Stotinu godina Kafkine ‘Preobrazbe’

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca. Ležao je na pancirski tvrdim leđima i vidio, kad bi malko podigao glavu, svoj nadsvođen, smeđi, zasvođenim ukrućenjima razdijeljeni trbuh, na čijoj se visini pokrivač, koji samo što već nije spuznuo na tle, još jedva držao.

Njegove mnoge, prema obujmu njegova tijela jadno mršave nožice, treperile su mu bespomoćno pred očima – ovim rečenicama, u prijevodu Zlatka Gorjana (Zora, Zagreb, 1968), počinje Kafkina »Preobrazba«, jedna od vjerojatno najzagonetnijih pripovijetki u povijesti književnosti.

Ove godine navršila se stota obljetnica njena objavljivanja, a od 1915. do danas ovo djelo Franza Kafke i dalje privlači čitatelje jednakom snagom i nepresušna je umjetnička inspiracija. Elias Canetti napisao je da je »Preobrazba« nešto što Kafka u literarnom smislu nije uspio nadmašiti, a zanimljivo je da su trebale tri godine da ova pripovijetka ugleda svjetlo dana. Kafka je pročitao odlomak iz ovog djela prijateljima u studenome 1912. godine. Uskoro su i nakladnici pokazali zanimanje, međutim izbijanje rata prouzročilo je daljnje odgode. U listopadu 1915. priča se pojavila u književnom časopisu »Die Weißen Blatter«, a knjiga je tiskana dva mjeseca kasnije. Na prvi pogled priča o čovjeku koji se probudio preobražen u kukca djeluje zastrašujuće, no neki su u njoj otkrili i pomalo neobičan Kafkin smisao za humor.

Naš svijet

Prevoditeljica Susan Bernofsky tako je zaključila: »Pretpostavljam kako se Kafka grohotom smijao dok je čitao priču svojim prijateljima.«

Motivom metamorfoze marljivog trgovačkog putnika Gregora Samse u monstruozno velikog kukca, Kafka u čitatelju izaziva dojam da je zbivanje koje opisuje, koliko se god ono činilo neobičnim i neobjašnjivim, zbivanje nečeg svakodnevnog i stvarnog. U analizama njegovih djela može se naići na tvrdnju da Kafkine pripovijetke nisu ni san, ni halucinacija, ni bajka, ni alegorija, već su prikaz našega svijeta. U tome Kafka ostaje trajno aktualan, pa tako i u naše vrijeme koje je prepuno raznih apsurda i nelogičnosti. »Preobrazba«, prema jednoj od interpretacija, otvara ključno pitanje o položaju pojedinca u svijetu koji se pokorava nekom naizgled alogičnom mehanizmu, dok se život čovjeka odvija kao kakav ružan i mučan san. Kafkin svijet, koji potire kategorije prostora i vremena kao i njihove realne zakonitosti, smješten je u okolnosti suvremene građanske sredine, idealne za promatranje izobličenja koja su nastala zahvaljujući odnosima lišenima topline, bliskosti, duhovnosti i ljubavi. U »Preobrazbi« je prisutna kafkijanska atmosfera nesigurnosti, straha i tjeskobe, a oko likova je isprepletena mreža paradoksa.

Analize Kafkinih djela još se uvijek oslanjaju na tri prevladavajuća interpretativna obrasca: psihoanalizu, metaforu i simboliku, te egzistencijalnu teologiju.
Na tribini »Kafka danas: mistika zakona i jazbina jezika«, kojoj je prošle godine bio povod temat o Kafki u »Europskom glasniku«, razgovaralo se o Kafki kao umjetniku koji je u svojim djelima filozofski promislio suvremeni svijet kao »mrežu rizomatskog kapitalizma« i u 21. stoljeću ga doživljavamo više kao vizionara tehno-znanstvenog doba negoli kao zagovornika židovske eshatologije. Prema nekim interpretacijama u »Preobrazbi« je prisutno nekoliko elemenata: to su elementi ekspresionizma u kojima se osjeća strah, samoća, zatim protest protiv društvenog mehanizma koji ugrožava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje, te elementi nadrealizma koji se odnose na neobične preobrazbe, izmijenjene stvarne odnose i halucinantne vizije.

Kad je riječ o motivu metamorfoze, jedna je fizička preobrazba Gregora Samse kao rezultat otuđenja od samoga sebe jer je već dugo živio kao kukac; druga je duhovna preobrazba kao njegovo duhovno buđenje (sestrino sviranje na violini, pokušaj da sačuva sliku sa zida – svijest o sebi kao duhovnome biću, ali sada te potrebe više ne može ispuniti) te preobrazba Gregorove okoline – članovi njegove obitelji koji su dok je Gregor za njih skrbio bili lijeni, statični i apatični, sada postaju aktivni, pokretni, snalažljivi, sposobni, na kraju izlaze u šetnju i planiraju budućnost.

Sam i zapostavljen

Dok njegova obitelj raspravlja o planovima, Gregor Samsa polagano i postupno trune u svojoj sobi. Postaje izoliran, a njegova bestijalizacija napreduje, na kraju izgubivši mogućnost komunikacije. Njegova soba, zajedno s njim, postaje poput smetlišta. U jednom trenutku njegov otac napuni džepove jabukama i počne njima gađati Gregora. Jedna od njih zabija mu se u leđa, stvorivši opasnu upalu koja ga je paralizirala. Gregor Samsa umro je sam i zapostavljen, skončavši kao životinja koja je fizički bio, ali je gora smrt bila ona njegove ljudskosti, koja je tijekom cijele pripovijetke čučila u njemu, boreći se za povratak, ali ju je ograničenost okoline, koja nije mogla vidjeti dalje od ružnog kukca, ubila puno prije nego je Samsa fizički umro.

Kafka u ovom djelu prikazuje otuđenost Gregora Samse. On je čovjek, ali sasvim je drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cijela obitelj ga mrzi i hoće ga se riješiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoč svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet mala je soba iz koje ne smije izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je učiniti bilo što da bi ga se riješio. Upravo odnos prema ocu jedan je od glavnih ključeva za razumijevanje Kafke. U »Preobrazbi« je važna i simbolika jabuke, koja postaje »jabuka razdora«.

Svijet u kojemu je Kafka živio je onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije riješio - transponirao ga je u svoje vrijeme i učinio ga bezvremenskim.
Germanist Michael Braun smatra da Kafkini tekstovi oslikavaju nervozu vremena u kojem je živio i tadašnji fenomen modernizacije. Rast gradova, nova prijevozna sredstva, nove tehnike u proizvodnji i jačanje država – sve to je bilo novo i sve to je uznemiravalo ljude. Taj nemir, ističe Braun, ljudi osjećaju i danas. Zato se Kafka često naziva prorokom, odnosno nekim tko je 1900. godine predvidio što će se događati sredinom prošlog stoljeća i što će kasnije biti realnost – čovjek koji je izložen permanentnoj kontroli ili pak mučenju. Za višeznačnost Kafkinih tekstova postoji još jedan razlog, smatra Michael Braun, a on se krije u raznovrsnosti Kafkinog identiteta, koji je, opet, fenomen modernog doba: »Kafka je bio Židov, Kafka je bio odvjetnik, Kafka je bio pisac. Kafka je došao iz Praga, on je bio Čeh i Nijemac. Pored tog mnoštva identiteta, zauvijek će biti problem očekivati od Kafke da piše jasno – Bogu hvala problem, mora se reći. Jer ako taj problem ne bi postojao, u čemu bi bila čar čitati Kafku?«, piše Novi list.