Gostujuća kolumna

Pedeset nijansi sive – jeftina bajka za moderne princeze

Lifestyle / Flash | 16. 02. 2015. u 18:38 Dijana HERCEGOVAC*

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U želji da pogledam najnovije filmsko ostvarenje, na temu svjetskog bestsellera “Pedeset nijansi sive”, zaputih se u lokalno kino, i tako, nađoh se među masom svijeta, radnog i neradnog. Oko mene na sjedala pohrliše žene, sa svojim tigrastim torbama, ružičastim karminima, svih uzrasta i rasta, svih boja kose i svih konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine.

Kokice su se proždrljivo drobile u ustima na sve strane, oči su sijale a miris skupih i jeftinih parfema je lebdio zrakom. Bosanske cica mace su se se posebno dotjerale za ovu prigodu.

U samom početku, kao i zapletu filma prepoznala sam određenu jeftinu bajku za moderne princeze, koja je u meni izazvala toliko mučenje, koje se mogu nazvati i specifičnom uvredom za moj intelekt. Film “50 nijansi sive” je svojevrsna tortura silovanja mozgova, koja nalaže nerealne vrijednosti našem već ionako iskompleksiranom društvu…

Inače kako drugačije objasniti fenomen koji je pokorio svijet, gdje po već sto puta viđenom klišeu glavna junakinja, tobože sirotica pada na čari, pazite sad, milijardera (jer milioneri više nisu u fazonu). Šta su dva tri milončića, kad ih može zaraditi svaki osrednji fudbalerčić i lokalni ćevabdžija? I tako taj glavni junak, milijarder, ima samo dvadeset i sedam godina, a već je sam uspio zaraditi milijarde, naučio je voziti kola, avion, a vjerovatno i kamion, odlično svira klavir, poznaje književnost, galantan je, vrhunski je somelier, odnosno poznavalac vina, svoje kravate veže sam i slaže po bojama, a pri tom je još i lijep, i nema trbušinu Džek Trbosijek, koja se objesila dva metra ispod njega.

I tako se tu naravno, glavna junakinja zaljubi u glavnog junaka, a ne u Hosea Armanda (ime Armando je dodato radi parodije koja podsjeća na meksičku sapunicu), koji je književnik i odličan fotograf, i koji bi joj citirao Pabla Neruda. Pih, pa nije budala da se zaljubi u Hosea koji je voli, pazi i mazi, kada se može zaljubiti u milijardera.

A milijarder, kao milijarder, čim je glavnu junakinju uveo u stan, minimalistično uređenog enterijera, sa perverzno bijelim mramorom, rustičnom kožom i drvetom, strogo sofisticiranih linija, tu je junakinja pala za slobodu, a pale su i njene jeftine, pamučne gaće u bapskom stilu.

Inače, ako se glavna junakinja poda glavnom junaku, dobit će i svoju sobu. OMG! Ovo je već bilo mučenje mog feminističkog mozga! Pa već odavno nismo u srednjem vijeku, odnosno vremenu konkubina, kada su ove dobijale svoje privatne odaje blizu svog mecene kojem su pružile tjelesne usluge. Dakle, poruka je jasna, konkubine ako se dobro pokažete u salonu za bičevanje, dobit ćete svoju sobu, koju ćete eventualno kasnije preurediti prema vlastitom stilu. Tada ćete eventualno dobiti priliku i da mijesite palačinke za svog mecenu i salijevate ih u skupocjenu tavu od nehrđajućeg mesinga. Do tada bičuj, bičuj me! Šuti i trpi! Cilj sredstva ne bira.

Još jedan fenomen koji sam doživjela tokom gledanja filma u kinu je taj da su dvije djevojke koje su sjedile do mene komentarisale svaku scenu, neke su riječi čak i citirale. Očigledno je bilo da su oba dijela istoimene knjige pomno izučile, a na opkladu stavljam mali prst da ni s približnom žestinom ne bi tako žustro odgovarale na pitanja iz opće kulture kao što je recimo tema Hladnog rata ili pojam “Ad hoc”.

Ali bar mi je postalo jasnije kako je nastala čitava horda ne zla, ali dobro možda i zla, kao i ucviljenih princeza, sirotica, prosječnih djevojaka, koje čekajući Godoa, princa, u bijelom ne kamionu, nego avionu, ostaju same, tužne, ucviljene i razočarane. Pa tako danas imamo čitavu hordu dama koje imaju do trideset i iznad trideset godina, obrazovanih i neobrazovanih, koje nemaju posao niti želju za poslom i karijerom, umjesto toga sjede u roditeljskoj kući, i bespomoćno cvile kako su manikirke danas skupe i bahate, te kako im je novac udario u glavu.

Bezobrazne manikirke, ta šta su si one umislile. I tako čitava jedna generacija i nacija, masa sirotih udavača sanja o svom zgodnom milijarderu od dvadeset i sedam godina, i onda kao grom iz vedra neba, pojavi se film koji u svim bojama oboji ionako raspomamnjenu maštu sirotih udavača.

Daaa, jasno je, sigurno negdje u svijetu postoji moj milijarderčić koji će me na krilima, (čitaj sa krilima) aviona odvesti u njegov perverzno, minimalistički uređen stan, na kojem ću umjesto u pamučnim, bapskim gaćama, po stanu šetati u svilenom Viktor & Rolf bade mantiliću (limited edition), koji će biti ukrašen Swarowski kristalima.

Sljedeći put kada prosječan mladić obraduje djevojku sa parfemom, ružama i bombonjerom, ona će mu ih nabiti u nos, jer ona zaslužuje više. Ona zaslužuje nova kola u crvenoj boji, novi Mac Book Pro, i vožnju privatnim avionom. Ah! Tako je i glavna junakinja u “Pedest nijansi sive” u početku hodala u sakoima s buvljaka, a onda je počela da nosi Burberry mantiliće. Ah! Ah! Inače, kako bi se svidjela njegovoj majci koja okolo hoda sa svilenim šalovima, i nosi skupocijene Prada torbe! Ah, ah, čudna li mi jada!

Drage princeze i princezice, ne morate biti podmladak čuvenog Sigmund Freuda, da biste predvidjele da pomenuti film ima i nastavak, odnosno drugi dio, u kojem će vjerovatno Mr Gray, siroti milijarder, spremati kolačiće sa aromom cimeta, sa keceljom oko struka, i kravatom u pedeset nijansi sive, u svom penthausu za svoju sirotu princezu, koja se sada bogato udala, pa ne mora ništa da radi, osim da naručuje limited edition bade mantile i ruži manikirku zbog bahatog ponašanja.

Ah, ah, čudna li jada!

*urednica portala Lounge.ba

Kopirati
Drag cursor here to close