Paučina i promaja

Sretan Božić  

Isus je najvjerojatnije rođen 6. godine prije nove ere, jer je te godine izbio židovski ustanak koji je predvodio Juda Galilejac, a koji je u krvi ugušen, uz masovna pogubljenja koja su uslijedila.
Kolumna / Kolumne | 28. 12. 2021. u 10:25 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

 

Božić, odnosno Isusovo rođenje simbolički je događaj od kojeg počinje računanje novog vremena, era u kojoj živimo i danas. Manje je poznato da godina Isusova rođenja nije nulta godina nove ere, već da se taj događaj odigrao pet-šest godina ranije. Isus je rođen za vrijeme vladavine Heroda Velikog, koji je umro 4. godine prije nove ere. O tome piše Matej u svom "Evanđelju". To je jedino kanonsko evanđelje u kojemu je opisan Isusov bijeg u Egipat, čiji je povod bila Herodova strahovlada.

Isus je najvjerojatnije rođen 6. godine prije nove ere, jer je te godine izbio židovski ustanak koji je predvodio Juda Galilejac, a koji je u krvi ugušen, uz masovna pogubljenja koja su uslijedila. Povod ustanku bio je popis stanovništva koji je vršio Publije Sulpicije Kvirinije, rimski namjesnik Sirije.

O sudbini Jude Galilejca, koji se u novozavjetnim "Djelima apostolskim" navodi kao primjer lažnog Mesije, ne zna se ništa. Povjesničar Josip Flavije navodi tek podatak da su njegovi sinovi, Jakov i Simon, pogubljeni 46. godine od strane Tiberija Julija Aleksandra, šestog prokuratora Judeje, koji je na tom mjestu zamijenio Poncija Pilata.

U svom romanu "Evanđelje po Barabi" pokušao sam Isusovo rođenje staviti u povijesni kontekst vremena u kojem se dogodilo. Priča koja slijedi dio je iz tog romana. Ona je fikcija koja se čvrsto drži određenih povijesnih fakata, kao jedna ponešto drugačija priča o Božiću, i neki moj način da čitateljima Bljeska poželim sretan i blagoslovljen Božić.

Priča koja slijedi, ona o rođenju Isusa iz Nazareta, ugrađena kao kamen temeljac jednog univerzuma, jedna je od onih rijetkih u kojoj se susreću mit i svjedočenje. Nastala je na osnovu objava Nazarećaninovih revnih učenika i drevnih legendi oblikovanih kroz spora stoljeća, u kojima su padala jedna, a rađala se i rasla nova carstva, a da ti krvavi usponi i padovi ni najmanje nisu utjecali na njih. Dakle, te legende imale su svoj zaseban život, na koji nije utjecala varljiva snaga mača koja izdašno rađa smrću i strahom. Najčešće su govorile o onome koji će doći i izdići se iznad svih rođenih od žene.

Ta čudesna priča započinje negdje na Istoku, slikom noćnog neba na kojem se po stoljetnom redu pale i gase zvijezde i na kojem se u jednom trenutku ukaže jedna zvijezda potpuno drugačija od ostalih. Oni koji su je vidjeli opisuju je na različite načine: po prvima, iza zvijezde se vukao trag svjetlosti nalik blještavom repu, dok je drugi opisuju kao svijetlu, vatrenu kuglu koja se kotrlja nebeskim svodom. A oni, mnogobrojni, koji su tvrdili kako su je vidjeli, a iz raznoraznih razloga ipak nisu, ili su bili premladi ili su, pak, na vlastitu sramotu blaženo prespavali tu jedinstvenu noć, koji su, dakle, lagali, u svojim su se pričama, ispričanim s neumjerenim žarom kojim su nastojali pojačati vlastitu vjerodostojnost, priklanjali prvima ili drugima, dodajući ponekad pokoji nepostojeći detalj, ili, pak, trećima, koji je opisuju kao nešto svjetliju zvijezdu u odnosu na ostale koja kao da se u jednom trenutku otrgnula s noćnog neba i pokrenula. Ono u čemu se svi slažu je to da je ta neobična zvijezda krenula s Istoka, prešla nebom iznad beskrajnog Partskog Carstva, pa preko Tigrisa i Eufrata došla do iznad Mrtvog mora po čijoj je ravnodušnoj, uljastoj površini dugo klizio njen odsjaj, a zatim se pred zoru negdje nad Judejom ugasila. U istu priču spada i slika Heroda Velikog, jedinstvena slika silnikovog lica izobličenog strahom i zebnjom, dok pred zoru, s najviše kule svoje jeruzalemske palače gleda zvijezdu koja se u jednom trenutku stopi sa svijetlim jutarnjim nebom, te se potom ugasi. Oko njega su u tom trenutku bili njegovi zvjezdoznanci koji su ga sat-dva ranije izvukli iz postelje i pokazali mu tu čudesnu pojavu na nebu, zvijezdu čiji su prolazak nebosklonom predvidjeli godinama ranije, oslanjajući se na učenja istočnjačkih maga čije je znanje o nebu bilo golemo i beskrajno. Oni su s licu neba, po ciklusima koji se ponavljaju od drevnih vremena, nepogrešivo proricali budućnost. (Njihovo tumačenje prošlosti i sadašnjosti također je bilo dragocjeno. Oni su određivali pogodno vrijeme vojnih pohoda, predviđali namjere njihovih neprijatelja, što je rezultiralo neprestanim širenjem moćnog Partskog Carstva, te onim najvažnijim: na njihovim granicama zaustavljen je svemoćni Rim, uspjeli su, dakle, u onome što nije pošlo za rukom hrabrom i lukavom Hanibalu, te silnim narodima, uključujući i židovski, koji su pali pod rimski jaram. Stoga su ih njihovi vladari bogato nagrađivali, a najbolji od njih imali su status nedodirljivih kraljeva.) Herodov strah izazivao je jedan uznemirujući detalj koji je pratio legendu o zvijezdi, a koji se rodio i sazrijevao među bezbožnim Partima. Govorio je o kralju židovskom čiji će dolazak navijestiti blještava istočna zvijezda, koja će se u jednom trenutku spokojno ugasiti iznad njegove usnule glave, u jednoj tihoj i gluhoj noći koju neće remetiti ništa, niti vjetrovi, niti lavež pasa, niti dozivanja noćnih straža, niti čeznutljivi cvilež usnulih šakala koji u nosnicama osjećaju blaženi miris janjeće krvi. Herod je u toj mutnoj legendi, kao odraz u dubokom bunaru, vidio vlastitu smrt, jer je samo jedan kralj židovski. Jedan od dvojice bio je suvišan. Herodovi zvjezdoznanci bili su uvjereni kako su istočnjački magi unaprijed izračunali mjesto na kojem će se zvijezda ugasiti, te kako će, po partskim legendama, doći ondje i pokloniti se novorođenom.

Drugi krak priče vodi na zapad, prema Rimu. U to vrijeme rimski car August Oktavijan odlučio je popisati pučanstvo u cijelom carstvu. "Ima li više zrnaca pijeska u pustinji / il ljudskih glava Rimu pokornih", napisao je jedan danas zaboravljeni dvorski pjesnik cara Klaudija, tri-četiri desetljeća nakon prolaska Betlehemske zvijezde, kako je kasnije nazvana, kojega je zaboravni car dao jedno jutro pogubiti, zamijenivši ga s jednim uglednim dvorjaninom kojega su njegovi žbiri dan ranije označili kao urotnika. August Oktavijan kao da je godinama ranije naslutio sličnu dilemu, te odlučio dati jedan dio odgovora na ovo besmisleno podaničko laskanje. Za popis pučanstva u Izraelovim zemljama bio je zadužen učeni Kvirinije, rimski upravitelj Sirije. Svatko je morao doći u grad svojih predaka, te se ondje upisati. Tako se iz grada Nazareta u Galileji na put u Davidov grad, Betlehem, zaputio tesar Josip iz Davidove loze sa svojom trudnom zaručnicom Marijom. Ondje se te dvije priče, kao dva nasuprotna vjetra, susreću i sudaraju, stvorivši vrtlog koji je navijestio novo doba.

Herod je, nakon besanih noći, u kojima je u bolesnim snoviđenjima vidio vlastiti, neobilježeni grob i neprepoznatljivo lice misterioznog kralja židovskog, okrunjenog njegovom krunom i s njegovim žezlom u desnici, odlučio poslati svoje uhode prema partskim zemljama, da nadgledaju karavanske putove koji su vodili prema Judeji. Vjerovao je kako će prepoznati istočnjake po nekom znamenu, po njihovim plaštevima ukrašenim zvijezdama ili po bogatim darovima koje nose novorođenome kralju.

Onda su se magi jedan dan pojavili u Judeji. Došli su s kraljevskom pratnjom s Istoka, pa preko Ninive, Damaska i Jerihona ušli jedno jutro u Betlehem, praćeni dvojicom Herodovih uhoda. U vizijama istočnjaka bio je nastanjen i zloduh Heroda Velikog. Stoga su se, iako su znali kako ne mogu utjecati na proročanstva, na vizije svojih predaka koje su imale snagu sudbine, vratili drugim putem natrag, više pokušavajući na taj način zatomiti grižnju savjesti zbog prolivene krvi koja će uslijediti, nego li zavarati Herodove uhode: zaobišli su Mrtvo more, potom se preko ostataka drevnog Babilona, zaboravljenim putovima koji su nekada vodili do tog grada nad gradovima, vratili natrag u svoju zemlju. Bila su ih trojica i bili su kraljevi maga. Zvali su se Gašpar, Melhior i Baltazar. Poznavali su nebo kao svoj vlastiti džep, nebo koje je uz novorođenog kralja bilo jedino zajedničko što su dijelili sa Židovima.

Kada su stigli u Betlehem, poslali su svoju pratnju na zasluženi odmor, a oni su, unatoč umoru i dugom putu koji su prešli, otišli pokloniti se djetetu. Zapalili su uokolo jasala u koje je novorođenče bilo položeno nekoliko mirisnih svijeća sa smirnom i tamjanom, da ublaže suhi i oštri zadah ovčjeg vonja, pa potom izišli i pozvali Josipa, Nazarećaninovog oca, u stranu.

"Uzmi dijete i bježi u Egipat. Herod ga traži. Do Egipta ne dopiru njegovi pipci. Ostani onamo do njegove smrti, potom se vrati natrag", rekao mu je jedan od trojice, Gašpar.

Preostala dvojica, Melhior i Baltazar, nijemo su kimala glavom, potvrđujući svaku njegovu riječ.

"Neće proći dugo, do tebe će doprijeti glas o njegovoj smrti. Tako je zapisano. Njegova zvijezda se gasi", rekao je Gašpar, pružajući Josipu nekoliko zlatnika, da on i obitelj imaju od čega živjeti u nepoznatoj zemlji.

Potom su otišli.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close