Erazmo Roterdamski i vječita pohvala ludosti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Deziderije Erazmo Roterdamski, nizozemski humanist, filozof i filolog, preminuo je na današnji dan prije 485 godina, 12. srpnja 1536. godine u Baselu.

Pravim imenom Geert Geerts, rođen je 28. listopada 1466. (prema nekim izvorima 1469.) godine u Rotterdamu. Gotovo je sigurno da je bio izvanbračno dijete, da mu je otac bio svećenik imenom Gerard Goud; o majci se zna malo toga osim imena - zvala se Margareta.

Potpisivao se kao Erasmus Desiderius, pohađao je vjerske škole u Deventeru i ’s-Hertogenboschu, a po završetku novicijata u Steynu stupio u Augustinski red.

Zapažen po darovitosti i sâm nesklon svećeničkomu pozivu, 1494. prešao je u službu Henriju od Bergena, biskupu u Cambraiu, te kao njegov tajnik, a poslije samostalno, putovao Švicarskom, Italijom, Francuskom i Engleskom.

Pretežito u oskudici i pobolijevajući, uzdržavajući se privatnim podukama ili milodarima povremenih mecena, Erazmo je na svojim mnogobrojnim putovanjima upoznao mnoge kulturne sredine i istaknute ljude i stekao vjernu sliku o europskoj duhovnoj, političkoj i socijalnoj zbilji.

Putovanjima stvarao veze

U Engleskoj, gdje je uspostavio mnogobrojne značajne veze, dobio je naslov baccalaureusa iz teologije, a u Torinu doktorat (1506). U Veneciji je bio gost Alda Manuzija, koji mu je omogućio tiskanje zbirke od oko 3000 poslovica iz djelâ klasičnih pisaca (Adagia, 1500).

Već sljedeće godine ponovno se zatekao u Engleskoj gdje je, boraveći kod kancelara Th. Morea, napisao svoje glasovito djelo Pohvalu ludosti (Ἐγϰώμıον μωρίας seu Laus stultitiae, 1509), britku satiru na ondašnje duhovne, crkvene i društvene prilike.

Erazmo je zarana stekao slavu humanista; u Cambridgeu je predavao grčki i egzegezu Svetoga pisma, a 1514. otišao je u Basel kako bi izdao svoja djela. Ondje, kao i u mnogim drugim gradovima, biva trijumfalno dočekan pa je napokon bio pozvan i na dvor Karla Habsburškog u Bruxellesu da bude kraljev savjetnik s rentom od 400 florina.

Njegov se boravak u Bruxellesu poklapao s početcima reformacije. Luther i cijeli reformatorski krug očekivali su da će Erazmo, istaknuti kritičar papinstva i crkv. zloporaba, pristupiti pokretu. Ali je Erazmo vrlo brzo prozreo netolerantni fanatizam i sektaški duh reformatorskih vođa i, unatoč svojim simpatijama za proturimski smjer reformacije, čuvao je svoju javnu neutralnost.

Martin Luther ga odbacuje

Godine 1522., u povodu objavljivanja Erazmovih Razgovora (Colloquia Familiaria, 1518), reformator Luther je konačno odbacio Erazma; otada je počelo njihovo smrtno neprijateljstvo; na Erazmovu raspravu u kojoj se zagovaraju slobodarske ideje O slobodi volje (De libero arbitrio, 1524), Luther je odgovorio žučljivim pamfletom O neslobodi volje (De servo arbitrio), u kojem Erazma naziva »pironovcem, epikurejcem, ateistom i svetogrdnikom«.

I upravo kada je Erazmo svojom replikom na Lutherove Zatočnike (Hyperaspistes) udaljio od sebe i one reformatorske elemente koji su mu još bili skloni, započela je protiv njega bjesomučna kampanja i s papističke strane. Sorbonna je pokrenula protiv njega proces, osudila ga (1527) kao neprijatelja Crkve, a prevoditelj njegovih Razgovora, Louis Berquin, bio je spaljen na lomači.

Obasut klevetama iz obaju tabora, Erazmo se sklonio u Basel, ali je i odande, zbog vjerskih nemira, morao bježati. Neko je vrijeme živio u Freiburgu (Breisgau), no uskoro se vratio u Basel i posvema povukao u mir učenjačkoga rada. Odbio je poziv Klementa VII. na koncil u Augsburgu; ostao je nijem i na breve Pavla III., kojim mu je papa podijelio priorat u Deventeru, godišnju rentu od 3000 forinti i navijestio mu kardinalski šešir.

Smrt ga pretekla

Smrt je pretekla ostvarenje njegove želje da se vrati u rodnu Nizozemsku; njegovoj agoniji nije prisustvovao nijedan svećenik.

Po svojem književnoznanstv. radu i životnom stavu Erazmo je najsvjetlija i najznačajnija ličnost humanizma. Majstor lat. stila, njegovao je sve knjiž. oblike od pjesništva do rasprava.

Njegova izdanja Aristotela, Novoga zavjeta, Jeronima, Augustina, Ambrozija itd. temeljna su djela eur. filologije i tekstovne kritike; njegov spis O razboritom studiju (De ratione studii) prvi je sustavan program humanističke škol. izobrazbe, dok iz niza njegovih dijatriba i pisama izbija lik čovjeka koji je vedrim životnim optimizmom, širinom i kritičnošću svojih pogleda, nepomirljivošću prema moralnomu licemjerju i krivotvorinama ljudskih svetinja, ali i tolerantnom samilošću prema ljudskim nevoljama i slabostima, visoko nadrastao svoju epohu.

Zato je djelo Erazma Roterdamskog u mnogim odrednicama navijestilo buduću epohu prosvjetiteljstva. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)