Zemlja slobode za sve loše

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jednom prilikom u šali, a u šali uvijek ima najviše istine, jedan mi prijatelj postavi najbolju definiciju nas. Naime, kad je otac njega i njegovu braću vozio na more u prvim godinama nakon rata, zaprijetio im je prije granice s Hrvatskom kako, kada prijeđu granicu, ne smiju više ništa bacati kroz prozor.

Iako nije rekao, za pretpostaviti je da su na povratku, kad su prešli granicu domovine, opet dobili slobodu bacanja pa i onog što se nakupilo u vozilu tijekom zabrane u susjednoj zemlji.

Iako se ne smije generalizirati, ukratko je to definicija ljudi koji nastanjuju Bosnu i Hercegovinu i sanjaju neki bolji svijet, bilo da odu u njega bilo da maštaju da će izrasti nekad na ovoj potonuloj zemlji.

Naslušali smo se i naslušat ćemo se kako smo mi kad napustimo svoja ognjišta jako dobri ljudi, vrlo vrijedni radnici i kako je svima nejasno da takvi ljudi ne mogu učiniti zemlju iz koje bježe boljom. Dakle, najgori smo po sebe, računajući u to i da smo najgori po sve naše buduće naraštaje jer si ne možemo izbiti iz krvi koje smo se naprolijevali da slobodu za loše držimo u svojim granicama kao da je najveće dobro.

Brojni su dokazi kako znamo i možemo igrati po pravilima i biti normalni. Od razdvajanja otpada, bacanja smeća, poštivanja ograničenja brzine, parkiranja samo na dozvoljenim mjestima i plaćanja parkirnog mjesta, dolaska na posao na vrijeme i ostajanja na poslu do kraja radnog vremena, trijeznih vožnji do nemiješanja u politiku i poštivanja svih različitosti po bilo kojoj osnovi.

Kad se vratimo preko granice, otvorimo prozor i zemlju počastimo prvim bacanjem dobrodošlice i onda, razulareni, krenemo s kršenjem pravila, ali i pametovanjem kako tamo negdje ne bi prošle mnoge naše stvari. Nejasno je, dakle, a i ostat će takvo, zašto smo mi dobri samo negdje drugo i kako zaslužujemo sve pohvale u bijelim svjetovima, a kad smo svoji na svome postanemo stado za ružiti.

Uporno, godinama, prst krivnje uperen je u one koji mimo pravila sjedaju na pozicije s kojih nas vode u tapkanje na mjestu, a nikako da sami sebe pogledamo u ogledalo i ne shvatimo da smo mi ti koji otvaramo prozor za smeće, parkiramo gdje se ne smije, želimo prevariti državu, vlasnika firme u kojoj crnčimo i radnog kolegu, želimo selektirati samo način na koji ćemo zavitlati smeće i jedino što ostavljamo prirodi, koju hvalimo kad odemo u tuđu, je otpad a zemlji sve izlučevine naše nemoći da budemo normalni poštivači pravila.

Jedina nam je obrana da ćemo početi biti normalni kad svi u ovoj nenormalnoj zemlji budu takvi. Samo nikako da krenemo od sebe i uskladimo vrijeme pa da u isti tren skočimo u normalan svijet.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.