Prije jednog stoljeća preminuo je jedan od najizvođenijih hrvatskih dramatičara

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije jednog stoljeća, 25. kolovoza 1923. preminuo je hrvatski književnik i političar Milan Ogrizović.

Bio je profesor, djelovao je kao lektor i dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Jednim je od najizvođenijih hrvatskih dramatičara.

Milan Ogrizović rodio se 11. veljače 1877. godine u Senju kao treći sin (posmrče) u obitelji Ilije Ogrizovića, poštanskoga službenika, i majke Franjke rođ. Krišković.

U Zavalju, blizu Bihaća, proveo je djetinjstvo kod ujaka, koji je bio župnik i koji ga je preobratio s pravoslavne na katoličku vjeru. Klasičnu je gimnaziju završio u Gospiću.

Završio je studij matematike i klasične filologije 1901. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavao je na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1900. do 1906. godine.Godine 1904. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirao je s temom iz filologije.

Pisao je pjesme, novele, crtice, operna libreta, kazališne i književne kritike, bio je aktivan u kulturnom i političkom životu (pravaški zastupnik u Hrvatskome saboru), a najveći doprinos književnosti hrvatske moderne dao je kao dramatičar.

Prva mu je drama Dah, ibsenovskoga nadahnuća, praizvedena u zagrebačkome HNK-u 1901. Poslije se sve više nadahnjivao narodnim pjesništvom i nacionalnom poviješću. Jedan je od najizvođenijih hrvatskih dramatičara, neke su mu drame bile iznimno popularne, osobito Hasanaginica (1909), za koju je dobio i Demetrovu nagradu, a koja se na repertoaru zagrebačkoga HNK-a zadržala desetljećima.

Tetralogiju Godina ljubavi (1907) čine jednočinke Proljetno jutro (1903), Ljetno popodne (1904), Jesenje veče (1903) i Zimska noć (1906). Izvedene su mu i drame Banović Strahinja (1912), Objavljenje (1917), Smrt Smail-age Čengića (1919), Vučina (1921), U Bečkom Novom Mjestu (1921) i dr.

Više je djela objavio u suradnji s drugim književnicima. S Andrijom Milčinovićem objavio je naturalistički pisanu povijesnu dramu Prokletstvo (1907), koju je cenzura zabranjivala pa je praizvedena tek 1965.

U knjizi Tajna vrata (1917) tiskao je sedam novela, objavljivanih u časopisima 1905–17. Teatrološki su vrijedna i njegova djela Pedeset godina hrvatskog kazališta: (1860–1910) (1910) i Hrvatska opera: (1870–1920) (1920).

Baveći se sporadično i književnom kritikom, Ogrizović je najavio dva najveća hrvatska pisca svojega doba: Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krležu.

Godine 1908. postao je narodnim zastupnikom kao kandidat na listi Čiste stranke prava.