Osoba bez sluha

Čapljinac koji radi s Josipom Rimcem: Ja ne čujem vas, ali za mene će se još čuti

Lifestyle / Flash | 16. 05. 2017. u 12:45 Z.D.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Biti gluh nije lako, mnogo je teških izazova u životu, mnogo prepreka, no to mladog i ambicioznog Josipa Ivankovića, Čapljinca koji danas živi u Hrvatskoj, nije zaustavilo da ostvari svoje snove.

Rođen gluh, u potpunoj tišini, nikada nije čuo majčin glas, smijeh prijatelja, zvukove prirode ili onu čudesnu riječ koju svi želimo čuti – volim te.

No, Josipova majka nije dopustila da je pokoleba Josipov hendikep nego je odlučila spakirati kovčeg i napustiti svoj rodni grad kako bi svome sinu omogućila najbolju pomoć koju može dobiti.

Klinika Suvag postala je Josipov drugi dom koji mu je pomogao da se otisne u ovaj glasan svijet. Život je stalna borba i nikada ne treba odustati da biste ostvarili svoje snove, potrebne su vam samo stepenice po kojima se treba uspinjati polako, ali sigurno jer na kraju ćete doći do svog cilja, uči nas Josip, piše Zagrebacki.hr.

Ali i Josipova majka – ona je bez posla, ali je ostvarila karijeru života, a to je njezin sin Josip od kojega nije digla ruke, nego od njega učinila čovjeka koji, bez obzira na svoju gluhoću, stane pred svaku životnu prepreku i uspješno je preskoči, za razliku od mnogih drugih koji samo traže izgovore da odustanu.

Od prvoga dana svoga života suočeni ste s gluhoćom. Kako je to utjecalo na vašu obitelj i vas?

Josip: Kao i sve druge roditelje suočene s ovakvim hendikepom kod svoga djeteta, tako je i moje najprije obuzeo strah. Kroz glavu im je prolazila tisuću i jedna misao kako mi pomoći, kako će me drugi prihvatiti, kako ću se ja nositi s tim. Moja majka, fakultetski obrazovana žena, nije dugo dvojila o tome što će napraviti. Spakirala je kovčege i odlučila napustiti svoj rodni grad u Hercegovini, kao i sve što je tamo imala, da bi se uputila sa mnom u Zagreb. Suvag joj je bio prva destinacija, a ujedno i moj drugi dom. Nije mi bilo lako, a izgovoriti prve riječi bio je najveći izazov s kojim sam se susreo. Još i danas se borim s izgovaranjem riječi kao i s padežima koji su mi, moram priznati, golem izazov.

Ali, moja majka mi je bila najveća potpora i nikad mi nije dopustila da se predam. Ona voli reći da ja zapravo nemam hendikep, nego dar i izazov koji moram okrenuti u vlastitu korist. Možda će vam ovo zvučati neobično, ali je više čujem nego ljudi koji zaista čuju. Moje oči postale su moje uši i mogu vrlo lako pročitati osobu i znati što misli.

Kako ste proživljavali školovanje? Jeste li bili svjesni izazova koji vas čekaju?

Josip: Osnovna škola otvorila mi je oči i pokazala mi što me tek čeka u životu. Ostala mi je u lijepom sjećanju jer su profesori imali razumijevanja za mene, a i ja se nisam dao smesti, nego sam se trudio da naučim maksimalno što mogu. Pojedini profesori su me i puštali jer su vidjeli koliko vremena ulažem da i to malo što sam naučio pokažem i primijenim. Često me je to znalo frustrirati, ali sam shvatio da samo sebi radim štetu te da tu energiju moram uložiti u učenje. Najviše me razočarao sustav koji me ostavio na milost i nemilost škole, umjesto da mi je omogućio nekog asistenta ili profesora koji bi se bavio samo mnome. Da se to dogodilo, sigurno bih više toga naučio.

Srednja škola ostala mi u vrlo lošem sjećanju, a razlog je jedna profesorica koja uopće nije razumjela s čime se ja nosim. Najžalosnije je to što je to bila profesorica hrvatskoga koja me je trebala naučiti kako izgovarati riječi, naučiti me gramatiku, poredak riječi u rečenici, ali ona me je uzela zdravo za gotovo, tretirala me kao i sve ostale, jednako. Ulazio sam u konflikte s njom, pokušao joj objasniti da ja kao gluha osoba ne mogu pratiti nastavu hrvatskoga kao drugi, no nažalost, nije urodilo plodom. Padeži, ah ti padeži, još uvijek vodim bitku s njima, a znam se ponekad i dobro nasmijati kad vidim kako sam pogriješio.

Kako ste rješavali ispite u školi?

Josip: To je barem bilo lako, meni je išla matematika, a drugima hrvatski, povijest, biologija… kad bih dobio ispit, znao sam da će mi prijatelj koji je sjedio sa mnom u istoj klupi pomoći da ga pozitivno riješim kao što je on znao, a i ostali u mome razredu, da ću im, kad bude ispit iz matematike, pomoći u rješavanju zadataka. Tako sam proveo svoje srednjoškolske dane, učeći više nego drugi, pitajući se što me još čeka u životu. Došao je i dan kada sam morao odlučiti gdje ću na fakultet i hoću li uopće ići. Kad sam rekao svojima da sam odlučio ići na FER, gledali su me čudu i pitali se jesam li uopće spreman na to.

Zašto baš FER?

Josip: Brojeve mi je oduvijek bilo lakše učiti nego riječi jer broj ne moraš naučiti izgovoriti, nego ga znati primijeniti i logički uvrstiti. Tako sam odlučio upisati FER. Sjećam se prijemnog ispita, ruke su mi se tresle, oblio me znoj, znam da mi je bilo toliko zlo da sam čak i povraćao. Kad sam sjeo za stol i dobio ispit, dobrih 15 minuta nisam znao za sebe, sve sam rješavao pogrešno i prebrzo, no onda sam rekao – stani, sredi se, ovo ti je prilika života i, kao da je nešto kliknulo u meni, smirio sam se i počeo rješavati zadatke kao da sam ih svakodnevno rješavao. A onda je uslijedilo čekanje rezultata. Možete samo zamisliti kako sam se osjećao kad sam vidio da sam na listi, i to na listi onih koji su upali na FER.

Kako su vas profesori prihvatili?

Josip: Profesore s FER-a nikada neću zaboraviti, s nekoliko njih ostao sam u kontaktu. Kako je meni fakultet bio projekt i izazov, tako sam i ja profesorima bio projekt. Oni su bili svjesni da dolascima na predavanja neću mnogo toga postići jer su znali da je čitanje s usana moj glavni oblik komunikacije, tako da su se moji dolasci sveli na svega 10 %. Profesori su mi slali upute iz čega i što moram učiti. Najveći izazov bila mi je fizika. Kako nisam imao dobru podlogu iz srednje i osnovne škole, morao sam je učiti ispočetka. Uzeo sam knjige fizike od prve do četvrte godine i krenuo s učenjem i pisanjem svoje skripte kako bih si još više olakšao učenje. Na kraju je ta moja skripta postala zbirka zadataka koju možete naći na stolu jednoga profesora.

Naime, profesor me pitao kako sam uspio to sve savladati, kojom metodom, a zatim je uočio moju zbirku zadataka i rekao da mu je donesem kako bi je pogledao. Ostao je i više nego iznenađen te me zamolio da posudi zbirku i kopira je, prihvatio sam s oduševljenjem, ali nisam očekivao da će kopirati moju zbirku u nekoliko primjeraka i podijeliti je drugim profesorima.

Jeste li ikada jednostavno pomislili odustati?

Josip: I više nego jednom, ali moja majka nije mi to dopuštala. Cijeli život je borba, ali nikad nisam počeo nešto pa odlučio odustati. Uvijek sam morao učiti više od drugih, više se truditi, učiti neke stvari od samoga početka. Uvijek sam se vodio stavom stepenica po stepenica, ma koliko god strme bile, znao sam da ću ih savladati. Kada gledam druge koji su s prve stepenice skočili odmah na najvišu, pitam se jesu li uopće svjesni koliko su toga propustili naučiti, preskočili su onu zlatnu sredinu koja ih je mogla mnogo više naučiti i izgraditi u bolje ljude. Moja me je upornost dovela do toga da sam prva gluha osoba u povijesti FER-a koja je uspješno diplomirala.

Dobili ste priliku života, radite za tvrtku Rimac automobili. Kako je raditi s gospodinom Rimcem?

Josip: Nažalost, mnogi su ga mediji predstavili kao strogog i arogantnog tipa koji traži previše od svojih zaposlenika, no to uopće nije tako. Najprije da ispričam kako sam uopće došao tamo. Jednostavno sam otvorio portal s ponudom poslova i vidio da Rimac automobili traže inženjera elektrotehnike te se odvažio i poslao sve što je zahtijevao, ali napisao sam mu i posebno pismo u kojemu sam mu rekao da sam ja gluha osoba koja još uvijek nije dobro savladala hrvatski jezik, a kamoli engleski. Ugodno sam se iznenadio kad sam dobio pozitivan odgovor i poziv na razgovor. Nije mi bilo svejedno jer sam znao gdje idem. Pričali samo o svemu, opušteno, bez pritiska, zatim je iznenada izvadio test i stavio ga preda me. Iskreno, nisam znao ništa napisati niti riješiti. Mislio sam, to je to, zabrljao sam i nema natrag.

Ali, nije bilo tako, gospodin Rimac dao mi je priliku bez obzira na sve i odlučio dalje ulagati u mene. Plaća mi tečaj engleskoga jezika jer sve se u tvrtki radi na engleskom, što je i logično jer tvrtka takve reputacije posluje sa stranim tvrtkama. Ponudio mi je ugovor na godinu dana koji sam ponosno potpisao, a taj njegov čin smatram velikim komplimentom.

Ima li kakvih anegdota s gospodinom Rimcem?

Josip: Ne bih mogao reći anegdota, nego lijepih gesta. Jedan dan sišao sam s autobusne stanice i krenuo prema tvrtki, treba mi svega tri minute pješačenja, no prolazi gospodin Rimac svojim automobilom, uoči me, okrene se i vrati po mene. On nije jedan od šefova koji će uzdignute glave proći pored vas a da vas ne pozdravi, on se okrenuo i stao da bi me prevezao na posao. Kad sam sjeo u njegov automobil, osjećao sam se kao da sam u avionu, kao da ćemo poletjeti. Sve je u automobilu izgledalo futuristički, sva ona svjetla, tipke, a tek kada je stisnuo papučicu gasa. Motor se uopće nije čuo, imali ste osjećaj kao da stojite na mjestu, a sve oko vas se kreće. Sjećam se i pogleda koji su pratili automobil, kad bi samo znali kakav je tek osjećaj voziti se u njemu. Jednom se gospodin Rimac ponudio da me odveze doma, to je bio doživljaj kakav je nemoguće opisati. Jednostavno se prepustite vožnji i isključite.

U tvrtki smo svi na ti, nema rangiranja. Naravno, zna se tko je šef, ali nikada to nije pokazao na negativan način. Za vrijeme ručka svi sjedimo za istim stolom, bio to šef, inženjer, radnik ili pak čistačica. Ne postoje predrasude. Imamo i sobu za opuštanje u kojoj igramo ping pong ili šah. Često i sam Rimac zna svratiti i odigrati koju rundu s nama zaposlenicima.

Jeste li ikad pomislili otići iz Hrvatske?

Josip: Ne, nikada. Jer, kakav bih ja to čovjek bio? Hrvatska mi je pružila sve što sada imam, izrazito sam zahvalan i poštujem je. Bez obzira na to što sam rodom Hercegovac, volim Hrvatsku, pogotovo ljude koji su ostali ovdje i bore se da bude što uspješnija. Nikada ne bih mogao spakirati kovčeg i otići jer ovo je moja domovina, moj dom koji mi je pružio sve i kojemu mislim vratiti tu uslugu. Idem onim malim, a opet tako bitnim koracima, kupujem samo hrvatske proizvode te tako nastojim pomoći ljudima koji se trude proizvesti ih.

Ljudi koji su odlučili potražiti sreću vani, mislim da je nisu našli, novac možda jesu, ali ne i sreću, dok su ljudi koji su ostali ovdje, zadržali svoju istinsku sreću, ali nažalost, s manje novca. Moja majka ne radi jer se odlučila posvetiti meni, a joj pomažem tako da joj dam svoju plaću kojom raspolaže.

Kopirati
Drag cursor here to close