdalena Vodopija i Emir Imamović Pirke, pa kad to pročitaš, onda se moraš još jednom vratiti na početak teksta i vidjeti gdje se to sve događa, jer mora da si falio, kakav, zaboga, Široki Brijeg! Ali jest, baš na Širokom. Naravno, tu su i domaće snage, poznati glumac Goran Bogdan i isto tako poznati gitarist „Zostera“ Nikola Galić, pa Ivo Polić, Berislav Jurič, Ivo Mikulić, Ivan Galić Ivećko i mnogi drugi čija imena ne znam, a tu su, rade, rade, rade...

Ah, da, krenuo sam ka izvoru Lištice pa se zaboravio. Do izvora dva putića, nekoliko nanovo napravljenih pa zapuštenih kamenih mlinova, a onda čitav labirint kanala, betonskih i kamenih pregrada, mostića, rukavaca, tunelčića i vodopadčića, ustava, rešetki iza kojih kulja voda... Tu su i ruševine starih mlinova, koji odavno nisu u funkciji, a iznad onog najbližeg izvoru kameni badnjevi, što dosad nigdje nisam vidio. Nađe se i poneki izletnik, a meni je sve nekako zakučasto, jer sam, skačući s kamena na kamen preko svih tih potočića, više u zraku nego na zemlji. S druge strane, ispod Ćavarova brda, na kojem se nalaze i ostaci manje srednjovjekovne utvrde, bezbroj pećinica i pripećaka, a u mnogima baš-baš bogati pećinski ukrasi. U neke od pećinica može se i ući, a ukrasa ima i na vanjskim stijenama. Ništa, samo još jedan dokaz da najveća i najljepša čuda pravi priroda. Šteta da se o ovom mjestu malo piše i zna, a šteta je i da okolo ima prilično smeća – neki izletnici očito još nisu čuli za riječ ekologija.

E, sad mi valja na široki brijeg, vidjeti crkvu, samostan i sve ostalo što je za vidjeti. Nije daleko, pet minuta vožnje od grada. Već sam spomenuo da su fratri na Široki došli iz mog Kreševa. E sad, došli... Po knjigama: fino su sjeli, dogovorili se, pa Hercegovci krenuli na Čerigaj, a Kreševljaci ostali u Kreševu, ali... Otkad znam za sebe, u Kreševu se pričalo da je bilo zeru drugačije: hercegovački fratri su, naime, u tajnosti napravili plan odlaska i krenuli u gluho doba noći, a na jednog od konja natovarili su i samostansku blagajnu. Je li bilo izdaje ili je nekog od kreševskih fratara mučila nesanica, elem, u samostanu je za tili čas nastala uzbuna, a domaći fratri su nabrzinu osedlali konje pa za Hercegovcima. Stigli ih, kaže priča, na Bitovnji, tu su se malo pošaketali i pohvatali za vratove, nadasve bratski, puni ljubavi i milosrđa koje su propovijedali, ali kad su skontali da su im snage prilično izjednačene, bara-bara, fino napravili predah između dvije runde, polijegali po travi, podijelili lovu iz blagajne i – svak na svoju stranu. Tako se priča, a kako je bilo, to – što bi reci moj drug Elis Bektaš – Allah najbolje zna...

Zanimljivim se čini podatak da je fratrima oko dobivanja bukadar potrebnih dozvola za gradnju puno valjao Ali-paša Rizvanbegović, tadašnji hercegovački bos nad bosovima. Nije baš da je paša bio lud za idejom da fratri grade crkve i samostane po njegovom pašaluku nego mu je tako odgovaralo jer se borio (i izborio) da Hercegovina postane samostalni pašaluk, dabome njegov, a kad se već on odvojio od Bosne, računao je, bolje će biti da se odvoje i fratri. Čak je i zemljište - to sam nekad davno čuo ili pročitao, valjda mi nisu slagali - kupljeno od nekog age iz Mostara, muslimana, dabome, pa kad se danas neki grste što nema muslimana na Širokom Brijegu – eto, moglo je biti, ali su agi bili dragi dukati.


                                                       Fra Didak

Na rubu platoa ispred crkve i samostana, s kojeg puca pogled na grad, fra Didak Buntić (1871.-1922.), narodni prosvjetitelj i graditelj sadašnje crkve, visok par metara, a brončani habit mu sav išaran potpisima, što nisam vidio ni na jednom sličnom mjestu. Bit će da je studentarija, jer ovdje već petnaestak godina djeluje i Likovna akademija, a osnovali su je upravo fratri. Hajd' ti studentariji dokaži... Fra Didak čita knjigu, leđima okrenut gradu i sav nekakav zamišljen, kao da je knjiga napisana jezikom kojem baš i nije najvještiji ili mu je stigao račun u kojem je PDV dvaput obračunat pa ibreti li se, ibreti. Desno od ulaza u crkvu još jedan kip, mora da je u pitanju neki svetac. Fratar je, uglavnom, u malo preširokom habitu, pogotovo rukavi... Pa ti znaj šta je umjetnik htio reći... Ne znam koji je, ali koji god je, uvlačim mu se u zagrljaj, da i ja koji tren provedem u nekim svetačkim rukama. Odavno nisam...

U dnu dvorišta mramorni piramidalni spomenik fratrima koji su utemeljili samostan. Inače su crkva i samostan posvećeni Uznesenju Blažene Djevice Marije. A da ne bî fratara, realno gledano, slabo bi danas ičega bilo na širokobriješkom području. Crkva...? Uhhh... Prvo, ogromna je, jedna od najvećih na ovim prostorima, pedeset metara duga, otprilike upola toliko široka, zvonicu visoki 32 metra! Ona stara crkva, oko koje je pomagao Ali-paša, vjerojatno bi mogla stati u prostor iza oltara sadašnje crkve! I sve djeluje još impozantnije kad se zna da je gradnja započela 1905. godine! Naravno da je gradnja trajala godinama, a uređivanje desetljećima. Zanimljivo je da je gradnju pomakao i veliki Izidor Kršnjavi – eto takve je prijatelje imao fra Didak!

A crkva je i lijepa, da ne griješim dušu, barem meni, pogotovo zbog svih onih masivnih kamenih stupova kojima je glavna lađa odvojena od pobočnih, pa je nalik starim crkvama u Fojnici i Sutjesci (i u Kreševu nekad, ali je Kreševljaci srušiše i napraviše novu). Na lijevoj strani, u lađi, malo od ulaza, fra Didakov i grob fra Rafe Barišića (1796.-1863.), prvog hercegovačkog biskupa, iako je bio Varešak, ako se dobro sjećam. Na obje strane po dva mozaika visoka po nekoliko metara, a na trima oltarnim stupovima motivi sa stećaka. Na jednom od mozaika prepoznajem svetog Leopolda Bogdana Mandića, a na drugom svetog Franju koji kao da je u nekom transu. Ko je na ostalim dvama mozaicima ne usudim se pogađati, radije zastajem pred očito starim kipom svetog Ante Padovanskog. Još radije bih zapjevao, da vidim kakva je akustika kad je čovjek sam u tolikoj crkvi, ali nema smisla, ko zna koja pjesma bi izletjela iz mene, prošle noći sam pjevao sa „Zabranjenim pušenjem“... I samostan velik, a i druge građevine, sve nekako kao se tu našlo samo nekim čudom. Nije ih malo, ali gradnja i dalje traje: tu su dizalice, renovira se zgrada sjemeništa, s naglaskom na uređenje knjižnice i muzeja. Nemam vremena posjetiti muzej i Dom fra Didaka Buntića, to ću drugi put, makar znam da se itekako ima što vidjeti.


                                     Crkva na širokom brijegu

Šta bi se sve još tu našlo da narodna vlast, koju neki i dalje zakivaju u zvijezde (e, sad bih baš lanuo, ali ne smijem...), nije krajem rata i nakon toga hladnokrvno pobila čak 30 fratara, rastjerala preostale, zapalila stare matice i kompletan arhiv i otela samostan, a o materijalnoj šteti na samostanu i samostanskim objektima da se i ne govori... Desetljeća su trebala da se sve sanira, ono materijalno, a životi se, naravno, ne mogu vratiti.

Na kraju: samo samostan i crkva su na popisu nacionalnih spomenik BiH, što je nevjerojatno i poprilično bezobrazno od države koja se kune da jednako poštuje sva svoja područja i građane! Jedna bazilika u Mokrom još nije na listi, a nekoliko drugih, sličnih, građenih u isto vrijeme, čak i kudikamo lošije sačuvanih, jesu! Kočerinska ploča, uz Humačku ploču jedan od najvrjednijih i najstarijih tekstova u regiji, ne samo u BiH, također nije na popisu! A gdje su ostaci još jedne kasnoantičke bazilike, one na Crkvini kod Biograca, gdje su ostaci srednjovjekovne crkve na Ozrenu kod Buhova, te onih na Crkvini kod Dužica te na Grovištu kod Uzarića, gdje su sve one nekropole sa stećcima, koje sam spomenuo i koje nisam, primjerice Šarampovo u Uzarićima i stećci kod Knešpolja?! Auh, znam, možda to nije tema za putopis, ali...

Kad neke stvari vidim vlastitim očima, a njima se – bit ću neskroman - ljepota ne može sakriti, e, onda – bilo to ili ne bilo za putopis – ne mogu šutjeti! Mogu samo kazati što mislim i nadati se da ću za sljedećeg dolaska na Široki Brijeg svojim očima vidjeti barem deset onih bijelih tabli kojima su označeni nacionalni spomenici, inače ću prestati da vjerujem u mnogo toga u što me, i ne samo mene, pokušavaju uvjeriti, a sve to ostaje na praznim riječima. A na Široki ću, akobogda, uskoro. 'Nako, iz čista mira, izazvan ničim osim svim lijepim što sam vidio u par dana provedenih na tom području...

Kopirati
Drag cursor here to close