Ulicama moga grada bezbrojevi caruju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Politika se brutalno igrala nazivima mostarskih ulica, to je sasvim jasno. I nije to samo slučaj otprije skoro trideset godina, igrala se ona i ranije, u više navrata. Ulice su pisali pobjednici, radeći to katkad više uz inat poraženom, nego sebi u slavu.

A narod k'o narod, navikavao se koristeći službene nazive u službene svrhe, a kolokvijalno vazda njegujući uvriježena imena, koja, zanimljivo, iako su toliko dugo u općenarodnoj uporabi, nikada nisu dobila šansu službeno stati na table s nazivima. Što bi, u mnogo slučajeva, u ovom gradu bilo i najbolje rješenje. Ako bude pameti i volje. Pa da se relaksiramo.

No, za sad će se vjerojatno sve vrtjeti oko nekoliko spornih, takozvanih ustaških ulica, gdje je, usprkos određenom pritisku sa strane opet neizvjesno kada će i kako sve to biti urađeno. Rekoh, politika se uvijek igrala, pa nema razloga ne vjerovati da će politika opet igrati svoje igre. Lokalni game of thrones, igra dođem ti, dođeš mi, zajmić – vratić.

Bojim se kako će opet kozmetički posao biti odrađen tek da se zadovolji forma i ostavi usput još malo mjesta za buduće politizacije. I bojim se kako ćemo na suštinsko rješenje mostarskog problema s ulicama, a to, zamislite, i nije samo u nazivima, nego još više u numeracijama, ostati u raljama administracije i koječega već.

Rekoh, politički gledano, najveći problem su toliko godina nazivi ulica, ali suštinski Mostar ima veliki problem sa brojevima u većini svojih ulica. Kako god da se zovu. Ili ih zovu. Čak ni one ulice koje su promijenile nazive u takozvanom HDZ-ovom naletu nisu do kraja uređene po tom pitanju. Čak ni one u najurbanijim dijelovima grada u kaosu su. Čak i u užoj zoni.

Samo poštari, poput kakvih superheroja, u ovom gradu znaju gdje, tko i kako stanuje, koja je koja adresa, gdje je čovjek kojega adresa na pismu traži. A ni oni ne znaju sve. Ne zna ni Google, taj moćni instrument 21. stoljeća, dovest će vas donekle, ali odnekle se snađite sami. I tako se snalazimo na vrat, na nos desetljećima, baštineći probleme čak i otprije rata.

U međuvremenu prava poplava bezbrojeva (b.b) učinila je ovaj grad funkcionalno nevjerojatnim rašomonom. Šušurom. Kakofonijom. O prigradskim naseljima nema smisla ni pričati. Bijelo polje, Konjusi, Kočine, ma nastavi niz, sva po obodu Mostara je u ogromnom broju slučajeva b.b. U šali bi se reklo „blizu benzinske“ ili „bezbeli“. Kilometri kuća, a nijedan broj. U svim tim „bebeovima“ žive ljudi sličnih imena i istih prezimena, pa ti gledaj! Je li Avdo Alijin ili Alija Avdin? Koji ti Šimunović treba? Mario Marić? Koji od njih dvadeset?

No, tu kaos ne završava – u sred grada „bebeova“ je mali milijun! U sred urbanih naselja kaos je sa bezbrojevima ili odavno naslijeđenih nakaradnih numeracija u kojima se gosti grada, ali i domaći teško snalaze. Broje recimo 21, 23, 25, tražeći 27, po logici da na jednoj strani idu redom neparni brojevi, a tamo ih dočeka 52! Gdje je, kvragu, 27? Nema! Ne znaju ni domaći, stanari kvarta. Vrte glavom, zijevaju okolo, kao da su tu prvi put, sve dok ne naiđe neki dečko pa im veli kako je 27 na suprotnom kraju, odmah pored 73!

Da ne kažem kako se prijeratne table s nazivima ulica još uvijek dobro drže. Čak i bolje od onih koje su ih trebale zamijeniti! Jutros prolazim pored zgrade, ulica bi se trebala zvati Kralja Zvonimira, ali se plave table s imenom Ante Zuanića jako dobro drže. Zvonimirove crvene table? Kralju, niđe te! Takva je situacija i u ostalim dijelovima grada. Jučer sam susreo Mošu. A vidio sam i Blagoja. Od kraljeva najčešće vidim Tomislava, ali i on je tu, pa onda tamo. A između ništa ili stara tabla.

Inače se Mostarci teško navikavaju na pravu poplavu kraljeva koja je zapljusnula desnu stranu grada u ono vrijeme, kladim se da i danas, čak i oni najveći među Hrvatima i dalje, bar na prvu, imaju problem razlikovati čija je čija ulica. Kralju, nisam ti suguran....

Pa posegnu u nevolji za starim nazivom ili općim topografskim pojmovima, tipa pumpa, kafić, prodajni centar, trafika. Tog i tog. Kako se ovdje to inače radi i kako se radilo, pa koje god da si fele.

U 21. stoljeću mostarska ulična kakofonija svojevrsna je sramota. U čitavom gradu. Razne boje, skoro čitav spektar na tablama, od onih koje su postavljene od strane vlasnika  objekata ili stanara, mnogo njih ručne izrade, izvan su normi i gabarita, tako da ovaj stvarni funkcionalni problem grada tek treba riješiti. Negdje table duple, negdje ih nema nikako. Negdje jednu ulicu zovu s tri imena, negdje ne znaju ni kako se zovu. Plavo, crveno, zeleno, crno...da ti se zamanta!

Navodno je stvar pomaknula s mrtve točke, spominjalo se kako postoji i tvrtka zadužena za to, ali opći katastarski nered i nedovršena legalizacija i demolicija još uvijek nisu karte s kojima se može odigrati dobro ova partija.

A nazivi ulica? Rekoh, narod će se naviknuti na nove nazive veoma brzo. Mnogi su se naviknuli čak i na ove sporne, čak i ako imaju potpuno suprotan background ili uvjerenja, ali neće baš javno priznati. Na jedno uho uđe, na drugo izađe, ali ono što je najbitnije, da paket, pismo, račun ili kazna, uvijek dođu na pravu adresu. A, vidite, često u ovom gradu ne dođu. I to je taj realno najveći problem.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.