Škola nestala, uspomene ostale: Bili smo na proslavi 50. godišnjice mature mostarskih učenika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"Ponosan sam, 50 godina mature. Sjećam se 1974. godine kada smo svi bili lijepi i mladi, a sada smo samo lijepi", kroz smijeh nam je kazao nekadašnji učenik Škole učenika u privredi Marijan Bošnjak Bosa.

Ovog petka, njih 11 dočekalo nas je u restoranu Romanca u Mostaru na proslavi 50. godišnjice mature.

Davne 1974. godine

Davno je bila ta 1974. godina, kada su kao mladići u ruke uzeli svoje diplome i puni elana i energije krenuli u život.

Pedeset godina nakon ponovno su se okupili, iako s pokojom borom i sijedom kosom na glavi, jednako nasmijani i veseli kao onog dana kada su išetali iz srednje škole hrabro koračajući u novi život.

Škole se, kazali su nam, rado prisjećaju.

Škola učenika u privredi tada je, govori nam bivši predsjednik razreda Dragan Čuljak, bila pri Elektromašinskom školskom centru.

"Te škole sada nema, ona je bila odmah uz Carinski most. Za vrijeme rata Elektromašinski centar je oštećen u granatiranju te s njim i naša škola", sa sjetom nam je kazao Čuljak.

Dodao je kako nisu mogli pustiti da ova važna godišnjica prođe bez obilježavanja jer 'pola stoljeća je zaista veliko'.

Škole nema, ali uspomene još žive 

Na današnje okupljanje trebalo ih je doći 14-15. Kako nam govori Čuljak, od 37 njih koji su dijelili školske klupe, 13 je preminulih, dok su ostali rasuti po svijetu od Libije, Amerike, Danske, Švedske...

Iako škola već godinama ne stoji na svojem mjestu, uspomene iz nje su itekako sveprisutne u životima njezinih učenika.

"Odlučili smo svoju maturu proslaviti ovdje. Škole nema, razrednice nema i jedino što nam je preostalo je sastati se na ovom mjestu i malo se družiti", kazao nam je Čuljak.

Koliki utjecaj profesorica može imati na svoje učenike svjedoči i činjenica da su se svi učenici rado prisjetili svoje bivše razrednice Radojke Krgo.

Njezino ime, 50 godina od mature, još uvijek izaziva osmijehe njezinih učenika.

"Imali smo zlatnu razrednicu i kada sam saznao da je preminula bilo mi je jako teško. Ona nam je bila kao majka", istaknuo je Čuljak.

Neke stvari su ostale iste 

Kako nam je ispričao, lica su se promijenila te se pojedine kolege nisu mogle međusobno prepoznati.

Ono što se pak moglo prepoznati je činjenica da su svi okupljeni na trenutak zaboravili sve brige i izazove koje im je život donio te se na nekoliko sati vratili u bezbrižno razdoblje svojih života.

Fora, zezancije i smijeha nije nedostajalo.

"Drago mi je vidjeti sve ove ljude, podsjetiti se na školske uspomene. Još uvijek se osjećam kao i te 1974. godine, da nije ovog štapa i težine", kazao nam je kroz smijeh Marijan Bošnjak Bošo.

Na pitanje kakav je osjećaj slaviti 50 godina mature bez zadrške nam je odgovorio: "Strašan".

U dobrom raspoloženju ostavili smo školske kolege koji su razmjenjivali priče, fotografije unuka i obitelji te se prisjećali jedne generacije automehaničara koja je svoju najljepšu mladost provela u Mostaru. Neka je sa srećom!