Koncentracijski logor

Bljesak.info u Dachau: Mjesto kojega se i povijest stidi

Kultura / Flash | 20. 01. 2015. u 00:46 Zdravko JAKIŠA

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Njemačku prijestolnicu piva i kulture München godišnje posjeti više od milijun turista. Međutim, malo ih zna da se sjeverozapadno, na samo 20 minuta vožnje, nalazi mali gradić po imenu Dachau.

Istina, bez predznaka ''logor'', samo ime grada kao ni njegove karakteristike ne govore mnogo. Riječ je naravno o mjestu koje će vjerojatno zauvijek nositi jedan od najvećih tereta njemačke nacističke mrlje prošlosti. Mjesta koje je bilo i ostalo najpoznatije po prvom, ali i jednom od najvećih koncentracijskih logora na svijetu.

Da je riječ o bilo kojem drugom narodu, svi tragovi ovih stravičnih zločina vjerojatno bi se davno zataškali, no Nijemci su se davno pomirili sa svojim dijelom odgovornosti, platili za njega i dan danas se iskupljuju.

Krenimo od početka. Logor je otvoren u ožujku 1933. i bio je prvi redovni koncentracijski logor koju je osnovala koalicijska vlada nacional-socijalista i katoličke Partije centra. Heinrich Himmler, šef policije u Münchenu, je opisao logor kao ''prvi koncentracijski logor za političke zatvorenike''. Dachau je služio kao prototip i model za ostale nacističke koncentracijske logore.

U njemu je ukupno bilo smješteno preko 200 000 zatvorenika. Vjeruje se da je 25 613 zatvorenika umrlo u glavnom logoru, a još oko 10 000 u okolnim logorima, uglavnom od bolesti, neuhranjenosti i samoubojstava. Dachau je drugi logor koji su oslobodile britanske i američke snage. Ujedno je postao jedno od prvih mjesta gdje je zapad bio svjedok brutalnosti nacista.

Nakon oslobađanja, logor površine 20 000 četvornih metara, prvotno je služio stranim vojskama, prvenstveno američkoj, kao vojarna, vježbalište itd, sve dok se preživjeli logoraši nisu izborili za svoja prava i povratili mjesto u kojem su preživjeli nezamislive grozote.

Danas ovo cijelo mjesto služi kao memorijalni spomenik, odnosno muzej. S obzirom na veličinu, za obilazak cijelog kompleksa treba vam automobil, a jedino što se naplaćuje je upravo parking. Usluge vodiča, brošure, knjižnica, restoran kao i audio vodiči na svim svjetskim jezicima su dostupni, no sve je vrlo dostojanstveno i podređeno samo jednom: očuvanju povijesti, pa i one sramne, u svrhu neponavljana iste.

Glavni kompleks, s nekoliko očuvanih baraka (koje su zatvorenici sami gradili), od kojih je jedna veliki muzej, počinje ulaznom kapijom s velikim povijesnim vratima na kojim piše ''Arbeit macht frei'' ili ''Rad oslobađa''. Međutim, ova ogromna vrata nedavno su ukradena u još nerazriješenim okolnostima.

Muzej pruža kronološki pregled od dolaska nacista na vlast pa sve do kraja II svjetskog rata, kroz razne vrste materijalnih i pisanih dokaza. Tako možete vidjeti fotografije zatočenika, brojne snimke, njihove osobne predmete, pregled njihova svakodnevnog boravka u zatočeništvu, opise tortura kroz koje su prolazili...

Na vrlo potresan način posjetiteljima nudi cjelokupan doživljaj spomenute ideologije kao i metode kojom se pokušalo doći do ostvarenja iste. Zanimljivo je da muzej nudi i popise osoba iz pojedinih ''nedopuštenih kategorija'': od političkih zatvorenika do npr. homoseksualaca. Svrstavani su i po nacionalnosti, među kojima su bili i jugosloveni, odnosno čak i jedan preživjeli Hrvat, Ivan Trinajstić.

Pored svakodnevnih premlaćivanja i izgladnjivanja, kreativnost koju su stražari pokazali kada je riječ o metodama mučenja zaista nema kraja. Nacisti su tako imali odriješene ruke glede raznih medicinskih eksperimenata koje su im kasnije služile za unapređenje vlastite vojske.

Nažalost, Hladni rat je ubrzao sudske procese stoga je većina okrivljenih za zločine u ovom logoru ostala nekažnjena. Nacistička hrabrost u provođenju zločina nakon rata se nije nastavila.

Začetnik i glavni upravitelj Heinrich Himmler kao i mnogi drugi, izvršio je samoubojstvo prije presude, dok su njegovi zemljaci, od kojih velik dio nije znao što se zaista događa u ovom naizgled malom i mirnom gradiću, nastavili plaćati i ispaštati za njegovu sramotu.

Malo je poznato da Židovi danas u cijeloj Njemačkoj ne plaćaju porez. Mali je to ali vrijedan korak ka oprostu ali ne i zaboravu. Ovaj muzej je samo jedan od primjera kako povijesnim mrljama treba pristupati. S poštovanje, pažnjom, iskrenošću ali i nadom, da se ovakvo nešto, više nikada neće ponoviti.

Jer Dachau je zaista mjesto kojega se i povijest srami.

Kopirati
Drag cursor here to close