Ljubav i zkon

Lezbejski par iz Hrvatske: Više nismo građanke drugog reda

Lifestyle / Flash | 24. 07. 2015. u 08:52 Antonela Marušić

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Silvija i Maria bile su među prvim lezbejskim parovima koji su ozakonili svoje partnerstvo, nakon što je u srpnju 2014. u Hrvatskoj donesen Zakon o životnom partnerstvu. LGBT.ba donosi intervju o tome što je prethodilo njihovoj odluci i promjenama koje su osjetile nakon registracije.

LGBT.ba: Kada ste se odlučile za sklapanje životnog partnerstva i koji su razlozi, za vas kao par, bili najvažniji?

Odlučile smo prije nego što je uopće usvojen Zakon o životnom partnerstvu, negdje u svibnju 2014. Dva su najvažnija razloga: prvi i osnovni je zato što smo željele biti zajedno, a Maria nema hrvatsko državljanstvo i stoga nije mogla boraviti u Hrvatskoj duže od tri mjeseca unutar svakih šest mjeseci. Drugi je zato što se volimo. Ili je taj drugi zapravo prvi.

LGBT.ba: Što za vas dvije predstavlja institucija životnog partnerstva u svakodnevnom životu?

Praktične implikacije institucije životnog partnerstva su iznimno bitne. Od najmanjih sitnica: vožnje auta koji je registriran na ime jedne od nas preko radne dozvole i zdravstvenog osiguranja do mogućnosti posjete u bolnici kao najbližeg člana obitelji. Također, to nas legitimira i u očima drugih u privatnom životu, prije svega prema krvnim srodnicima. No, najvažniji su upravo ovi pravni elementi, vlasništva, poreza, kredita, opće pravne sigurnosti kao para. Uz psihološki osobni moment, onaj osjećaj da si potvrdio sam sebi da je to to.

LGBT.ba: Kako je tekao proces odluke o zasnivanju partnerstva? Je li sada za vas postalo moguće nešto što prije niste mogle ostvariti?

Da, apsolutno. Prije toga naprosto nismo mogle biti zajedno u kontinuitetu, niti se mogao organizirati život i rad u jednoj državi. Nismo mogle imati normalan tijek razvoja odnosa, uopće normalnog odnosa jer je cijelo vrijeme visjela nad glavom činjenica da je Maria stranac, da u svakom trenutku imamo ograničenja. Zbog takvih okolnosti vrlo smo rano odlučile sklopiti partnerstvo, no sigurne smo da bi ga svakako sklopile. Za mene to nije toliko važno kao forma, nego primarno pravne posljedice i sigurnost. Za Mariu je to, neovisno o državljanstvu, i psihološki važan osjećaj pripadanja uz neku formalnu vanjsku potvrdu. Obje smo sretne s tim osjećajem “oženjenosti”, neke vanjske manifestacije odnosa, premda da nema suštine, to sve skupa izvana ne bi uopće bilo bitno.

LGBT.ba: Jeste li zadovoljne onim što vam nudi Zakon o životnom partnerstvu u formalnom smislu?

Mi jesmo jer ne planiramo imati djecu. Da to želimo, bile bismo opet ozbiljno ograničene u činjenici da država ne bi priznala zajedničku roditeljsku skrb. Iako institucija partnerske skrbi koju predviđa Zakon o životnom partnerstvu u RH donekle tome nalikuje i svakako pomaže, da doista želimo imati djecu, ne bismo bile zadovoljne dok god životno partnerstvo u baš svim aspektima ne bude izjednačeno s brakom. Ovako smo u potpunosti zadovoljne.

Cijeli intervju pročitajte ovdje.

Kopirati
Drag cursor here to close