Vrzino kolo

Život proveden u crvotočini

Priznali mi to ili ne, svi imamo crva u glavi, koji se hrani svakodnevno. I to ga hranimo mi sami, svojom vlastitom rukom, smješkajući se dok on proždire ono malo čovjeka u nama.
Kolumna / Kolumne | 29. 09. 2022. u 09:45 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Susreo sam ga neki dan, kaže kako je otpratio malog u Zagreb na studije. Treća godina. Znači, po nekom jednostavnom proračunu bješe to prije dvadeset i nešto godina. Jedni od prvih svatova u koje sam otišao samostalno, što bi se reklo, bez roditelja. Bio je vlasnik kafića u koji smo zalazili i red je bio da mu uveličamo proslavu, makar smo bili tek s lovom posvađani studenti, ali smo trošili kod njega sve što smo imali i to je poštovao. Kao što smo mi poštovali činjenicu da kao gazda nikad nije šktario na turama. Valjda je u nama vidio budućnost. Tko zna.

Nije, zapravo, on uopće bitan u čitavoj ovoj priči. Bitno je kako se ja, nakon toliko u međuvremenu prevaljenih svatova, preko vlastitih leđa i novčanika, njegovih još uvijek jako dobro sjećam. Nije bilo ništa posebno, vjerujem, svatovi k'o svatovi, bend je svirao taman koliko je bio plaćen, gosti su uobičajeno pozirali prvih nekoliko sati, da bi se onda postupno počeli opuštati, otpuštajući leptir mašne i kravate, toalete i ogrtače, samo korak do šiza i znojenja na plesnom podiju. Bješe to baš ono vrijeme kad je narodnjak počeo stidljivo izguravati domoljubne s podija, nakon nekoliko godina čudoređa.

Iako se prvi svatovi uglavnom pamte, ja sam većinu toga vezano uz te svatove zaboravio, osim jedne stvari koja mi svako malo izađe pred oči. Naime, nas petorica dijelili smo stol s nekom veselom ekipom, nismo se poznavali ranije i tek tu smo si provizorno preko stola pružili ruku, samo da bi učas zaboravili s kime smo se uopće rukovali.

U jednom trenutku, a taj trenutak uvijek dođe kad se malo jače krene udarati po piću, krenuše nekakve jadikovke – i jedan od nas reče kako su ga neki dan zaustavili policajci i napisali mu kaznu za nešto, ne sjećam se za što, ali bio je neki, ovako kroz maglu, golem prekršaj. Serijski. Tipa brzo vozio, pa puhao balon, pa pokazalo, nije bio vezan, pa još i far nije radio...uglavnom, tad se kazna mogla platiti i na licu mjesta, ali on nije imao love, pa je sve završilo na prijavi koja je napisana i koja ga ima izbiti iz studentskih cipela. I njega i starog mu, čiji je auto.

U tom trenutku, jedan od likova preko puta, iz ovog društva s kojim smo dijelili stol, a koje je isto fino popilo, slušajući jadikovku mog frenda, ničim drugim izazvan, poviknu kako je on taj i taj i kako će mu odmah to srediti.

Bili smo iznenađeni toliko da smo i zaboravili što reče tko je, ali smo ga već vidjeli s telefonom u rukama (mobiteli su, da napomenem, tek stigli u mnoge ruke) kako značajno pita mog frenda kako se zove. Nismo se stigli ni postaviti prema situaciji, a ovaj je već imao nekoga iz policije na vezi i još jednom za svaki slučaj upitao mog frenda kako se zove.

Dok je taj, izasna, s druge strane i, zamišljam ga, s onom slušalicom fiksnog telefona na obrazu, kopao po kaznenim prijavama, ovaj naš spasitelj je, k'o u filmovima, vrteći čačkalicu po ustima, gestikulirao svima kako će biti u redu i sređeno.

Ovaj moj frend mu je govorio kako ne treba, nije o glavu, u redu je, platit će se kazna, kriv je.. Ali, ne, ovaj je već inzistirao, jer on se pita, on je taj i taj! On je čivija, on je taj netko, već je počeo neki opipljiv egotrip, nema nazad. Gledao sam u čudu kako lik, češkajući se po stomaku i onako leđima zabačen preko naslona stolice, dakle tipična poza k'o iz najgorih šablona, slavodobitno govori onome s druge strane – E, taj je! Pogledaj šta je u pitanju...

Sad, davno je bilo, ali otprilike je išlo ovako – Aha, aha...ma, ništa je to, dobar je momak. Omaklo mu se, ma ja. A 'ko je to napisao? Aha. Ma, ništa to. Ma, jebe me se, poderi ti to! Ma, poderi! Znaš šta ti je činit'. Aha, okej. Eto, 'ajde. Vidimo se.

Ni par minuta nije prošlo, sve je već završilo. Samo se ti ne brigaj ništa, reče ovaj mom zbunjenom frendu. Sve je sređeno! Svi smo gledali u njega, a njemu ne bijaše mrsko. K'o Kralj Indije upijao je i zbunjene poglede nas petorice i poglede divljenja svog društva. Ostatak večeri protekao je dobrim dijelom u njegovim hvalisanjima, pa smo, čak i ako nismo htjeli, doznali koliko krupna riba je u pitanju.

Mog prijatelja, obuzimali su čas osjećaj olakšanja, jer kazna nikad neće doći, a čas bi ga uhvatio čudan osjećaj blama, jer mu je ovo prvi put, valjda, da mu je netko nešto sredio. I to nepoznat netko. Ničim izazvan. Ni iz čega. Bili smo studenti, još uvijek naivno vjerujući knjigama, ali život nam je u praksi pokazivao nešto sasvim drugo. Kazna nikad nije stigla. A mi smo se pitali, zamisli, kad ti ovako sredi nepoznat netko, kako li ti tek sredi poznat lik?

Noć u svatovima trajala je dugo, predugo, do jutra. Iako je tada još uvijek  vrvjelo od policijskih patrola, koje su lovile kasnonoćne ptice u prekršaju, sjeli smo za volan opušteno, da ne kažem bezobrazno nemarno, na neku foru znajući da se ne treba baš uvijek plašiti. Ta noć nas je, priznali mi ili ne, zauvijek promijenila. I naš pogled na stvari, naizgled bistar, postao je blago zakrivljen. I zamagljen. Po potrebi.

Nesvjesno, negdje u krajičku mozga mali crv je jeo ono naučeno - i polako, ali sigurno, ubacivao novu filozofiju, da se sve može srediti. Da se svaki papir može poderati. Da papir može svašta otrpjeti. I da napisano ne mora uvijek odgovarati stvarnom. Nesvjesno, otvorili smo put nesavjesnom, a da smo bili tek sporedni glumci u čitavoj predstavi. Godinama nakon toga blijedile su i zauvijek nestajale policijske patrole oko nas, iščezavali su policajci s ulica, isparavali znakovi ograničenja i postajale nebitne linije na cesti. Crv ih je požderao.

I tog crva hrani svakodnevnica. Toliko, u međuvremenu, oko tebe poderanih papira, papira uvučenih u donju ladicu, da nikad ne budu izvučeni, toliko papira na kojima piše ono što nije, a crv samo ždere li ždere. I putne naloge koji nikad nisu trebali biti napisani, i račune koji nisu napravljeni, i iskaze o dgađajima kakvi se nisu dogodili.

A tu večer pamtim jer je od nje sve krenulo. Uvuklo te iz nevinosti mladosti i naivnosti studentarije u jednu posve drugu dimenziju, kao da je taj stol u svatovima, a da nismo skužili, bio portal za nepovrat. Otad mi se, ne znam jesam li u pravu, čini da se nitko ovdje baš ne plaši, jer su svi nekad nekome nešto sredili ili im je bilo sređeno. I bit će opet tako.

Svi u nekom čudnom vječnom zagrljaju usluga, primljenih i uredno vraćenih, u stisku naših običaja i tradicije. U rečenicama „Zar to nisi sredio?“, „Znam ja čovjeka.“, „Ma, ja ću ti to vidjeti“ ili „Ništa ne brini, regulirano je to.“ krije se crvotočina, trag usluge koja zapravo ždere, ali je ne primijetiš sve dok tebe ne ugrize za nezgodno mjesto. A onda je već kasno pronaći izlaz.

I, ma koliko se opirao, ma koliko ti davni kućni odgoj, moral i ponos ne daju, taj vražji crv uvijek dođe po svoje. Jednom kad uđe, on ne izlazi. I dođe na naplatu kad mu se najmanje nadaš. A fora i jest u tome da se većina ne opire, nesvjesna posljedica, zadovoljna što je i ona u igri vječnog zagrljaja, tu i tamo, uspjela nešto izbjeći, zaobići, utržiti, srediti...

Vrzino kolo koje se toliko jako u međuvremenu zavrtjelo da ga je nemoguće zaustaviti. Prava centrifuga koja se luđački vrti, pogonjena gorivom načinjenim od svih naših ustupaka, prešućivanja, klimanja glavom i pristanaka. A kad dođe do granice izdržljivosti, obično s centrifuge otpadnu oni s kraja, sa samog ruba.

Jer, tako je to. Nažalost.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close