Nedžad MAKSUMIĆ za Bljesak.info

"Svaki od brojnih Mostara koje smo zaticali je istinit i nijedan nije isti"

"Krivi smo uvijek i jedino mi, sve naše gluposti i nezajažljivosti, sve naše mržnje i sav naš jal, sva naša silna „buka i bijes“. Ni nebo iznad grada nikad nije isto, a kamoli grad. Možemo zbog toga nekažnjeno tugovati, ali promijeniti nećemo ništa".
Kultura / Knjige | 26. 11. 2020. u 01:10 Miljenko Buhač | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Privatna arhiva / Književnik, redatelj i glumac Nedžad Maksumić

Jedne davne godine s početka 80-tih upoznao sam u Književnoj omladini Mostara iznimno duhovitog i nadarenog kolegu Nedžada Maksumića - Maksija.

Spomenut ću još neka imena koja su se tamo okupljala: Diana Burazer, Nenad Borozan (nažalost, prerano preminuo), Hasan Džafić, Novica Telebak, Ervin Škobić, Olgica Ivanišević, Miodrag Kandić, Mirsad Čampara (nažalost, rano preminuo), Zoran Žepić, Nusret Omerika...

Maksija su odlikovali rječitost, smisao za humor, finu ironiju i za jasno izražavanje. Zapravo, odlikovalo ga je još puno toga, ali navedeno je već više nego dovoljno kao intro u ovaj razgovor.

Bili smo kasnije nekoliko godina i u redakciji Lista omladine Mostara (LOM), a u jednome smo trenutku (valjda) odrasli i okrenuli se nekim drugim vidicima, viđajući se i dalje dovoljno često.

Bljesak.info: Od tvoje prve knjige (Čovjek u moru!) prošlo je više od pola životnog vijeka. Poezija, teatar, proza... u svemu se dobro snalaziš, ipak – Kao čovjek koji živi od napisane i izgovorene riječi, kako definiraš samog sebe?

Istina je da sam svoju prvu knjigu objavio nepojmljivo davne 1983. godine, kao dvadesetdvogodišnjak, potpuno nezreo i potpuno zbunjen situacijom u kojoj sam se zatekao, pobijedivši na nekakvom Konkursu za prvu neobjavljenu knjigu poezije tadašnje Književne omladine. Bila je to prva knjiga objavljena u ediciji „Idem“, nakon koje je, u narednim godinama,u istoj ediciji, objavljeno još dvadesetak ili više naslova.

Cijeli svoj stvaralački život podijeljen sam u ljubavi između teatra i književnosti, pa sam često uvodio književnost u teatar radeći predstave prema meni najdražoj književnosti, dramatizujući djela Venedikta Jerofejeva, ranog Handkea, Singera, Brechta, Lagerkvista...  Govoreći, glumeći, režirajući, praveći izbore,sam ili u ugodnom društvu, prenio sam na scenu, danas mi se tako čini, cijela brda poezije raznih svjetskih i pjesnika ovog, našeg jezika, u mnogim poetskim predstavama odigranim na raznim kamernim scenama...

Neki stručni čitači napisali su da se u svemu što pišem može osjetiti moja stalna opsjednutost teatrom. Pošto uredno pišem i za teatar može se komotno reći da sam istovremeno i raspolućen i ujedinjen u svojim stvaralačkim ljubavima. Jedino kada glumim slobodan sam od književnosti, jer, barem ja tako mislim, glumačka umjetnost i glumački zanat ne podnose intelektualiziranje, a kada pišem najdalji sam od glume jer pisanje je za mene sve osim glumljenja.

Bljesak.info: Jedan dio života proveo si u Italiji. Povratkom u rodni grad vratio si se poslu kojeg voliš, posvetivši se dječjem teatru, ali i  teatru općenito. Kakvi su ti dojmovi o Italiji i je li se isplatio povratak u Mostar?

Život me, ne mojom voljom, nego voljom zlih bogova našeg zadnjeg rata, zajedno sa mojom Dianom, odveo u Italiju. Imao sam veliku sreću da se i u toj zemlji bavim onim što najviše volim i najbolje znam raditi. Režirao sam, glumio i pisao. Na stranom jeziku, naravno, na tom raspjevanom talijanskom, prepunom vokala, otvorenih i zatvorenih, toliko dalekom od naših grubih, prijetećih i kvrgavih „frkova i Krkova, prtina i utrina, grčeva i mrčina, čvorova i smrči“.

Živjeli smo u toj razbarušenoj i raskalašenoj Italiji od svoga rada, jedno vrijeme imali i svoje pozorište „Lik Teatro“, glumili u profesionalnim teatrima klasičnog dramskog repertoara iz Genove, Brescie, Bologne, pisali smo, objavio sam knjigu, učestvovali smo na književnim manifestacijama, Diana (supruga, nap. a) je dobila značajnu književnu nagradu, proputovali smo cijelu Italiju... Živjeli smo dobro i radili ono što volimo. Jednog vedrog martovskog dana, u Genovi, godina je devedeset sedma, pogledali smo se u oči i odlučili vratiti se u razrušeni, postratni Mostar.

Već tog ljeta, početkom jula, odmah nakon završene teatarske turneje po Italiji, na kojoj smo igrali predstavu Oscara Wildea „Lepeza Lady Windermere“, bili smo na brodu preko Jadrana. Niko sretniji od nas. Znali smo da će biti dana kada ćemo žaliti zbog toga, znali smo da će nas dostići mnoga razočarenja, ali smo bili sretni. Vraćali smo se svom kvrgavom jeziku i svom izranjavanom gradu.

Odbili smo neke „primamljive ponude“ i došli u malo mostarsko Pozorište lutaka, unesrećeno ratom, bez glumačkog ansambla i mnogih stvari koje bi profesionalna teatarska kuća morala posjedovati. Imali smo sreću doći u Pozorište lutaka i imali smo sreću početi od nule. Imali smo sreću graditi i stvarati, sagraditi i stvoriti.

Kada pogledamo iza sebe imamo mnogo razloga za zadovoljstvo i ponos. Kada pogledamo Pozorište lutaka danas, zaboravljamo sva razočarenja na našem putu, klimnemo glavom i opet smo sretni.  

Foto: Bljesak.info / Višestruko nagrađivani glumac Nedžad Maksumić

Bljesak.info: Niz je nagrada koje si osvojio radeći, iznimno predano, u mostarskom Pozorištu lutaka. Kako živi ova kulturna institucija i koliko moderna djeca vole dječje predstave uživo?

Pozorište lutaka u Mostaru danas je nezaobilazna kulturna činjenica, ne samo u našoj zemlji nego i daleko šire. Repertoarski, kvalitetom i organizacijski smo dostigli najviše evropske standarde. Saradnjom sa ponajboljim evropskim i svjetskim lutkarskim stvaraocima Pozorište je ostvarilo prepoznatljivost svoga stila rada i rezultata stvaralačkog procesa.

Česti smo učesnici značajnih festivala, gostovali smo u sedamnaest zemalja, u posljednjih nekoliko godina osvojili preko pedeset nagrada na domaćim i međunarodnim festivalima... Svi iz glumačkog ansambla dobili su i pojedinačne i kolektivne nagrade za svoja ostvarenja. S ponosom smo postali prepoznatljiv brend našega grada i naše zemlje.

Mada današnje lutkarstvo ima ozbiljnog konkurenta u najsavremenijim tehnološkim dostignućima, u raznim medijima, platformama, igricama, 3D maštarijama, ništa ne može zamijeniti živog glumca lutkara koji dijete uvodi u bajku i iz tog snoviđenja ga izvodi bogatijeg i oplemenjenog za nova iskustva.

Mi nemamo problema sa djecom koja jedva čekaju da dođu u Pozorište. Mi imamo problem samo sa onim roditeljima koji misle da njihovoj djeci u životu i ovakvom današnjem svijetu to ne treba.

Bljesak.info: Iako angažman u dječjem kazalištu, ali i na nizu glumačkih projekata „za odrasle“, iziskuje puno vremena i odricanja, ipak si sačuvao dovoljno vremena i inspiracije za pisanje. Tvoj roman „Treće lice jednine“ izazvao je dosta pažnje u javnosti. Koliko si zadovoljan odjekom kojeg si napravio ovom knjigom?

Taj roman je i mene iznenadio svojim uspješnim životom nezavisnim od mene i od mog autorskog truda. Prepoznat je, čini mi se, kao jedna od važnijih književnih činjenica posljednjih godina. Prvo izdanje objavila je sarajevska „Dobra knjiga“, a drugo, nakon samo godinu dana, sarajevsko-zagrebački „Buybook“.

Sretan sam što je ta knjiga dospjela do onih do čijeg mi je mišljenja stalo i posebno zbog onog što su, neprisiljeni i ničim osim samom knjigom izazvani, mnogi od njih o tom romanu rekli ili napisali. Neki od njih su na promoviranju „Trećeg lica jednine“ učinili puno više nego ja sam.

Meni je najvažnije da se ovaj čudni roman kojeg sam punih pet godina polako noćima tesao i, vječito nezadovoljan, rasklapao i sklapao, sve dok se nije otrgnuo od mene,nalazi na policama knjižara. Tako mogu moju jednostavnu porodičnu pripovijest podijeliti s poznatim i nepoznatim čitaocima i tako olakšati sebi teret podnošenja vlastite autorske i ukupne porodične sudbine.

Foto: Bljesak.info / Roman "Trece lice jednine" objavljen je 2018. godine

Bljesak.info: Roman govori o jednom vremenu koje je svoj vrhunac doživjelo na izrazito ogavan, nečovječan način, kad je čovjekov život vrijedio manje od nule. Kad usporediš Mostar nekad s ovim koji je „isplivao“ iz rata, ima li tu nešto zajedničko, osim zgrada i ulica?

„Treće lice jednine“ za jednog od glavnih junaka, kako je neko već napisao i s čime se slažem, ima vrijeme. Upravo ono vrijeme koje je spremno progutati njegove sudionike ili ih, tek, sažvakati i ispljunuti u kanalizaciju historije.

To je vrijeme od posljednjih 120 godina, obilježeno ratovima, frontovima, rovovima,noževima, puškama, progonima, koncentracionim logorima, pogromima, egzodusima, čistkama i etničkim čišćenjima, likvidacijama, izolacijama, eliminacijama, atentatima, revolucijama, kontrarevolucijama, genocidima, urbicidima... Većina ovih riječi bila je ljudima nepoznata sve do 20. stoljeća.

U takvim vremenima rađaju se i odrastaju brojni junaci ove knjige, žive i bore se da prežive, čine sve da u takvim vremenima pronađu za sebe sigurno mjesto ili da sačuvaju svoje dostojanstvo, svoje najdraže i barem mrvu obraza. Kroz ta vremena prolazi i ovaj grad, još jedan junak knjige, gubeći se i ponovo pronalazeći, tražeći svoje pravo lice i svoju dušu.

Svaki od brojnih Mostara koje smo mi i naši prethodnici zaticali je istinit i nijedan nije isti. Neki nam se sviđaju, neki ne, ali sve je to samo pogled u ogledalo kojeg se možemo užasnuti ili nas može obradovati, ali ogledalo nikad nije krivo.

Krivi smo uvijek i jedino mi, sve naše gluposti i nezajažljivosti, sve naše mržnje i sav naš jal, sva naša silna „buka i bijes“, sve što smo mislili da jesmo i znali da nismo. Ni nebo iznad grada nikad nije isto, a kamoli grad. Možemo zbog toga nekažnjeno tugovati, ali promijeniti nećemo ništa.

Bljesak.info: Ukoliko nije previše bolna i intimna tema, priupitao bih i za tvoju borbu sa opakom bolesti, koju si prošle godine srećom uspio pobijediti. Kako nakon toga vrednuješ život, je li teška razdoblja u našim životima uistinu promijene čovjeka?

Ima jedan dio rečenice iz romana „Baraba“ švedskog nobelovca Pera Lagervista, koji kaže „... kad je neko osuđen na smrt, on je samim tim mrtav; ništa mu ne vrijedi što je poslije pomilovan i oslobođen – ipak je mrtav, jer je bio mrtav i samo je ustao iz mrtvih, a to nije isto što i biti živ kao drugi...“
Zanimljivo je da sam ovaj citat, davno prije ovih mojih nevolja, stavio na početak moje zbirke pjesama „Jeruzalemljanin“.

Bez pretenzije da budem toliko pametan, s ovim riječima se potpuno slažem. Tako sam i ja, umro, pa oživio, bio s one strane rijeke pa se vratio na ovu obalu živih. Drugima, stalno živima, rijetko pričam svoju priču i to iskustvo. Ne želim ih ni plašiti ni tješiti. A i nemam im nešto posebno reći. Ono što bih imao reći teško bi razumjeli.

I, da, naravno, promijenio sam se, mada se trudim da to što manje ljudi primijeti. Na svoje trajanje na svijetu sada gledam drugačije. Ne bojim se više smrti, ali ne podrazumijevam više ni život. Samo trajem.

Danilo Kiš je rekao da „neke knjige ne možeš napisati nekažnjeno“. Tješim sebe da mi je sve što me snašlo i što sam, na sreću, preživio, donijela moja literatura i,u njoj,tegobne i mračne teme kojima sam se bavio.

Foto: Bljesak.info / Na radnom glumačkom mjestu...

Bljesak.info: Vratit ću se ponovno literaturi. Tvoja knjiga poezije „Jeruzalemljanin“ objavljena je prije gotovo 15 godina. Nekako se stječe dojam da je u novije vrijeme poezija kod nas nenadano napravila korak natrag. Ili me dojam vara? Koliko danas ima dobre poezije?

Poezija je sklona mijenama, kao i sve drugo. Ne treba se plašiti za nju. Ona ima svoje, teško objašnjive i skoro tajne puteve, snažne i životne izvore, jezik uvijek nov i pun iznenađenja. Poeziji se predaju i služe joj posvećenici. Svi koji pišu poeziju nisu pjesnici. To su tek rijetki i čudom stvaranja obdareni. Ali, dobru poeziju su uvijek pisali samo izabrani. Oni kojima u glavi odzvanja ritam i melodija pjesme.

Promjena ima. Prije svega u onima koji bi trebali čitati poeziju. Prije su pjesme čitali (i pokušavali pisati) najviše učenici i studenti, danas znatno manje. Služile su im za zaljubljivanje i zavođenje. Danas, modernim jezikom rečeno, mladi „imaju drugačije alate“. Možda i drugačije vrijednosti, statusne simbole i praktičnije želje. Tako i poezija. Mijenja teme, prilagođava jezik vremenu, dira u nove rane i niko joj ne može odrediti put.

U zadnje vrijeme posebno se među pjesnikinjama mogu pronaći svježi i kvalitetni poetski glasovi. Nevoljna vremena uvijek su rađala dobrom poezijom, a nama nevoljnih vremena nikada nije zafalilo.

Bljesak.info: U nekoliko navrata sam za ljude naših godina čuo da su tzv. negeneracijski pisci, što god da to značilo. Sjetih se u tom kontekstu nekadašnje Književne omladine Mostara. Je  li, ipak, ostalo nešto značajnije u literaturi od te naše generacije?

Ja sam se uvijek trudio ne biti „generacijski pisac“ pa tako ne mogu biti ni „negeneracijski“. Mnijem da je pisac uvijek sam sa sobom i da se ne može i ne treba oslanjati na generacijske savremenike niti žaliti ako se nema na kojeg vršnjaka i sapatnika u pisanjupozvati i osloniti. Usamljenička je to rabota. Uvijek. I svako za sebe može biti i mlad i star u svome stvaranju. I davno prevaziđen i još neshvaćen.

Mislim da Mostar i Hercegovina nikad nisu imali živahniju i probojniju književnu scenu nego danas. Možda je nekad sve bilo organizovanije i možda su se poštovale stepenice i cijenila strpljivost u napretku pisaca, možda se teže stizalo do objavljenih knjiga, ali u ovom vremenu puno je više smjerova u razvoju, novih ideja, novih imena, veća je dostupnost informacijama i njihovoj razmjeni. Na moju veliku sreću, nestala je u dimu i vlastitom smradu od mene uvijek prezirana tzv. zavičajna poezija,koja je sahranila mnoge hercegovačke „talente u nastanku“.

Niko više ne pjeva o vinu, kamenu, glogu, grožđu, smokvama, poskoku i bistrookoj ljepotici. Da je i samo to, bilo bi mnogo. Poslije zadnjeg rata, nakon što su vidjeli i saznali sve ono što ljudsko oko i ljudski um nikada ne trebali ni vidjeti ni saznati, pisci su pošli za vlastitom pameću i počeli pisati o onom što ih se stvarno tiče. Književna omladina Mostara je nekada postojala i okupljala vrijedne i talentovane mlade ljude, davala im prve šanse i uvodila ih u svijet književnosti.

Koliko je od toga stvaralaštva ili, preciznije, koliko je stvaralačkih imena ostalo i izdržalo ispit vremena, teško je reći. Uz priličnu dozu samoironije, čini mi se da smo ti, ja i još par prijatelja, barem za sada, nekako preživjeli sve ovo.

Bljesak.info / Detalj s promocije romana "Treće lice jednine"

Bljesak.info: Baviti se književnošću u vremenu kratkih i brzih formi komuniciranja gotovo da postaje sizifovski posao, ali samo na prvi pogled. Naime, književna djela koja se svakodnevno objavljuju ipak svjedoče o vječitoj potrebi čovjeka da čita knjige. Kako ti gledaš na aktualni položaj knjige i pisca?

Danas skoro nijedan pisac, barem kod nas, ne živi samo od pisanja. Novinarstvo je postalo i utočište i tamnica za mnoge književnike. Uz još neke druge sinekure, po uredništvima, žirijima, na fakultetima ili svakojakim institutima za nešto ili ništa. Svejedno, izdavaštvo, barem u regiji oko nas, cvjeta. Paradoks je to koji svjedoči o neuništivosti književnog bića.

U vremenu u kojem su i kratke riječi mnogima postale preduge pa pišu vdms za vidimo se, klk za koliko, nmg za ne mogu, str za sutra, bzs za bože sačuvaj, ostaje nam samo da zaključimo jbg za jebi ga. Gdje je tu mjesto istinskoj književnosti?

Kako se ne bi pravili jeftini kompromisi sa grubim i prostim zakonima tržišta, najbolje da književnost ostane slobodna u svojoj dobrovoljnoj, izgnaničkoj poziciji i da put do nje imaju samo oni koji ga zaista traže. Neki paralelni svemir u kojem se dobro piše i uživa u čitanju.

Bez žaljenja za sveopćim priznanjem i željom za grandioznim slavljenjima književnosti i onih koji je stvaraju, istinska književnost će preživjeti.

Bljesak.info: Na kraju, kako se nosiš s tzv. novim normalnim, s ograničenjima koje je donijela pandemija, te kakvi su ti daljnji književni i teatarski planovi?

Nikada nisam bio osobiti pristalica ni starog ni novog normalnog, baš nikakvog normalnog. Nenormalno je moja domovina. Svako nametnuto „normalno“ muči me kao kamen u cipeli. Za mene je normalno što je drugima nenormalno. I obratno.

Odavno nemam iluzija da se ja i oni negdje možemo naći, na nekoj tački presijecanja. Masku nosim, u kafane, nažalost, više ne zalazim, nemam kuda putovati, niti imam para da nekud daleko pobjegnem. Normalno ili nenormalno, svejedno mi je.

A daljnji književni i teatarski planovi... Biće toga, biće...Što bi mladi rekli bzd ili bože zdravlja.

Nedžad Maksumić, kratka biografija

Nedžad Maksumić rođen u Mostaru 1961. godine.

S podjednakom stvaralačkom strašću ulazi i u književnost i u teatar.

Kazališne početke imao je u "Mostarskom teatru mladih", potom u “Privremenom pozorištu” i Teatru "Lik".

Od 1993. do 1997. godine je boravio u Italiji gdje je, između ostalog, bio angažiran u teatarskoj kompaniji “Teatro del Mediterraneo” iz Genove, zatim u kompaniji “Attori in corso” iz Brescie. Surađivao je i s teatrom “L’impasto” iz Bologne.

Prvu knjigu poezije “Čovjek u moru!” objavio je 1983. godine.

U Italiji je objavio knjigu dnevničkih zapisa “Vlada velika tišina”.

Knjigu poezije “Jeruzalemljanin”, nagrađenu na natječaju Fondacije za izdavaštvo Federalnog ministarstva kulture i sporta, objavio je 2006. godine.

Roman "Treće lice jednine" objavio je 2018. godine.

U mostarskom Pozorištu lutaka je angažiran od 1997. godine. U ovoj teatarskoj ustanovi bavi se svim važnijim segmentima u stvaranju predstava, a za svoj je teatarski rad dobio veliki broj vrijednih nagrada, kako domaćih, tako i međunarodnih.


Kopirati
Drag cursor here to close