Na današnji dan rođen je Omer Mujadžić, znameniti hrvatski slikar bh. podrijetla

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 120 godina, 1. veljače 1903. godine u Bosanskoj Gradišci je rođen Omer Mujadžić, znameniti hrvatski slikar i profesor bh. podrijetla.

Diplomirao je 1924. u klasi Ljube Babića na ALU-u u Zagrebu. Kao stipendist francuske vlade usavršavao se 1925–26. u Parizu na Académie des Arts Décoratifs, potom École des Beaux Arts te u Louvreu.

Ondje je u okviru magično-realističkog i neoklasicističkog izraza izgradio osebujan figurativni izričaj, potaknut Picassovom figuracijom, Derainovim preispitivanjima klasičnih slikarskih načela i Lhoteovom postkubističkom manirom.

Isprva slika intimne portrete i autoportrete, kompozicije prigušenih smeđih tonova, monumentalne likove ispred kubistički stilizirane pozadine (Autoportret u kubističkom prostoru, 1926; Autoportret, 1926., i Portret sestre, 1927., NMMU), no i naručene reprezentativne portrete u konvencionalnijim pozama u duhu starih majstora (Josip Brunšmid, oko 1927., Arheološki muzej u Zagrebu).

Istodobno u kubizirani prostor smješta i voluminozna, čvrsto oblikovana tijela ženskih aktova (Akt, oko 1925; Groteskna scena, 1928), nerijetko prikazujući stereotipni egzotični prizor erotičnosti i mistike Orijenta (U haremu, oko 1926., NMMU; Harem, 1927).

Potkraj 1920-ih donosi osobit neoklasicistički prinos trećemu razdoblju Proljetnoga salona (izlaže 1927–28), no ubrzo se, kao jedan od osnivača i kratko član Udruženja umjetnika Zemlja (izlaže na prvoj izložbi 1929), okreće angažiranoj umjetnosti. Interes usmjerava na prikaz dječjega rada (Kolporter, oko 1929., NMMU) ili prizore seljaka i radnika, koje uzdiže do simbola (Radnik na cesti i Pralje, 1930; Radnik, 1930–32), a u prizorima urbane svakidašnjice, noćnoga života s periferije (U kavani, 1928), kao i industrijskih postrojenja (Tvornički pejsaž, 1932; Zagreb – Savska cesta, 1932., MMSU) više je zaokupljen oblikovnim problemima i realističkim prikazom.

Izrazu zemljaša najviše se približio antologijskom slikom Nogometna utakmica (1929., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek), dinamičnom prikazu hipertrofiranih figura u pokretu i njihovoj međusobnoj interakciji.

Od 1931. do umirovljenja 1973. radio je kao profesor na ALU-u u Zagrebu (rektor 1958–60., 1966–67) te se posve odmiče od angažirane umjetnosti. Postupnim omekšavanjem oblika, oslobađanjem poteza, naglašenijim svjetlom i intenzivnijim bojama, 1930-ih približava se kolorizmu.

Uz idealizirane prizore sa sela i ženske likove u svakodnevnom okruženju (Kopačica, oko 1933; Odmaranje, 1933; Žene na izvoru, 1938–39; Velike žetelice, oko 1939), nostalgične interijere vezane uz djetinjstvo (Vezilje, 1938; Muslimanke u interijeru i Bosanski interijer – Prvi koraci, 1939), posebna su serija krupni ženski aktovi izražene plastičnosti (Sjedeći akt s leđa, oko 1930; Akt u prirodi, 1932–33; Akt u krznu, oko 1935; Ležeći akt, 1937–38).

Slikao je i kromatski bogate portrete (Portret dr. Rafaela Dolinšeka, oko 1931., NMMU), krajolike, marine i vedute (Bosanski krajolik, 1930; Crkva sv. Blaža, 1933., NMMU; More pred Baškom, Narodni muzej, Beograd) te mrtve prirode (Interijer sa skulpturom, 1937–38; Cvijeće u vazi, 1938., NMMU).

OPŠIRNIJE