Udarac Šantićem posred čela!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako je prošlo trideset i nešto godina, i dan danas se sjećam osjećaja kad sam, slučajno, sasvim slučajno, dobio u ruke album The Wall. O Pink Floydu znao sam u to vrijeme tek ponešto, ali sam uglavnom bio premlad da shvatim veličinu benda i veličinu čitave priče. Bio sam mlad i zelen za mnogo štošta.

Mislio sam da je muzika put do sreće, kako je u to vrijeme pjevao Minja Subota u svom Muzičkom toboganu, mislio da su trominutne šizike sa top lista vrhunac onoga što ti glazba može dati. A onda sam, rekoh, prvi put zavrtio The Wall.

Opa! Nije to tek mala zajebancija

Bez obzira što danas taj album, po nekom defaultu, stavljam negdje u zlatnu sredinu diskografije benda, ušuškavajući tako fascinaciju Watersovom pretencioznošću, koja ne odgovara svima, ne mogu zaboraviti njegov prvi udar. Prvi kontakt s tom pločom, odnosno, da budem precizan, dvije ploče, bio je razarajući. Poput snažnog udarca u zid, nakon kojeg mi je iz glave ispalo sve trominutno, sladunjavo i hitoidno. I nakon kojeg sam shvatio da glazba može biti itekako kompleksna, sveprožimajuća forma, nakon čije konzumacije nisi više onaj stari.

Upao sam u svijet, velik i hladan, bolan i emotivan, upao sam u teatar, predstavu u kojoj tihe dionice prekidaju nagli izlijevi buke, u kojem se lirsko prekida rifom, a on onda opet sklizne u mrak i tišinu, u kojem galamu nadjača bolni jecaj. Pamtim to kao da je bilo danas, kad se igla beskrajno nastavila vrtjeti na kraju D strane albuma, isporučujući onaj ritmični zvuk tupog udarca u ništa.

Završio je album, a ja sam još dugo ostao u istom položaju, slušajući tupi, opetovani udarac igle u beskrajni „groove“ na kraju ploče. Nisam mario, bio sam upravo brutalno prožvakan, ispran, ošamaren, provozan, promiješan...

Šamarčina koja oduševljava

Dug uvod, ali osjećaj je isti. Sinoć sam pogledao „Noć s Aleksom“ u Hrvatskom narodnom kazalištu. Premijera. Nisam previše očekivao, iako su mi imena poput redatelja Ivice Buljana, pisca i autora Marka Tomaša, Marija Knezovića, Jelene Kordić  Kuret , Ive Krešića, Mire Barnjaka, Roberta Pehara  i Vladimira Mićkovića to zapravo garantirala, bio sam tek radoznao kako će Tomaševo hvatanje u koštac s Aleksom iznijeti Buljan i glumci, skupa sa tehnikom. I umjesto, kako to ponekad zna biti, „govneta za radoznalog“, dobio šamarčinu. Ali onu koju moj stari zna podvesti pod odgojno – vaspitnu, ali koju bih svejedno nazvao terapijom šokom. Nadasve uspješnu.

Moram reći da sam, nakon svega, osjetio opet, nakon trideset i nešto godina, opet onaj osjećaj iz hladne sobe, jednog jesenskog dana, kada mi se u kičmu zabio In The Flesh, a ostalo ušlo u legendu.

Ne pretjerujem. Zbilja. Ovaranje nove sezone u HNK Mostar je spektakularan tour de force, brutalno i klinički precizno oživljavanje Alekse Šantića u 21. stoljeću, a usput i nevjerojatno efikasno čupanje od zaborava ono što Aleksa zapravo bio jest, a što je daleko od onoga u što se, po vlastitom proročanstvu, pretvorio u glavama vlastitih zemljaka – autor tek jedne sevdalinke i tri svetosavske pjesme.

Je li ovo predstava ili koncert? Ili je akrobatski spektakl?

O, ne, Aleksa je nešto puno veće i Tomaš je u to odavno siguran – pa nam ga je svima koji su odavno Aleksu sveli na osobno nepropitkivan, osobno nečitan i osobno neistražen simbol, uzet zdravo za gotovo, natrljao na nos. Uradio je to znalački, kako Tomaš uvijek zna kad hoće. A često, srećom, hoće. Pošamarao se s Aleksom, pa odlučio udijeliti koji šamar i publici.

Predstava je zapravo album sa fragmentima iz Aleksinog života, album koji je uglazbljen majstorski i oživotvoren fenomenalnim glumačkim izvedbama.  Imate dojam kao da se spotovi iz života pjesnika vrte tu pred vašim očima, trodimenzionalno, uživo, uz sveprisutne fizičke manifestacije, kao i mirise koje nudi prigodno zamagljena atmosfera dvorane. Bilo je čak i tamjana.

No, ono što fascinira je fizički aspekt predstave. Tako, uz fenomenalnu glazbu i odlične pjevačke dionice Marija Knezovića, vladara kaznenog prostora, rutinera iskorištenih prilika, božanskog i vazda suverenog vladara have, Vladimira Mićkovića, kao i nevjerojatno kvalitetnih pjevačkih mogućnosti Jelene Kordić Kuret, publiku oduševljava i to što su glumci izdržali nevjerojatan tempo izmjena uloga i kostima na sceni, sve masovne i, čak, akrobatske scene, koje će svakoga tko pogleda predstavu ostaviti – paf! Prosječan „gym“ ne svjedoči na dnevnoj bazi tolikom ispoljavanju fizičkog napora i frcanja energije. Ivo Krešić, intenzivni Aleksa, to najbolje zna, a ni ostali nisu ništa lošiji.

Stari, nisi tek Emina i nisi tek ploča s imenom ulice

Pritom nimalo u svemu tome nije zaboravljena esencija Alekse Šantića. U točnoj dozi isfantazirana, a opet čvrsto vezana uz činjenice iz njegova života. Esencija Šantića, njegovo 100 zašto, 1000 zato, ona koju tako olako zaboravljamo olako uzimajući Šantića kao tek ime jedne naše ulice.

Njegova fascinacija Mostarom i Hercegovinom, ali i njegova robija ovdje. Njegova borba s obitelji, napose hercegovački tvrdom majkom koja ga mlijekom kune, njegova lutanja  beskrajem rodoljubnih zanosa, kao i jednako žestoka razočarenja ljudima i idealima. Njegova utjeha u ženama koje neće donijetu utjehu.

Njegov odnos s najbližima prikazan je fenomenalno, njegov odnos sa suvremenicima poput Dučića ili, nešto mlađima, poput Crnjanskog ili Krleže, antologijski i upotrebljiv i danas. A vrhunac predstave koja je postavljena u kontekst umirućeg pjesnika je monolog Jelene Kordić Kuret, vrhunski komad glume, koji će natjerati i najtvrđe hercegovačko srce na propitivanje svih olako prihvaćenih obiteljskih barijera i blentavih vjerovanja da postoji nešto vrijednije od obiteljske harmonije. Red očaja, red tuge, red zanosa i snova, red brutalnog spuštanja u stvarnost i red razočarenja. Sve je to „Noć s Aleksom“.

Uzmite dok je još vruće i bez popusta

Iako se našim predstavama i, općenito, umjetničkim ostvarenjima, često gleda kroz prste, kao biva samo nek' se nešto radi, ova predstava je nešto posve drugo. Predstava koja gađa u čelo. Pa ravno među oči. Predstava koja izuva. Predstava koja goni, što bi u Hercegovini prost puk znao reći. Predstava koja će vas natjerati da ponovno skinete prašinu sa, tamo negdje, u zadnju policu ubačenih Aleksinih djela. Presdtava koja će vas natjerati da skinete prašinu s Mostara kojeg ste gurnuli duboko u ambis potisnutih sjećanja.

I ponovno propitate mjesto u kojem ste i ljude s kojima ste. I sebe s kojim ste u svemu ovome. Predstava koju, jednostavno, morate pogledati. I dobit ćete neku svoju verziju mog davno proživljenog osjećaja, za kojeg sam gotovo bio siguran da se nikad neće ponoviti – ono kad ti čas hladni, a čas vreli trnci, prošetaju kičmom. I podignu na level iznad.