Paučina i promaja

Vezanje zastava

Bakir Izetbegović zapravo cijelo vrijeme svojim izjavama nevješto održava iluziju političke moći, dok međunarodna zajednica napokon ne shvati da je "sultan gol".
Kolumna / Kolumne | 07. 12. 2021. u 08:54 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Otkada su počeli pregovori o izmjenama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine u skladu s presudama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH, uz medijaciju specijalnih izaslanika američke vlade i predstavnika Europske unije, svjedočimo svojevrsnoj groteski. S jedne strane imamo poslovični optimizam Dragana Čovića, a s druge zbunjujuće i nemušte izjave Bakira Izetbegovića. Dok ona treća strana, srpska, sve to promatra s distance, kao da se njih to ne tiče.

Posljednju sličnu izjavu Izetbegović je dao prije nekoliko dana za MTV Igman:

"Došli su da nam pomognu da se ova situacija riješi, da se ovo što radi Dodik smiri, da prestane, da se pronađe rješenje između Hrvata i Bošnjaka, da se ti odnosi poprave. Da se iznađe rješenje za implementaciju presuda Europskog suda za ljudska prava, presuda Ustavnog suda u Bosni i Hercegovini, da se naprave potrebne izmjene Ustava izbornog zakona i da Bosna i Hercegovina krene naprijed."

"Koliko sam ja shvatio njih (strance), oni koji su im davali instrukcije kada su krenuli iz State Departmenta i Europske komisije, iz daljine slika je otprilike ova: U čemu je problem? Zašto ti Bošnjaci i Hrvati nisu zajedno? Kad su mogli usred rata napraviti Washingtonski sporazum i suprotstaviti se agresiji, zašto ne mogu sada? Onda ide pojednostavljeni odgovori: Bošnjaci biraju i sebi i Hrvatima člana Predsjedništva BiH. Je li to moguće? Jeste! Je li to govore brojevi? Jeste! Idite uvjerite SDA da to ne radi, da puste Hrvatima da izaberu koga god hoće, to je sad glavni problem ostalo je sve manje bitno, fokusirajte se na to i onda je išao pritisak upravo takav", izjavio je također Izetbegović.

Ovo pomalo podsjeća na ono vezanje zastava SDA i HDZ-a uoči rata, za koje svi znamo kako je završilo. Usprkos tome, to je veliki iskorak u odnosu na ranije izjave Bakira Izetbegovića u kojima je uglavnom pucao iz prazne puške govoreći što će on to dati Hrvatima, a što neće. Je li ovaj pomak rezultat pritisaka s američke strane o čemu se dosta špekuliralo proteklih dana? Možemo li u ovom kontekstu promatrati podizanje optužnice protiv Izebegovićeva ministra sigurnosti Selme Cikotića?

Stječe se dojam da Izetbegović pomalo priprema teren za ustupke. S tim što ovdje uvijek treba imati na umu da sve slične izjave ne treba promatrati isključivo u kontekstu procesa izmjena Izbornog zakona, već više u kontekstu unutarbošnjačke dnevne-politike, što na svoj govori o poprilično nezavidnoj poziciji u kojoj se našao Bakir Izetbegović.

Druge dvije strane u pregovaračkom procesu, hrvatska i srpska, u mnogo su povoljnijem položaju, jer njihovi čelnici, Dragan Čović i Milorad Dodik, mogu bjanko potpisati bilo što, bez ikakve bojazni da će im pasti rejting. Bakir Izetbegović zapravo cijelo vrijeme svojim izjavama nevješto održava iluziju političke moći, dok međunarodna zajednica napokon ne shvati da je "sultan gol".

Mnogo se buke protekli tjedan podiglo oko sjednice Parlamentarne skupštine BiH na kojoj se raspravljalo o moratoriju na takozvani "Inzkov zakon" o negiranju ratnih zločina, što je osnovni preduvjet da se srpska strana vrati u pregovarački proces, o čemu u Republici Srpskoj postoji snažan konsenzus.

Je li i ovo bio rezultat pritiska na Bakira Izetbegovića? Domaća zadaća koju nije uradio? Kao što je poznato, donošenje moratorija na ovaj zakon je propalo zahvaljujući glasovima bošnjačkih zastupnika, odnosno famoznoj entitetskoj većini koja je glavni kamen spoticanja u bošnjačko-srpskim relacijama, odnosno politički princip kojim je zauvijek onemogućena vladavina većinskog naroda na prostoru cijele zemlje.

I ponovo je jedan proces iskorišten s bošnjačke strane za dnevno-politička prepucavanja, za iznošenje opskurnih teza o Draganu Čoviću kao "negatoru genocida". Je li međunarodna zajednica napokon shvatila koliko je bilo pogubno donositi sličan zakon, da je u jednom trenutku precijenila vlastitu moć, ne računajući na upliv Kine i Rusije? Pogrešno računajući na rezultate dvadesetpetogodinje političke inercije?

Je li taj zakon donio Valentin Inzko na svoju ruku? To zvuči pomalo nevjerojatno, ako se osvrnemo na njegovu "vladavinu" samo koju godinu unatrag. Je li taj zakon bio zapravo danajski dar bošnjačkoj politici? Trojanski konj koji ima za cilj spriječiti svaku vrstu političkog dogovora? Međutim, ukoliko je to točno, ovdje se nije vodilo računa o tome kome to ide u prilog na duže staze, a radi se isključivo o Miloradu Dodiku.

Svojevremeno sam pisao o donošenju ovog zakona. Moja osnovna teza je bila da je sličan zakon morao biti donesen prije 25 godina, kada je to međunarodna zajednica mogla donijeti bez ikakvih problema. Zašto to nije napravila tada? To otvara cijeli niz pitanja, a svi odgovori se uglavnom svode na to da oni koji su odlučivali o našoj sudbini o ovoj zemlji ne znaju gotovo ništa.

Vratimo se sada natrag, na aktualnu pat-poziciju u Federaciji BiH, koja je ključ problema aktualne krize. Postoje dva glavna razloga zbog kojih Bakir Izetbegović ne može ništa obećati, na način na koji to mogu Dragan Čović i Milorad Dodik. Prvi je taj što je Bakir Izetbegović osoba bez stvarne političke moći, talac jedne višegodišnje promašene politike međunarodne zajednice, ali i vlastite oporbe, tako da je nagli zaokret vrlo teško očekivati za ovako kratko vrijeme, usprkos optimizmu Dragana Čovića.

Drugi je razlog mnogo dublji i dalekosežniji, a radi se o izmjenama "defaultnih" postavki Dejtonskog ugovora iz dvijetisućitih, kada je Ustavni sud po apelaciji Alije Izetbegovića donio presudu o konstitutivnosti sva tri naroda na teritoriju cijele države. Po Daytonu je srpska strana "stopostotni vlasnik" Republike Srpske, o čemu na najbolji način svjedoči naziv manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, a bošnjačka i hrvatska Federacije BiH.

Vjerujem da bi Bakir Izetbegović i sve druge "probosanske" stranke bez ikakvih problema pristale na sve zahtjeve hrvatske strane u vezi izbora u Predsjedništvo BiH i federalni Dom naroda, da tu ne postoji "treća strana", ona srpska, kao rezultat te apelacije.

Dosada su srpskom kvotom u Domu naroda Federacije BiH autonomno upravljale "probosanske stranke" preko svojih srpskih komšićoida, a bilo kakvim pravičnim dogovorom ovaj princip bi bio doveden u pitanje, jer bi vrlo teško bilo popuniti srpski klub u ovom tijelu, što je i dosada bio problem, a tamo gdje još uvijek u Federaciji BiH žive Srbi u zavidnom broju, oni su uglavnom pod kapom SNSD-a Milorada Dodika, što bi u konačnici moglo dovesti do toga da Milorad Dodik, kada god to poželi, može blokirati Federaciju BiH, na način na koji to sada radi na nivou Bosne i Hercegovine.

Ako su namjere aktera međunarodne politike dvijetisućitih i bile dobronamjerne, onda je to samo potvrda one teze kako je put do pakla najčešće popločan dobrim namjerama. Međunarodna zajednica bi se u ovom slučaju morala vratiti na "defaultne" postavke Daytona, jer je stvarno stanje na terenu upravo takvo, usprkos svim intervencijama visokih predstavnika u ovih dvadeset i nešto godina. Odnosno to vrijedi isključivo za Republiku Srpsku i županije u kojima su Hrvati većina.

Pregovori  bi se morali voditi u dvije odvojene faze, najprije oni unutar Federacije, a tek zatim, kada Čović i Izetbegović zavežu stranačke zastave, na nivou Bosne i Hercegovine. Pod uvjetom, naravno, da je ikome više stalo do ove zemlje.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close