Zašto će vas ubiti posjet ovom izgubljenom otoku?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sentinelci su narod koji živi na otoku Sjeverni Sentinel u Indijskom oceanu. Otok nastanjuju otprilike zadnjih 60 000 godina. Njihova populacija kreće se od oko 80 do 150 pojedinaca, a vode lovačko sakupljački način života koji podsjeća na kameno doba, lišeni poljoprivrednih praksi.

Brojni pokušaji kontaktiranja ovog plemena iz vanjskog svijeta rezultirali su žestokim neprijateljstvom s njihove strane.

Pročitajte još

FOTO| Upoznajte najstarija plemena Afrike

Godine 1771. brod East India Company primijetio je brojna svjetla na obalama otoka North Sentinel, ali se suzdržao od istraživanja. Godine 1867., indijski trgovački brod bio je prisiljen pristati na otok zbog jakih monsuna, što je izazvalo napad otočana strijelama. Posada se uspjela obraniti sve dok im Kraljevska mornarica nije stigla u pomoć i evakuirala ih s otoka.

Godine 1880. Britanci su ponovno posjetili otok i otkrili napušteno selo u unutrašnjosti. Oteli su šest Sentinelaca, koji su se svi razboljeli nakon izlaganja vanjskom svijetu. Godine 1896., odbjegli robijaš stigao je na otok, ali je pronađen mrtav sa strijelama i prerezanog grla.

U studenom 2018. John Allen Chau, 26-godišnji Amerikanac kojeg je obučila i poslala kršćanska misionarska organizacija All Nations sa sjedištem u SAD-u, otputovao je na otok Sjeverni Sentinel s ciljem kontaktiranja i življenja među Sentinelesima, u nadi da će ih preobratiti na kršćanstvo. Nije tražio potrebne dozvole za posjet otoku.

Dana 15. studenog Chau je platio lokalnim ribarima da ga odvezu do točke udaljene 500-700 metara od obale otoka, a zatim je nastavio do otoka u kanuu. Dok se približavao, pokušao je komunicirati s otočanima i ponuditi darove, ali se povukao nakon što je naišao na neprijateljske odgovore.

Prilikom drugog posjeta, Chau je zabilježio da su otočani reagirali na njega s mješavinom zabave, zbunjenosti i neprijateljstva. Pokušao im je pjevati molitvene pjesme i razgovarao s njima na xhosa jeziku, nakon čega su često zašutjeli, dok su drugi pokušaji komuniciranja završavali tako da su prasnuli u smijeh.

Chau je rekao da su Sentinelese komunicirali s "puno visokih zvukova" i gestama. Na kraju, prema Chauovom posljednjem pismu, kada je pokušao predati ribu i darove, dječak je ispalio strelicu s metalnom glavom koja je probila Bibliju koju je držao ispred prsa, nakon čega se ponovno povukao.

Tijekom posljednjeg posjeta, 17. studenog, Chau je naredio ribarima da odu bez njega. Ribari su kasnije vidjeli kako otočani vuku Chauovo tijelo, a sutradan su vidjeli njegovo tijelo na obali.

Policija je nakon toga uhitila sedam ribara jer su pomogli Chauu da se približi otoku. Lokalne vlasti otvorile su slučaj ubojstva navodeći imena "nepoznatih osoba", ali nije bilo naznaka da će Sentinelese biti optuženi, a američka vlada je potvrdila da nije tražila od indijanske vlade da podigne optužnicu protiv plemena.

Indijski dužnosnici nekoliko su puta pokušali vratiti Chauovo tijelo, ali su na kraju odustali od tih napora. Antropolog uključen u slučaj rekao je za The Guardian da je rizik od opasnog sukoba između istražitelja i otočana prevelik da bi opravdao bilo kakve daljnje pokušaje.

Godine 1967. T. N. Pandit, indijski antropolog koji radi za Antropološko istraživanje Indije, poveo je grupu od 20 ljudi, koju su činili guverner, oružane snage i mornaričko osoblje, na otok Sjeverni Sentinel kako bi ga istražili i sprijateljili se sa Sentinelesima.

Bio je to prvi posjet profesionalnog antropologa otoku. Kroz dalekozor, grupa je vidjela nekoliko skupina Sentinelesea duž obale, koji su se povukli u šumu dok je tim napredovao. Tim je pratio njihove otiske i nakon otprilike 1 kilometra pronašao skupinu od 18 naslonjenih koliba napravljenih od trave i lišća koje su pokazivale znakove nedavne okupacije, što dokazuje još uvijek goruća vatra u uglovima kolibe.

Tim je također otkrio sirovi med, ostatke kostura svinja, divlje voće, adže, višekrako drveno koplje, lukove, strijele, košare od trske, ribarske mreže, posude od bambusa i drvene kante. Obrada metala bila je očita. Tim nije uspio uspostaviti nikakav kontakt i povukao se nakon što je ostavio darove.

Vlada je bila svjesna da bi ostavljanje Sentinelaca (i područja) potpuno izoliranih i prestanak polaganja bilo kakve kontrole dovelo do neobuzdane ilegalne eksploatacije prirodnih resursa od strane brojnih plaćenika koji su se sklonili u tim regijama, i vjerojatno pridonijelo istrebljenju Sentinelaca . U skladu s tim, 1970. godine službena geodetska grupa iskrcala se na izolirano mjesto na otoku i postavila kamenu ploču na vrhu napuštenog domaćeg ognjišta, čime je otok proglašen dijelom Indije.

Početkom 1974. filmska ekipa National Geographica otišla je na otok s timom antropologa (uključujući Pandita), u pratnji naoružane policije, kako bi snimili dokumentarac, Čovjek u potrazi za čovjekom. Planirali su akciju darivanja rasporediti na tri dana i pokušati uspostaviti prijateljski kontakt. Kad se motorni čamac probio kroz koralne grebene, mještani su izašli iz džungle i gađali ga strijelama. Posada se iskrcala na sigurnoj točki na obali i ostavila darove u pijesku, uključujući minijaturni plastični automobil, malo kokosa, živu svinju, lutku i aluminijsko posuđe.

Sentinelezi su zatim ispalili još jednu salvu strijela, od kojih je jedna pogodila redatelja dokumentarca u njegovo bedro. Čovjek koji je ranio redatelja povukao se u hlad stabla i ponosno se smijao dok su drugi kopljima zakopali svinju i lutku. Nakon toga su otišli, uzevši kokosove orahe i posuđe.

Ova ekspedicija također je dovela do prve fotografije Sentineleza, koju je objavio Raghubir Singh u časopisu National Geographic, gdje su predstavljeni kao ljudi za koje "strijele govore više od riječi".

Tijekom 1970-ih i 1980-ih, Pandit je nekoliko puta posjetio otok, ponekad kao "stručni savjetnik" na turnejama uključujući uglednike koji su se željeli susresti s aboridžinskim plemenom.

Počevši od 1981. redovito je vodio službene ekspedicije u svrhu uspostavljanja prijateljskih kontakata. Mnogi od njih su bili prijateljski primljeni, s gomilom darova ostavljenih za njih, ali neki su završili neprijateljstvima.

Neke od ekspedicija ( 1987., 1992. i dr.) u cijelosti su dokumentirani na filmu. Ponekad su Sentinelezi mahali, a ponekad su okrenuli leđa i zauzeli položaj "obavljanja nužde", što je Pandit shvatio kao znak da nisu dobrodošli. U nekim su prilikama pojurili iz džungle kako bi uzeli darove, ali su potom napali društvo strijelama.

Zapažene su i druge geste kao odgovor na kontaktne strane, kao što je njihanje penisa.

Prilikom nekih od svojih posjeta, Pandit je doveo neke Ongee na otok da pokušaju komunicirati sa Sentinelezima, ali pokušaji su obično bili uzaludni i Pandit je prijavio jedan slučaj da je naljutio Sentineleze.