Predstavljanje knjige ''Sloboda, mir meju nami'', autora akademika Mile Pešorde, održat će se u četvrtak, 24. listopada, u 19:00 sati u Narodnoj knjižnici Široki Brijeg.

Knjigu će, osim autora, predstaviti Zdenko Ćosić, Anita Martinac i Šimun Musa, a organizator predstavljanja je Ogranak Matice hrvatske Široki Brijeg.

U programu sudjeluju Željka Šaravanja kao moderatorica te Andrija Zeljko kao interpretator ulomaka iz knjige, a glazbenome ugođaju prinos daju učenici Glazbene škole Široki Brijeg.

O knjizi

Knjiga "Sloboda, mir meju nami" Mile Pešorde ima pet cjelina s ukupno 242 teksta, objavljena u Hrvatskom slovu osim što je zadnji prilog objavljen na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. Uvodni tekst, "Svjetlost pamćenja", objavljen je 9. lipnja 1995., a ostali (241) su objavljeni kao tjedne kolumne od siječnja 2007. do prosinca 2012. Na kraju knjige nalazi se "Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku" od 28. 1. 1971. koje je autor knjige sutvorac i supotpisnik.

Slika na naslovnici je preslik djela "Job i njegova žena" francuskog slikara Georges-a de La Tour naslikana 1630-tih godina.

Na početak ove knjige autor je stavio dva mota: “Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas.” (Iv 15,12) te “Bit se istine otkriva kao sloboda.” (Martin Heidegger)

Svoje stavove o ljubavi i istini učio je od fra Dominika Mandića, od pobijenih hercegovačkih franjevaca koje spominje na više mjesta u svojim kolumnama. Nisu ga prestrašili “ni oni što su milicijskim kordonom okružili međugorski Brijeg Gospina ukazanja, ni oni što su se drznuli, uvjereni u svoju barbarogenijsku nadmoć, rušiti, ubijati naše svetinje, naš dom.”

Ova knjiga je odličan pokazatelj i svjedok jednog za Hrvate, a i šire, burnog vremena. Pešorda ništa ne krije, otvoreno jasno i glasno govori. Ne boji se jer zna da govori ne iz mržnje nego iz ljubavi; ne govori radi sebe, nego radi istine. Njegove vrednote su jasne: ljubav za hrvatsku domovina, slobodu svog naroda i svakog pojedinca i svakog naroda.

Pešorda izgara od ljubavi za hrvatski jezik i viteškim ga perom brani. Sudbina hrvatskog naroda i sudbina hrvatskog jezika za njega su nerazdvojive, a s time i sudbina pojedinaca, čuvara hrvatskog jezičnog nasljeđa. On piše: "Sve do jučer je u našim zemljama proganjan hrvatski jezik, njegovo ime pribijano na stup srama, a neprijateljima naroda i države proglašavani svi koji su ostajali vjerni jeziku hrvatskoga kralja Zvonimira".

Zbog ljubavi za hrvatsku riječ, Pešordi osobno je javno poručeno da je “nagazio na minsko političko polje s kojega se ne vraća živ i zdrav”. Mile Pešorda se ne ustručava nazvati pravim imenom ono što se njemu i nama pred očima događa.

Već poznata hrvatska šutnja autora muči do boli. Zato on ne šuti i ne taktizira, nego zove na uzbunu. Mili Pešordi, kao i svim mislećim Hrvatima, posebice smeta prešućivanje i nijekanje strašnih zločina i progona koji su počinjeni nad hrvatskim narodom zadnjih stotinu godina .

O autoru

Rođen je u Grudama 15. kolovoza 1950. Tijekom proteklih godina istakao se kao pjesnik, književni prevoditelj, književni feljtonist, urednik, sveučilišni lektor, diplomat... U Sarajevu je završio studij romanistike, a u Zagrebu i Parizu postdiplomske studije.

Književnim stvaralaštvom počeo se baviti još u srednjoškolskim klupama, točnije, u šesnaestoj godini života. Kao učenik četvrtog razreda Gimnazije u Grudama pokrenuo je i uredio reviju “Ogledalo”, koja mu je donijela i prva neugodna iskustva. Maturant Pešorda, kako i priliči mladim ljudima, neoprezno razmišlja svojom glavom i izaziva lokalnu vladajuću elitu.

Glasilo je zabranjeno, a urednik podvrgnut sumnji, jer je, između ostalog, napisao: “Iz ruku samoživaca i žderonja spasiti naš kraj – to je glavni zadatak svakog mladog čovjeka, mladog duhom i umom”. Pisati stihove Pešorda nastavlja kao student u Sarajevu. Njegovi su radovi ozbiljni, zanimljivi i literarno relevantni, tako da ih objavljuju tada ugledni književni časopisi kao što su “Odjeci”, “Republika”, “Telegram”, “Život”, “Lica”, “Naši dani”, kao i niz drugih novina i glasila. S nekoliko pjesama, kao što su Protiv tame, Žena malog grada i Moj otac, dostiže razinu potrebnu za ulazak u antologije. To se i događa 1969., kada njegova pjesma Moj otac biva uvrštena u "Panoramu mlade hrvatske književnosti".

Pešordino pjesništvo naišlo je od početaka na dobra prijam ljudi pera, znalaca književnih vrijednosti, ali na sumnjičavost stručnjaka za izvanknjiževne subverzivne poruke koje, eventualno, krije pjesnikov metajezik. O tome svjedoči činjenica da mu je prva pjesma “Protiv tame” bila zabranjena.

Nadarenost mladog pjesnika iz Gruda uočio je akademik Slavko Mihalić. O Pešordinim stihovima on piše: “Stihovi mladog hrvatskog pjesnika Mile Pešorde ostavljaju u pozadini naša znanja o jalovosti kamenja, kojim su obrasla južna polja naše domovine… U ovoj su poeziji čovjek i kamen sudbinski poistovjećeni.”.

Prvu pjesničku knjigu, Život vječni, objavila mu je sarajevska izdavačka kuća 1971.

Nakon sloma “Hrvatskog proljeća” i zabrane “Hrvatskog tjednika”, navedene ocjene nisu mogle koristiti socijalnoj promociji Mile Pešorde. Osjećajući poteškoće s kojima se susreće kao pjesnik iz redova hrvatskog naroda, Pešorda u siječnju 1971. supotpisuje “Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku”. O toj se “Deklaraciji” u Hrvatskoj malo znade. Potpisala su je sedmorica hrvatskih pisaca iz BiH: Stanko Bašić, Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Mirko Marjanović, Nikola Martić, Mile Pešorda i Vladimir Pavlović.

Na sreću, Pešorda ostaje bez većih posljedica glede osobne sigurnosti, radnog mjesta i mogućnosti bavljenja književnim stvaralaštvom.
Pjesnička zbirka Život vječni izbacila je autora u književnu orbitu kao književnika s kojim treba računati.

Pešorda tada živi u BiH, dakle u kompliciranoj sredini obzirom na odnose između Muslimana, Srba i Hrvata, a k tome dolazi iz zapadne Hercegovine koja u tadašnjoj komunističkoj percepciji ima obilježja hrvatskog nacionalističkog kraja koji treba držati neprestano pod političkom i sigurnosnom paskom. Ukoliko je želio opstati u takvoj sredini, morao je biti oprezan, mudar i neprestano živjeti u neizvjesnosti.

Pored svih tih činjenica, Pešorda svoj književni rad stvara kao hrvatski, a ne kao “bosanskohercegovački”, ili “jugoslavenski” pjesnik, pozivajući se na A.B. Šimića, ali i na francuske uzore. Time je oblikovao svoj literarni svjetonazor: zavičaj-hrvatstvo-europejstvo-kristološki univerzalizam. Nakon “Života vječnog” slijedi zbirka Zipka zebnje objavljena u Sarajevu 1975.

Veliki književni uspjeh postigla je Pešordina zbirka Slušam tvoj glas, tiskana 1980. u Mostaru, s crtežima V. Nevjestića i sjajnim tekstom Jure Kaštelana. Doživjela je tri izdanja.

Akademik Jure Kaštelan, popratio je zbirku “Slušam tvoj glas” nadahnutim “Bilješkama uz rukopis” i mladom pjesniku dao dragocjenu poputbinu za put u neizvjesnu književničku budućnost

Pešorda je u žaru umjetničkog stvaranja. Već iduće, 1981. godine, objavljuje u Sarajevu zbirku Prelijevanja.

Ponukan iskustvima nekolicine hrvatskih pjesnika i Pešorda se odlučuje, izdati izbor iz književnog opusa. Čini to uz podršku vrlo uglednih književnih pera. Knjiga Mile Pešorde, pod naslovom Izabrane pjesme s predgovorom akademika Jure Kaštelana, uvrštena je u ediciju Književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, i objavljena u Sarajevu 1985. godine. Iste godine u Makedoniji mu objavljuju prijevod poezije pod naslovom Kuća za jezikat.

Godine 1987. Pešorda objavljuje zbirku Orfički fragmenti, ali, što je zanimljivo, u Banjoj Luci. U njoj je objavljena prva varijanta poeme “Baščanska ploča”. Osamnaest godina poslije opet se vraća njezinoj tajnovitosti, dopunjuje svoj ciklus s "novih sedam pjesama te ju u Hrvatskom slovu 2006. objavljuje kao poemu.

Godine 2000. Pešorda odlazi na dužnost sveučilišnog lektora hrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika na Sveučilištu u francuskom gradu Rennesu. Ondje razvija živu, kako literarnu, tako i izvanliterarnu djelatnost. Osniva društvo Francusko-hrvatskog prijateljstva, drži predavanja o agresiji na Hrvatsku, potiče skupljanje humanitarne pomoći, piše pjesme - zbirku pjesama na francuskom jeziku (“Riječi za nju”).

Nakon završenog mandata u Rennesu, Pešorda se vraća u Zagreb. Ovdje je supokretač tjednika za kulturu “Hrvatsko slovo”, a zatim postaje viši savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova. Kao član Veleposlanstva RH u Sarajevu, zadužen za kulturu, boravi u ovoj državi do 2000., kada zbog promjene vlasti u Zagrebu mora napustiti ovu instituciju.

U Zagrebu je Pešordi 1998. objavljena summa poetica, koncipirana kao nova knjiga, pod naslovom Knjiga ljubavi i gnjeva. Iste godine biva zastupljen je u reprezentativnoj antologiji hrvatskoga rodoljubnoga pjesništva od Baščanske ploče do danas, Mila si nam ti jedina. Godine 2002. na slovenski su prevedeni Pešordini stihovi u knjizi Stablo s dušom ptice.

Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika i uvrštene u brojne tuzemne i inozemne antologije i panorame.

Godine 1996. dodijeljeno mu je najviše državno priznanje Republike Hrvatske za doprinos u kulturi - Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Članom je Matice hrvatske od 1970., Društva pisaca BiH od 1972., društva hrvatskih književnika u Zagrebu i Mostaru, Hrvatskoga društva klasičnih filologa, HKD Napredak, Udruge Hrvatska-Irska. Redovitim je članom Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost Bosne i Hercegovine od 2000.

Od listopada 2017. je dopisnim članom Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti sa sjedištem u Parizu, ugledne europske organizacije koja okuplja 60-ak nobelovaca i nekoliko stotina najuglednijih svjetskih znanstvenika.

Dobitnik je brojnih književnih nagrada:

1972. Nagrada izdavačke kuće "Svjetlost" u Sarajevu, za knjigu pjesama "Život vječni"
1976. Godišnja nagrada dnevnika "Oslobođenje" u Sarajevu, za komentar "Zašto šutnja?"
1981. Godišnja nagrada za najbolju knjigu Književne omladine Bosne i Hercegovine, za pjesničku knjigu "Slušam tvoj glas"
2007. 1. nagrada Dubravko Horvatić, za poemu "Baščanska ploča", objavljenu u Hrvatskom slovu 2006.
2009. Godišnja Nagradu Antun Branko Šimić, za knjigu "Baščanska ploča, poema".
2018. Nagrada "Hrvatski stećak" Matice hrvatske Stolac