Dobro je slaviti

Za koga ba da mi sad navijamo?

Vjerujte mi, onaj isti nogomet i navijanje za reprezentaciju susjedne države itekako imaju veze s migrantima. Svi smo mi odnekud migrirali, osim Afrikanaca u srcu Afrike.
Kolumna / Kolumne | 27. 06. 2018. u 09:38 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ovo je prva godina Mundijala u kojoj ne osjećam ni najmanje krivice što navijam za reprezentaciju Hrvatske na prvenstvu svih prvenstava (da, više volim ovo, mada neki kažu da je Europsko najbolje, nema tamo Brazila i Argentine). Nije mi jasno kada i kako se dogodio taj preokret, znam samo da se u mene ništa nije mijenjalo, ja prema svome srcu, odgoju i korijenima redam reprezentacije Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Gana, Crna Gora... pa sve ostale. Samo se jedna od mojih miljenica plasirala na SP tako da nema ni teoretske šanse da mi se dogodi kurtz schluss, ali bez obzira na moje privatne osjećaje, prvi put da ne vidimo priloge kako mogu navijati protiv BiH, otkud Dodiku pravo da navija za Srbiju, zašto se u Mostaru viju šahovnice na ulicama itd.

Svi mi imamo jednu domovinu po mjestu rođenja, ali naša je domovina bogatija od drugih, jer čine je tri bratska naroda, bliski po mnogo čemu, nerijetko i genetski, ali različiti u nogometnim repkama. Nevjerojatno je zadovoljstvo kada se svi stidljivo (na engleskom ili skromnom njemačkom) upoznaju na međunarodnim susretima, samo se mi Slaveni međusobno zezamo, tračamo ostale, šupamo...

Nedavno sam imao priliku nazočiti proslavi osvajanja državnog prvenstva u jednoj zemlji regije i vjerujte, mada sam bio samo turist, nimalo se ugodno nisam osjećao dok su me pretresali na ulici, legitimirali, dok sam prolazio kroz skener i ulazio u žicom ograđeni koridor, opkoljen do zuba naoružanim specijalcima. Nikakav državni udar, riječ je samo o nogometu u jednonacionalnoj zemlji. Znači, dok nitko nikoga ne provocira, mi smo zapravo bogatiji od drugih kada u dva dana kafići mogu zaraditi na fešti povodom hrvatskog trijumfa i sutradan povodom srbijanskog trijumfa. Budimo realni, više se mrze Torcida i BBB ili Delije i Grobari, nego Hrvati i Srbi. Pa šta ako se šahovnica vije, pa šta ako se viju četiri S, to je samo tkanina, ljudi Božji, bolje da mašu trikolorima, nego da zveči oružje.

Kome ba da se mi prilagođavamo? 

Naravno da pod ovim naslovom moram spomenuti da se posljednjih dana nisu slavile samo pobjede  Hrvatske i Srbije na domaćim ulicama, nego i Turske. Önce Türkiye, reklo bi se u majci Turskoj, ali naši kvaziturci ne znaju ni turski da bi znali čemu se raduju. No, ja osobno nemam ništa protiv da se u nas raduju pobjedi Erdoğana. U Turskoj danas vidim mnogo toga iz države u kojoj sam odrastao, Jugoslavije, i iskreno, nadam se da će Turci pametnije iskoristiti nacionalni polet i ustavne okolnosti  u koje ulaze.

A što se naših slavljenika tiče... A čuj, kad ti se ne navija za Hrvatsku ili Srbiju, a ni BiH ni Turska se nisu plasirale na Mundijal, mora se od nečega slavlje napraviti. Dobro je slaviti. U nas se hvale kako slavimo i Bajrame i Božiće skupa, ali osobno mislim da smo još uvijek daleko od toga. Rekoh maloprije da u nas ne znaju turski, da znaju, znali bi što znači ona čestitka: Neka je čestit i radostan Blagdan! Takve stvari, razumijevanje vlastite vjere, treba usaditi svima u Bosni i Hercegovini. Cijenili bismo više svoju vjeru, da poznajemo više vlastite vjere i da nismo samo vjernici na baterije, znali bismo kada se na misi sjedi, a kada stoji, znali bismo da je Očenaš isti u obje kršćanske vjere, znali bismo da je Bajram blagdan (bayram u turskom), a ne Praznik (tatil u turskom). Manje bismo se iritirali međusobno, više bismo se cijenili, poštovali, voljeli. 

Ne volimo mi sebe, bolan

 Istina. Vratit ću se na veliki strah posljednjih tjedana i mjeseci, migrante. Sad je to kao zajednički nazivnik za sve oblike seoba u suvremeno doba. Nisu li Izraelci migrirali u Kanaan? Ne crpe li i kršćani i muslimani vjeru od tih ljudi koji su migrirali u Kanaan? Nisu li Semiti i Izraelci i Palestinci? Nisu li Isusovi roditelji migrirali u Egipat dok je on bio mali? Nije li Muhamed migrirao iz Meke u Medinu? Nisu li Karađorđevići migrirali u London? Niste li u posljednjem ratu gotovo svi migrirali negdje?

Vjerujte mi, onaj isti nogomet i navijanje za reprezentaciju susjedne države itekako imaju veze s migrantima. Svi smo mi odnekud migrirali, osim Afrikanaca u srcu Afrike. Prvi Balkanci bili su neandertalci, potom su i naši došli. Ne bi nas danas bilo da su nas neandertalci trpali u izbjegličke kampove. Zapravo, mi (Europljani) smo ti koji su domaće Indijance trpali u kampove. Ali ni domaći Amerikanci nisu bili domaći, tu su prije nego su oni došli iz Azije bili samo bizoni.

E sad, zamislite da smo mi spremni prihvatiti međusobne, tako beznačajne, ali razlike, da smo spremni nasmiješiti se kada vidimo da netko pored nas navija za Hrvatsku, za Srbiju, za Tursku... Zamislite da smo dovoljno humani da prihvatimo sebe kakvi jesmo pa da ponudimo dobrodošlicu ljudima koji bježe od smrti, od boli, od gladi... Samo eto zamislite, da cijenimo sebe, da cijenimo prvog susjeda, bio on musliman, kršćanin, bio on Austrijanac, bio Crnogorac, bio Iranac. I dalje se čudite zašto nismo dio Europske Unije?! Europa možda jeste desničarski glasna, ali Europa desetljećima prihvaća migrante bez pogovora. Eto pitaj svoju rodbinu u Švedskoj, Danskoj, Njemačkoj, Irskoj. A možeš li ti prihvatiti da se drukčiji ljudi smiju pored tebe, da se raduju pored tebe? Ako ne možeš, koga ti zapravo mrziš? Njih ili sebe?

Kopirati
Drag cursor here to close