Književni velikan koji je njegovao bohemski životni stil

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hrvatski književnik Antun Gustav Matoš preminuo je na današnji dan, 17. ožujka 1914. u Zagrebu. Matoš je jedan od najznačajnijih hrvatskih književnika i kritičara s početka XX. stoljeća.

Rođen je u Tovarniku 13. lipnja 1873. U Zagrebu, gdje mu se obitelj naselila ubrzo nakon njegova rođenja, pohađao osnovnu školu i gimnaziju.

Nakon nedovršene gimnazije propao mu je i pokušaj studija na Vojnome veterinarskom fakultetu u Beču. Odustao je od građanskog poziva i potpuno se posvetio pisanju i glazbi.

Prvu pripovijetku Moć savjesti objavio je 1892. u Viencu. Sljedeće je godine bio pozvan u vojsku, ali je 1894. dezertirao te morao napustiti Hrvatsku.

Otišao je u Beograd, gdje je svirao violončelo u tamošnjim orkestrima i radio kao novinar. Početkom 1898. nakratko je boravio u Münchenu, Beču i Ženevi, a zatim otišao u Pariz, gdje je ostao pet godina. Pariško je razdoblje bilo odlučujuće u formiranju njegovih estetičkih načela.

Temeljito se upoznao s najnovijim umjetničkim kretanjima, a osobito su bila značajna iskustva s pjesništvom Ch. Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te s proznim djelom E. A. Poea, P. Mériméea i G. de Maupassanta.

U tih pet godina napisao je i velik dio svoje fikcijske proze (Iverje, 1899; Novo iverje, 1900).

Godine 1904. vratio se u Beograd, gdje je ostao do konačnoga povratka u Zagreb 1908., kada je bio pomilovan.

Za drugoga boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljene još dvije knjige (Ogledi, 1905; Vidici i putovi, 1907). U tom je razdoblju počeo pisati i pjesme, koje je objavljivao u različitim listovima i časopisima, ali mu je taj dio opusa objavljen tek posmrtno (Pjesme, 1923), i to u nepotpunu obliku.

U Zagrebu se uključio u književni i politički život. Neprestano je ulazio u sukobe i polemike stvarajući književne i političke protivnike, ali i istomišljenike.

Njegovao je bohemski životni stil, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici. Za života su mu izišle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913).

Velik broj Matoševih neobjavljenih tekstova prikupljen je tek za sabrana djela koja su izišla u razdoblju 1935–40.

Ipak, danas se pojedine Matoševe pjesme (Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, 1909., Srodnost, Utjeha kose) smatraju zaštitnim znakom njegova opusa i ponajboljim pjesmama iz razdoblja hrvatske moderne.

I kao pjesnik Matoš je u hrvatskoj književnosti bio promotorom modernističkih strujanja koja su dolazila iz europskih književnih središta.