Mile STOJIĆ za Bljesak.info

Smutnja i larma su svuda oko nas, sve se slabije čuju istinski, tihi glasovi

Nemam, iluziju da pjesma može popraviti nešto u svijetu, ali ona je moj izraz, moj prkos i krik protiv te bujajuće mržnje oko nas koja se u zraku može rezati nožem. Borba za spas vlastite duše. Jer riječ je, veli Nietzsche, jača od pobjede.
Kultura / Knjige | 24. 09. 2019. u 06:15 Miljenko Buhač | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mile Stojić, ovogodišnji je poeta oliveatus, vrstan je pjesnik, esejist i intelektualac sa sarajevskom adresom i istinskim hercegovačkim identitetom.

Podsjećam, ovogodišnji književni festival Croatia rediviva održan je 9. i 10. kolovoza u Selcima na otoku Braču.

Po logici stvari, ovaj je intervju trebao biti davno zgotovljen, ali cilj ovog serijala razgovora s književnicima za portal Bljesak.info nije ''potjera'' za onima koji su osvojili najprestižnije nagrade, nego je motiv njihov cjelokupni opus, a nova knjiga, nagrada ili neki drugi uspjeh, samo su povod.

Stojić je u mojim očima jedan prefinjeno cinični Hercegovac široke duše i snažnog poetskog dara, lirik kojeg su nam podarili daleki preci, iznikao iz najboljeg nebeskog sjemena, ali s obzirom da ga ne poznajem u mjeri koja bi mi jamčila slobodno govorenje o njemu i njegovome djelu, ostavljam na volju svima da pjesnika Milu Stojića sami opišu ili naprosto promišljaju.

Foto: PR / pjesnik Mile Stojić

Bljesak.info: Nedavno ste kazali ''ja sam se u životu nadobijao nagrada, ali ova za mene ima poseban značaj“, što se odnosilo na nagradu na festivalu Croatia rediviva. Zašto je Maslinov vijenac (poeta oliveatus) tako posebna nagrada?

STOJIĆ: Ja sam zaista s nagradama imao sreće, još od ranih gimnazijskih dana. Moj prijatelj sjajni pjesnik Marko Pogačar, proljetos me je u Rijeci špotao da sam najnagrađivaniji, (pa valjda i najbogatiji?!), hrvatski pjesnik. Moje pjesme i knjige nagrađivane su u Srbiji, Austriji, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Republici Srpskoj, a u Hrvatskoj sam dobio tri književne nagrade, među njima i najveću koja se dodjeljuje za sveukupni doprinos hrvatskom pjesništvu, Goranov vijenac. Ova „maslinova“ nagrada mi je mila i posebna zbog toga što su je dobili neki od najznačajnijih hrvatskih pjesnika, kao što su Vesna Parun, Tadijanović, Mihalić, Sonja Manojlović, Gudelj... Na dodijeli nagrade rekao sam: ako naši stihovi budu i zaboravljeni, ostat će zapisani na kamenoj ploči u Selcima. Vele da je simbolika masline vječnost, ali za mene je ta zelena grana prije svega simbol mira.

Bljesak.info: U Vašem pjesničkom djelu posebno mjesto zauzima „Hatidža“, pjesma o, kako ste kazali, antičkoj heroini našeg vremena Hatidži Mehmedović. Rekao bih da je Vaša "Himna poraženih" u cjelini djelo koje precizno govori o najvećoj nesreći našega doba. Je li pak „Hatidža“ uspjela nešto važno p(re)okrenuti, inicirati neke promjene u našem kodu rastuće mržnje jednih prema drugima?

STOJIĆ: Pjesma ne može pokrenuti ništa, niti ona ima nakanu popravljanja svijeta. Pjesma o Hatidži tek je moj odnos prema tragediji Srebrenice, jer se upravo žrtve nevinih na svim stranama danas ugrađuju u taj, kako vi kažete, kod rastuće mržnje. A odnos prema Srebrenici je, rekao sam već negdje, lakmus naše ljudskosti. Od mene se, kako bi to rekao Andrićev Levenfeld, tražilo da mrzim i da budem mržen, a ja to nisam htio ni umio. Ja sam obrazovan i kompetentan autor, i poslije gotovo pola stoljeća čitanja i pisanja, poslije tridesetak napisanih knjiga, nemam, kažem, iluziju da pjesma može popraviti nešto u svijetu, ali ona je moj izraz, moj prkos i krik protiv te bujajuće mržnje oko nas koja se u zraku može rezati nožem. Borba za spas vlastite duše. Jer riječ je, veli Nietzsche, jača od pobjede.

Bljesak.info: "Pticama je u mojoj glavi tijesno (...) Dospjele u moju glavu, one žele unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno", pjeva sjajni hrvatski pjesnik Danijel Dragojević. Što žele ptice u glavi pjesnika Mile Stojića dok (citirat ću Vas) "Dvadeset Prvo stoljeće pero okiva ledom"?

STOJIĆ: Meni jedna od najdražih definicija poezije, a ima ih tisuće, svakako je ona Milana Kundere, koji u romanu „Besmrtnost“ u povodu Goetheove pjesme, piše: „Smisao poezije nije u tome da nas očara iznenađujućom idejom, nego da jedan djelić postojanja učini  nezaboravnim i vrijednim nepodnošljive tuge.“ Na početku dvadesetog stoljeća vjerovalo se da će znanost preobraziti svijet, a nakon vijeka ratova, mi danas ne vjerujemo u prosvjetiteljstvo, ne vjerujemo više ništa i nikomu. Svijetom vladaju mračna lica i nitko više ne zna što može donijeti sutrašnji dan, tako da se smrzavaju prsti na tastaturi pred kozmičkom zimom, koja navire kroz sve prozore. A pticama nebeskim mnogo je lakše, one, kako kaže evanđelist Matej, niti siju niti žanju, jer Bog njih hrani.

Foto: Privatna arhiva / Mile Stojić i Mirko Kovač

Bljesak.info: Kao Hercegovac i ujedno Sarajlija, dijelite sudbinu većine građana ove zemlje – uvijek se, naime, moramo za nešto opredjeljivati. Ne može se kazati kako ''padate s nogu'' od nastupa u rodnome kraju (Hercegovini), neusporedivo više ste aktivni u sarajevskom kulturnom krugu. Kako sami sebe vidite – kao hrvatskog ili bosanskog pjesnika?

STOJIĆ: Čovjek se, u principu, ne može opredjeljivati za ono što jest, već samo za ono što nije. Ja nikad nisam imao te identitetske probleme, hrvatski sam pjesnik, po rođenju i po jeziku, i kao takvog me već desetljećima prepoznaju i hrvatski kritičari, povjesničari i antologičari. Nema ni jedne relevantne hrvatske antologije u kojoj nisam zastupljen. Međutim, ja živim u drugoj državi koja je moja domovina i ja tu državu volim, kakva je takva je, i s ponosom kažem: da, ja sam sarajevski, bosanskohercegovački, hercegovački pjesnik, nasljednik Šimića, Ujevića, Dizdara i Šantića, nadam se dostojan. Ali ja želim i više od toga, meni je svijet malen. To što me ne prepoznaju u užem zavičaju nije moj, već njihov problem, jer ja sam ime i slavu i Dragićine i Mostara pronio svijetom u svojim pjesmama. Oni više vole neke šovinističke stihoklepce iz Zagreba, nego svoga istinskoga pjesnika. Ali, ne patim ni malo zbog toga, jer vrijeme će dovesti stvari u red, a ono je, uvjeren sam, jedini pravedan sudac.

Bljesak.info: Pjesnici ''onoga'' vremena (mnogi ga nazivaju mračnjaštvom) i pjesnici ''ovoga'' doba (neki ga zovu velikom prazninom) – sličnosti i razlike? Netko reče da su umjetnici nakon devedesetih samo promijenili dresove – umjesto u Unitedu, sad igraju u ''običnom'' Manchesteru?

STOJIĆ: U titoizmu je najgore bilo ono što je došlo poslije njega, kaže moj prijatelj Laszlo Vegel. A to „gore“ mi živimo evo već četvrtinu stoljeća. U socijalizmu nije bilo lako objaviti knjigu, ne zbog toga što je tu postojala nekakva mračna cenzura, nego zbog tog što su postojali visoki estetski kriteriji. Navedite mi jednog hrvatskog pisca koji je išta vrijedio, a da nije mogao tiskati svoju knjigu u tom „mračnom sustavu“. Rušenje toga sustava osokolilo je mediokritete, tako da oni danas imaju svoje izdavačke kuće, svoje akademije, svoje nagrade, ali to je sve duboka, sve dublja provincija. Lažni pjesnici-domoljubi nadglasali su istinske, ali kao što Komunistička partija nikoga nije napravila pjesnikom, tako ni HDZ, ni SDA neće. Smutnja i larma su svuda oko nas, tako da se sve slabije čuju istinski, tihi glasovi. Puno je lakše, rečeno vašom sportskom  usporedbom, biti prvak u lokalnoj ligi, nego u regionalnoj ili europskoj.

Foto: Privatna arhiva / Pjesnici: Petar Gudelj, Đuro Tadić i Mile Stojić ispred spomenika Tinu Ujeviću

Bljesak.info: Dugo ste boravili i radili u Beču. Zasigurno je to ostavilo traga na Vašem umjetničkom i ljudskom habitusu. Koliko se intelektualac stranac može uspješno integrirati u jednome društvu kao što je austrijsko?

STOJIĆ: Za mene je egzil u neku ruku bio spasonosna mogućnost, jer sam mislio da ću poludjeti, ako već i nisam. Nisam bio izbjeglica, nisam imao taj status, radio sam kao lektor na sveučilištu, ali sam dijelio sudbinu svih tih očajnika, svih tih „objekata“ etničkog čišćenja. Egzil je, veli Brecht, stanje u kome čovjek glasno govori, ali ga nitko ne sluša, pravi greške u jeziku, ali ga nitko ne ispravlja. Mi smo, i Bosna i Hrvatska, historijski povezani s Bečom i ja sam djelomično otkrivao te tragove, o čemu sam napisao knjigu Via Vienna, koja je objavljena u Zagrebu, ali i u Austriji, Poljskoj, Srbiji, a sad  se prevodi na slovenski. Ne znam kako je u drugim jezicima, ali hrvatska književnost u europskom kontekstu, ta omiljena sintagma zagrebačkih profesora, u njemačkom jeziku jedan je mrtvi link. Nešto se toga i prevelo, ponajviše dok je trajao rat, nešto se i objavljuje, ali se  manje čita. Mi smo mali jezik. I sam sam objavio četiri knjige na njemačkom, imao sam i nekih pozitivnih odjeka u tamošnjim medijima, ali ne mogu reći da deutschsprachig čitatelj ne može zaspati bez mene. Andrića i Krležu poznaju uglavnom slavisti, Crnjanski je slabo i preveden. U jednoj novijoj pjesmi imam i ovakve stihove: „Ja sam pjesnik iz drugog razreda vlaka Sarajevo - Ploče...“. Zbilja,  obišao sam pola svijeta, ali  taj čađavi vlak, koji odskora i ne prometuje, ta Neretva,  moja je poezija, moj svemir i moj zavičaj.

Bljesak.info: Nastavno na prethodno... Može li se čovjek uopće više vratiti kad jednom podigne sidro? Opet ću se poslužiti citatom kako bi ovo pitanje bilo jasnije: "Često sam odlazio. I okretao se. I kažu, tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se. Ništa nije bilo isto. Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja... Shvatio sam. Ne treba se vraćati". Nakon povratka u Sarajevo, koje ste Sarajevo i koju domovinu zatekli?

STOJIĆ: “Za čovjeka kojeg je mržnja istjerala iz doma nema nade, on je svoj dom izgubio zauvijek”, veli Hilde Zaloscer, bečka spisateljica i sama ratna egzilantica, nakon povratka. Mi smo izgubljena generacija koja je gradila utopiju socijalne pravde, pa onda rušila pretpostavke na kojima je ona jedino mogla postojati. Ostali smo sami na sivim hridima zbilje. Svijet u kome je jedini bog novac i jedina religija zarada, razjapio je svoju čeljust i danas svjetluca nad našim vratovima svojim dijamantnim očnjacima.

Foto: Privatna arhiva / Mile Stojić, poeta oliveatus 2019.

Bljesak.info: U ovome serijalu razgovora s književnicima, koji je sad već pozamašan, većina su mi odgovorili kako se od književnosti ne može živjeti. Vi ste jednom kazali kako se to više ne može ni od novinarstva. Od čega danas pjesnici uopće žive?

STOJIĆ: Od istinske književnosti ne može se živjeti nigdje. Najveći njemački pjesnik dvadesetoga stoljeća Gottfried Benn sabirao je i izračunao na kraju svog životnog puta da je od desetljeća objavljivanja i nagrada dobijao pet maraka mjesečno. Ne vjerujem u pisce koji pišu svaki dan, jer ne postoji čovjek na svijetu koji ima svaki dan nešto novo reći. Novinarstvo je nekad imalo smisla, dok se naslanjalo na serioznost feljtona. Ja sam pisao kolumne u najznačajnijim hrvatskim tjednicima, kakvi su bili Danas i Feral Tribune. Mi danas nemamo novina, printani mediji koji se tako tituliraju samo su sredstvo reketa njihovih vlasnika.

Bljesak.info: Ljudi masovno napuštaju zemlju/e za koju/e je proliveno toliko krvi, generirano toliko mržnje, zauvijek protjerano na stotine tisuća ''drugih i drugačiji'', pa se postavlja pitanje – Zašto su ljudi spremni učiniti sve, čak i najteže zločine, kako bi za sebe uzeli zemlju/e u kojoj/ima uopće ne žele živjeti?!

STOJIĆ: Mladići koji su prolijevali krv za ovu zemlju nastoje ju što prije napustiti. I to je najveći paradoks i najveća tuga. Ne može se živjeti u zemljama gdje je svaki moral pogažen, gdje su svetinje izokrenute i u službi lopova, gdje je moralnim uzorom onaj koji „se snašao.“ Naša budućnost je siromaštvo. I zato poslušajmo Kafku:"Naredio sam slugi da mi se hitno osedla konj. Kad me je brižno upitao kamo ću, otresito sam odgovorio: 'Dalje odavde'. Nakon dvadesetak minuta čekao me je pripravan konj. Sluga mi je predao dizgine i ponovno tiho upitao: 'Ali gdje ćete gospodaru? Koji je vaš cilj?' Uzjahao sam i odgovorio: 'Dalje odavde – to je moj cilj'"

Bljesak.info: Za kraj samo još jedno opće mjesto – Što trenutačno radi Mile Stojić, što  sprema na književnom planu?

STOJIĆ: Stroj Mile Stojića radi punom parom. Na proljeće mi, kod mog zagrebačkog nakladnika, izlazi knjiga Muze i Erinije, koja je gotovo završena, a upravo pišem novu knjigu pjesama pod naslovom Pseći anđeo. Do čitanja.

Kraći uvid u biobibliografiju Mile Stojića

Mile Stojić, pjesnik, esejist, antologičar i novinski pisac. Rođen je 21.1.1955. godine u Dragićini (Bosna i Hercegovina).

Studij južnoslavenskih književnosti i jezika diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do lipnja 1992. živio je u Sarajevu od pisanja i uređivanja književnih publikacija. Nakon toga radi kao lektor na Slavističkom institutu Sveučilišta u Beču. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN kluba.

Knjige su mu prevedene na njemački, poljski, talijanski engleski, mađarski i makedonski jezik, a pojedini tekstovi na dvadesetak jezika.

Pjesme su mu uvrštene u sve relevantne antologije suvremene bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti.

Dobitnik je velikog broja nagrada, od Šimićevih susreta (1971.), Slova Gorčina (1974.); preko Brankove nagrade Društva književnika Vojvodine za najbolju prvu knjigu u Jugoslaviji (1978.), Nagrade Književne omladine Bosne i Hercegovine (1980.), Nagrade Izdavačke kuće Planjax za najbolju pjesnički knjigu u BiH (1999.), do Nagrade Buchpremie Austrijskog ministarstva kulture za jednu od deset najboljih knjiga objavljenih u Austriji 2000. godine.

Jutarnji list iz Zagreba nagrađuje ga 2005. godine za knjigu ''Večera bez politike'', dobitnik je i "Goranove nagrade" za 2007.

Zbirka poezije Mile Stojića "Među zavađenim narodima" izabrana je za Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za najbolje književno djelo objavljeno u 2009. godini.

Uređivao je više književnih i kulturnih publikacija – omladinski list Naši dani, časopise Lica, Odjek, te kulturnu rubriku sarajevskog Oslobođenja.

Utemeljio je listove Književna revija i Obzor, a bio je član uredništva Dana i redakcije prvog hrvatskog postsocijalističkog newsmagazina Tjednik.  Kao stalni kolumnist radio je ili još uvijek radi za nekoliko uglednih tjednika i časopisa.

Kopirati
Drag cursor here to close