Na današnji dan rođen je jedan je od najpoznatijih američkih pjesnika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Walt Whitman jedan je od najpoznatijih američkih pjesnika, a rođen je 31. svibnja 1819. godine u West Hillsu na Long Islandu.

Bio je veliki humanist i pacifist koji se svojom poezijom zalagao za sve vrijednosti današnjeg modernog društva - prava žena, slobodu govora, jednakost i slobode svih ljudi te ostalih ideala koje vežemo uz pojam američke demokracije i slobode, redovito se navodi u njegovim biografijama.

Whitman je drugo od devetero djece u obitelj koja je bila relativno siromašna, a zbog raznih dugova morali su se često seliti.

Zato je Whitman često o svom djetinjstvu govorio kao o nesretnom. Već s jedanaest godina, Whitman je prekinuo formalno obrazovanje. Morao je raditi kako bi pridonosio u obitelji. Najprije je bio pomoćnik u uredu dvaju odvjetnika, a ona ispomoć kod izdavača jednog tjednika.

Radeći kod nakladnika, Whitman je naučio sve o tiskanju novina. Radio je kod nekoliko tiskara i nakladnika sve dok nije dobio posao u knjižnici. Tada se Whitman uključio i u kulturni život grada, dolazeći u kazališta i na debate. S vremenom je počeo objavljivati svoju najraniju poeziju.

Sa 16 godina preselio se u New York i tamo radeći u tiskarama. Ali tada mu je sve teže bilo pronaći posao zbog ekonomske krize. Zato se 1836. vratio obitelji na Long Island, gdje je počeo raditi kao učitelj.

Nije bio zadovoljan tim poslom, pa se vratio u državu New York i tamo pokrenuo vlastite novine Long Islander. Ubrzo je prodao tu publikaciju i opet počeo raditi po tiskarama i kao učitelj u nekoliko gradova.

Usput je pisao fikciju i poeziju. U poeziji je eksperimentirao s raznim stilovima pisanja. '50-ih godina 19. stoljeća, počeo je pisati poeziju koja će se kasnije naći u njegovoj najpoznatijoj zbirci "Vlati trave".

Walt Whitman: O KAPETANE! MOJ KAPETANE!

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona čujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oči prate čvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!
Ali o srce! srce! Srce!
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stiču
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
O kapetane! Oče!
Ko u snu nekom gledam
U naručju mi ovdje ležiš
Mrtav i ledan.

Usne su mu blijede, mirne, kapetan samo šuti,
Bezvoljno bilo mu stoji, ruke mi ne ćuti.
Usidrio se brod naš, dovršen naš je put,
S plovidbe strašne vratismo se, cilj je postignut.
Kliknite obale! Zvonite zvona!
A ja – sjetan i bijedan
Palubom šetam, gdje leži kapetan,
Mrtav i ledan.

(O, kapetane, moj kapetane)

Zbirku "Vlati trave" će tijekom života stalno prepravljati i nadopunjavati, sve do smrti. Prvo izdanje ove zbirke platio je sam Whiteman, a tiskao ih je u pauzama na poslu.

Tom zbirkom izazvao je jednako hvalospjeve i pokude, ali djelo je svejedno ostalo jedno od najpoznatijih zbirki pjesama američke književnosti.

Upravo zahvaljujući njegovoj znamenitoj knjizi "Vlati trave", moderna kritika drži Whitemana jednim od najvažnijih stvaralaca u povijesti američke književnosti

Ostala djela su mu roman "Franklin Evans", izdan 1842 godine, zbirka poezije "Drum-Tamps" i zbornik filozofskih radova "Demokratski pogledi".

Whitman je umro 26. ožujka 1892. godine u Camdenu, New Jersey.

Walt Whitman: VLATI TRAVE (ulomak)

21.

Ja sam pjesnik Tijela i ja sam pjesnik Duše,
u meni su blaženstva raja i u meni paklenske muke,
prve oplemenjujem i povećavam u sebi, druge prevodim u novi jezik.

Ja sam pjesnik žene isto kao i čovjeka,
i kažem da je veliko biti žena kao i biti muškarac,
i kažem: nema ništa većega od majke ljudi.

Ja pjevam pjesmu širenja gordosti i ponosa,
mi smo se dovoljno savijali i umiljavali,
ja pokazujem da je veličina samo pojava razvoja.

Jesi li ti prestigao druge? Jesi li ti predsjednik?
To je sitnica; drugi će svi stići još dalje od toga i još proslijediti.

Ja sam onaj koji hoda po nježnoj i sve većoj noći,
ja pozivam zemlju i more upola zahvaćeno noću.
Stisni se čvrsto k meni, noći s golim grudima – privini se,
magnetska, hraniteljska noći!
Noći južnih vjetrova – noći rijetkih velikih zvijezda!
Tiha, treptava noći – mahnita, gola ljetna noći.
Nasmiješi se, o sladostrasna zemljo pod hladnim daškom!
Zemljo dremljivih i rasplinutih stabala!
Zemljo nakon odlaska sunca – zemljo planina s maglenim vrsima!
Zemljo sa caklenim cijedom uštapa, koji je tek malo plavo prošaran!
Zemljo svjetla i tame, što pjeguju plimu rijeke!
Zemljo pod bistrom sivosti oblaka koji su svjetliji i jasniji poradi mene!
Zemljo s laktima što daleko grabe – sjajna zemljo s jabučnim cvatom!
Nasmiješi se, jer tvoj ljubavnik dolazi.
Rasipnice, ti si mi podarila ljubav – zato ja tebi dajem ljubav!
O neizreciva strastvena ljubavi.

(Vlati trave, ulomak)