Jurica PAVIČIĆ za Bljesak.info

Mostar je možda i glavni razlog zašto se BiH nije raspala

U Mostaru se da lijepo proučavati nastavak rata memorijalno - građevinskim sredstvima, od križeva i zvonika do pasivne negacije partizanskog groblja. Nije neobično da taj niz jedinstvenih kontroverzi intrigira ljude sa strane da pišu.
Kultura / Knjige | 19. 02. 2019. u 10:05 Miljenko Buhač | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Jakob Goldstein / Književnik Jurica Pavičić

Jurica Pavičić jedan je od hrvatskih književnika i publicista čija je prepoznatljivost već godinama neupitna. Svojim proznim djelima stekao je ugled i mjesto u prvim redovima svečane tribine na otvorenoj sceni suvremene književnosti u Hrvata.

S druge strane, njegove novinske kolumne rijetko će proći nezapaženo, a nerijetko izazovu toliko prašine da mu na leđa natovare i tužbe uvrijeđenih nezadovoljnika.

Prošle i početkom ove godine Pavičić je svojim romanom 'Crvena voda' osvojio dvije vrijedne književne nagrade: Ksaver Šandor Gjalski (Društvo hrvatskih književnika i rodni grad Gjalskog Zabok) i Fric (Tjednik Express), a bio je i među kandidatima za nagradu Meša Selimović, potom i za najbolji hrvatski roman (T-Portal).

Bilo je uistinu puno potencijalnih pitanja koje sam želio postaviti gospodinu Pavičiću, ali je na koncu u deset ''obligatornih'' (slično kao i s ostalim autorima koji su govorili za portal Bljesak.info) ušlo tek ono najnužnije.

Bljesak.info: Gospodine Pavičić, nedavno ste dobili uglednu književnu nagradu Fric za roman 'Crvena voda'. Navodi se kako je u pitanju 'složen, promišljen i zreo triler psihološki minuciozno razrađenih likova'. Možete li ukratko predstaviti svoju knjigu?

PAVIČIĆ: Riječ je o knjizi koje je istodobno i krimić i kronika Dalmacije tijekom 30 godina. Temeljni incident iz kojeg kreće priča je misteriozni nestanak jedne srednjoškolke u malom dalmatinskom mistu 1989. Policija je ne uspijeva naći, nije jasno je li živa ili mrtva, a tijekom desetljeća stižu proturječne glasine da ju je netko negdje vidio. Pokušao sam da roman bude poput bilijarskih kugli na stolu: prva udari u drugu, a onda udaraju jedna u drugu i rasprše se raznim nepredvidivim smjerovima. Tako roman prati ljude koje je pradogađaj „udario“: brata nestale, roditelje, momka, lokalnog osumnjičenog, inspektora komunističkog SUP-a koji je vodio slučaj.

Bljesak.info: Nagrade i pisci, knjige uspješnice i pisci – Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja romana, priča, filmskih scenarija ili eventualno televizijskih serija?

PAVIČIĆ: Ne. To mogu samo jako produktivni i izvođeni kazališni pisci koji rade za manje ili dječje ansamble, imaju dosta produkcija i dosta repriza. Ne mogu čak ni scenaristi, premda je scenarij u Hrvatskoj barem četiri puta bolje plaćen od romana.

Bljesak.info: Sredinom veljače, dok ste boravili u Berlinu, dobili ste ''čestitku'' od suda iz domovine kako morate platiti odštetu Dušku Mucalu, bivšem intendantu splitskog HNK, u visini od pedeset tisuća kuna. Uz dužno poštovanje prema sudu i stranama u procesu, nama koji stojimo sa strane zvuči prilično skurilno da intelektualac (a intendant kazališta bi to morao biti) tuži drugog intelektualca zbog izražavanja stava i mišljenja. Kako vi gledate na presudu?

PAVIČIĆ: Prva pogrešna premisa je da je Mucalo intelektualac. U tome nažalost i leži korijen te parnice. Ja sam u novinama napisao da je njegovo imenovanje bilo političko imenovanje političkog kadra bez ikakvih stručnih kvalifikacija za taj posao- zato jer i jest tako. On me potom tužio. Sud uopće nije bio zainteresiran da se vidi je li to što sam ja napisao istina, a jest. Samo su presudili mom stilu, odnosno presudili su zato jer je tužitelj nakon mog teksta pio normabele i šetao po Marjanu da se smiri. Riječ je o presedanu nakon kojeg bilo koji glumac može tužiti kazališnog kritičara i dobiti 8000 eura. Ali, u Hrvatskoj se u ovom trenutku vodi 1100 procesa protiv novinara, a u tom tužakanju prednjače paradržavne ustanove poput televizije i zagrebačkog sveučilišta. Dakle, da ne postoji prešutno odobravanje državne vlasti to se ne bi događalo.

Bljesak.info: Polazeći od toga da Vam ovo nije bila prva tužba s kojom ste se morali nositi, zanima me postoji li u Hrvatskoj, prema Vašem mišljenju, ''naglasak'' na neke autore ili neke, kažimo tako, ideološke pravce koji su češće na udaru?

PAVIČIĆ: Mislim da su akteri bliski konzervativnoj politici skloniji pokretati tužbe, vjerojatno zato što drže da su srednjestrujaške novine protiv njih. K tomu, na sudovima bolje prolaze, jer su današnji suci dobrim dijelom kadrovirani 90-ih i zato bliži desnici. Indikativno je da postoji samo jedan novinar koji je podržao tužbe protiv novinara kao hvalevrijedne. Taj novinar je glavni urednik „Glasa koncila“ Miklenić.

Bljesak.info: Jedan ste od najuspješnijih kolumnista u Hrvata. Dakako, za takvu poziciju nije se lako izboriti. Ipak, gledano sa strane, stječe se dojam da se i vodeći kolumnisti, svjesno ili podsvjesno, postrojavaju u tzv. lijevi ili tzv. desni svjetonazor hrvatskog društva. Kako uopće ostati intelektualac, u ovom slučaju kolumnist, kojeg ne zanima ideološki okvir?

PAVIČIĆ: Ja mislim da Vi i ja imamo različite ideje o tome što je „ideološki okvir“. Za mene partizani i ustaše nije stvar ideologije - to je stvar civilizacijske higijene, kućnog odgoja. U Njemačkoj i Francuskoj netko može biti konzervativac, ali ne bi mu palo napamet hvaliti Petaina ili Hitlera. Ista stvar je i s manjinama: civilizirani odnos prema manjinama nije ideološko pitanje, nego pitanje temeljnih vrijednosti liberalne demokracije. Ono što jest i mora biti predmet ideološkog sukoba su stvarna ideološka pitanja - recimo, radno zakonodavstvo, porez na nekretnine, koncesija na morsku obalu, prostorna politika, odnos javnog i privatnog u zdravstvu ili školstvu. U Hrvatskoj je bizarno da neki političari koji se poimaju kao „lijevi“ o tim pitanjima imaju desna gledišta - recimo Milanović, a neki ultra-konzervativci- poput MOST-a- lijeva. Tako da je paradigma ljevice i desnice u tranzicijskim zemljama potpuno neupotrebljiva - zasad. Do pojave „Nove ljevice“ i „Možemo!“ Hrvatska po meni nije ni imala ljevicu. A upitno je da li ima i desnicu. Hrvatski desničari su klerosocijalisti koji vjeruju u partijsku državu, a biskupska konferencija treba služiti umjesto politbiroa.

Bljesak.info: Uočljivo je kako postoji jedan broj kolumnista iz splitskog milja (Markovina, Ivančić, Dežulović…) koji neuobičajeno često pišu o Mostaru, ponajviše uz paradigmu kako ovdje žive opasni, zli stvorovi. O drugim se gradovima rijetko piše, premda su mnogi veći i značajniji od Mostara. Vi ste pak, koliko me sjećanje služi, tu prilično ostali po strani, ali ste jednom burno reagirali kad se radi o Hercegovcima – dodjela titule počasnog doktorata predsjedniku HDZ BIH, dr. sc. Draganu Čoviću. O čemu se radilo i zašto je ta formalna titula toliko važna?

PAVIČIĆ: Nijedan od autora koje spominjete nije napisao da u Mostaru žive opasni, zli stvorovi. Od njih, onaj koji jedini natprosječno često piše o Mostaru je Markovina, ali on je Mostarac i razumljivo da ga taj grad zanima iz autobiografskih pobuda. Vjerujem da Mostarce može nervirati što ih stalno secira kao „case study“, no Mostar doista jest zanimljiva retorta zamrznutog sukoba, od činjenica da ima dvije etničke skupine na jakoj emocionalnoj distanci, do toga da se u njemu čak ne mogu provesti izbori. Na neki način, Mostar je možda i glavni razlog zašto se BiH nije raspala. K tomu, u njemu se da lijepo proučavati nastavak rata memorijalno - građevinskim sredstvima, od križeva i zvonika do pasivne negacije partizanskog groblja. Nije neobično da taj niz jedinstvenih kontroverzi intrigira ljude sa strane da pišu.
Što se Čovića tiče, više je tu stvari skandalozno. Prvo, mislim da treba raskinuti s tom socrealističkom praksom da se daju takvi doktorati političarima bliskim vladajućoj stranci bez ikakvog intelektualnog doprinosa. Drugo, skandalozno je obrazloženje u kojem se slavi politička tvorevina osuđena u Haagu. Treće, skandalozan je sam Čović. Njegov odlazak u Banja Luku gdje je aplaudirao kad se davao orden čovjeku koji je bombardirao sjevernu Dalmaciju je točka koja jasno pokazuje gdje vodi čovićevska politika. Hrvati u BiH imaju pravo bez sufliranja birati svoj politički put, ali imamo i mi u Hrvatskoj – ili, bar ja - pravo taj put ne podržavati.

Foto: Tportal.hr / Roman 

Bljesak.info: Pitanje književnosti u Hrvata u suvremenom dobu… Ima li u ovome trenutku među hrvatskim piscima onih koji su članovi prve svjetske književne lige?

PAVIČIĆ: Mislim, ne. Ali ima ih niz koji su u solidnoj prvoj B ligi: Ferić, Jergović, Kristijan Novak, Olja Savićević, Tanja Mravak… navodim prozaike, jer poeziju slabije pratim.

Bljesak.info: S ciljem promidžbe svog književnog rada, promocije knjiga ili sličnih nastupa, često putujete i zapažate ono što je važno za jednog uspješnog pisca. Kakva je, po Vašem mišljenju, pozicija same knjige, u konvencionalnom smislu, u Hrvatskoj u odnosu na bližu regiju, a kakva u odnosu na razvijenu Europu?

PAVIČIĆ: U Hrvatskoj ne postoji kult knjige i pisca, kakav recimo postoji (ili je postojao) u Srbiji i Beogradu. No, možda je to i normalno, mislim da je ta funkcija pisca kao barda nacije danas zastarjela i užasno istočnoeuropska, a dijelom se podgrijava time što Zapad od Istočnog pisca očekuje takvu prozu: romane velikog zamaha koji se bave prošlošću i kolektivnim iskustvom. Mislim da je jedan dio razloga zašto mi je „Crvena voda“ prošla bolja od nekih ranijih (a po meni boljih) knjiga je što ima taj sloj. Najveći problem knjige u Hrvatskoj su brojke: malo nas je, a i malo čitamo. Svim bi piscima pomoglo kad bi četiri štokavske zemlje imale integriranija književna tržišta. Imali bi tržište od 15 milijuna.

Bljesak.info: Koje pisce rado čitate i postoje li neki od kojih ste ''učili'' pisanje? Što je bitno za uspjeh u pisanju i kako pristupiti tom mukotrpnom poslu?

PAVIČIĆ: Jako volim majstore kratke priče: Salingera, Carvera, Alice Munro, Flannery O'Connor. Od njih pisac nauči konciznost i ekonomiku izraza. Volim pametnu žanrovsku prozu, pisce poput Grahama Greenea, Johna Le Carrea, Leonarda Sciasciju, Patriciju Highsmith, Gillian Flynn. U prozu sam unio puno toga što sam naučio kao scenarist, jer u scenariju ništa ne smije biti višak, svaki zupčanik mora imati svoje zašto. Volim i takvu prozu.
Što se pisanje tiče, ono je kao tjelovježba: što više vježbate, u boljoj ste formi. Svaki čovjek piše drukčije, i tu nema pravila. Recimo, ja nikad ne pišem po noći, i nikad ne počinjem knjigu ako nisam temeljito isplanirao kakva će biti njena struktura i rasplet. Neki pisci- i vrlo dobri- rade potpuno oprečno.

Bljesak.info: Koliko ste zadovoljni dosadašnjim postignućima u svojoj književnosti i što je sljedeće što publika može od Vas očekivati?

PAVIČIĆ: Iskreno- volio bih da sam imao više prijevoda na druge jezike osim njemačkog i talijanskog. Što se drugog tiče, pisao sam knjige kakve mi se samom sviđaju i ništa ne bih mijenjao. Sada ne pišem knjigu, nego jedan scenarij po mojoj kratkoj priči „Četvrti kralj“. Riječ je o priči koja se zbiva zimi na otoku. Pri kraju smo, a filmska je produkcija nepredvidiva, tako da ne znam hoćete li i kad film vidjeti.

Bio/Bibliografija Jurice Pavičića

Rođen 1965. u Splitu, gdje je završio i srednju školu. Diplomirao povijesti i svjetsku književnost na Sveučilištu u Zagrebu.

Od 1990. trajno živi u Splitu i radi kao filmski kritičar i kolumnist različitih novina («Slobodna Dalmacija», «Vijenac», «Zarez», «Nedjeljna Dalmacija», «Jutarnji list»…). Godine 1992. nagrađen nacionalnom nagradom za filmsku kritiku «Vladimir Vuković».

Od 1994. piše u različitim novinama tjednu kolumnu «Vijesti iz Liliputa» u kojoj secira društvo, politiku i kulturu ratne i poslijeratne Hrvatske. Za tekstove iz te serije 1996. dobiva nagradu nacionalnog novinarskog društva «Marija Jurić Zagorka», 2002. nagradu za doprinos novinarstvu «Veselko Tenžera», a 2007. nagradu «Miljenko Smoje» Slobodne Dalmacije. Kolumna danas izlazi u „Jutarnjem listu“ iz Zagreba.

Bibliografija

Ovce od gipsa, roman, A.B. Gigantic, Solin-Split 1998.

Nedjeljni prijatelj, roman, Znanje, Zagreb, 2000.

Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija, Zavod za znanost o književnosti FF u Zagrebu, Zagreb 2000.

Vijesti iz Liliputa, eseji i kolumne, VBZ Zagreb, 2001.

Nachtbus nach Triest, Kriminalroman, Verlaghaus No.8, Wetzlar 2001., prevela na njemački Brigitte Kleidt

Minuta 88, roman, v.b.z., Zagreb, 2002.

Split by Night, eseji i kolumne, Split 2003.

Kuća njene majke, roman, Jutarnji list, Zagreb 2005

Crvenkapica roman, v.b.z. Zagreb 2006.

Patrola na cesti, zbirka priča, V.B.Z. 2008.

Postjugoslavenski film – stil i ideologija, Hrvatski filmski savez, 2011.

Nove vijesti iz Liliputa- eseji i kolumne, EPH Liber 2011.

Il collezionista di serpenti, pripovijetke, Salento Books, Lecce 2012., prevela na talijanski Estera Miočić

Brod u dvorištu, zbirka priča, V.B.Z., Zagreb 2013.

Cappuccetto rosso, roman, Selento Books, Lecce 2014., prevela na talijanski Estera Miočić

Tabernakel (Tabernakl), izabrane pripovijetke, Schruf & Stipetic GbR, Berlin 2014, prevele Susanne Böhm i Blanka Stipetić

Žena s drugog kata, roman, Zagreb: Profil 2015.

Helden (Junaci), izabrane pripovijetke, Schruf & Stipetic GbR, Berlin 2015, prevele Susanne Böhm i Blanka Stipetić

Ein Tod fur Ein Leben, roman, Schruf & Stipetic, 2017, prevela na njemački Blanka Stipetić

Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2017.

Crvena voda, roman, Profil Zagreb 2017.

Knjiga o jugu, eseji, Profil Zagreb 2018.

Zeugen, prijevod na njemački Brigitte Kleidt, Schruf & Stipetic, 2019.

Kopirati
Drag cursor here to close