Šijanovski počasni krug

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Protekli tjedan obilježila je proslava tridesete obljetnice osnivanja Hrvatskog vijeća obrane (HVO) kojoj je prethodila teška medijska artiljerija iz Sarajeva koja se u suštini može svesti na otvoreni i neskriveni govor mržnje. Glavne zvijezde proslave bili su predsjednik Hrvatske Zoran Milanović i Dragan Čović kojima su uglavnom i bile upućene te otrovne poruke, bez obzira što niti jedan niti drugi nemaju nikakve veze s HVO-om, osim što rutinski koriste njegov simbolički kapital u dnevno-političke svrhe. HVO je tu bio neka vrsta kolateralne štete, na što se može svesti i ona ratnohuškačka retorika iz Sarajeva o "uzepeovcima", koju slušamo svih ovih godina.

Vojna komponenta HVO-a osnovana je 8. travnja 1992. godine. Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, HVO je postao hrvatska komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, da bi desetak godina kasnije, nakon reformi u sektoru obrane, kada su stvorene Oružane snage Bosne i Hercegovine kakve danas poznajemo, bio transformiran u 1. pješačku (gardijsku) pukovniju, kao jednu od tri pukovnije koje su nastale iz vojski koje su međusobno, po principu svatko sa svakim, ratovale u ratu koji se vodio od 1991. do 1995. godine: HVO, Vojska Republike Srpske (VRS) i Armija BiH.

Vrijeme osnivanja HVO-a kolidira s početkom rata u Bosni i Hercegovini. Percepcija sudionika tih događaja je u velikoj mjeri sužena, određena prostorom na kojem su proveli rat, jer su se informacije u posvemašnjoj medijskoj blokadi teško probijale, a i kada bi došle bile su kontradiktorne i zbunjujuće, bilo da su dolazile s "naše" ili s "njihove strane". Tako da je moja, ali i bilo čija druga priča o ratu, poprilično osobna, bez obzira na sarajevske bošnjačke "moralne vertikale" i vjernu im "multi-kulti" bižuteriju i njihovu suludu priču o "pravoj strani povijesti".

Rat je unio nepovratne i korjenite promjene u jedan dotad zatvoreni i samom sebi dovoljan svijet, kakav je bio svijet većine aktivnih sudionika tih zbivanja, bez obzira na bilo čiju naknadnu pamet i hinjeni kozmopolitizam. U priči Ive Andrića "Svadba", rat na ove prostore dolazi po nekom tajanstvenom, višestoljetnom redu. Bezbroj puta sam citirao te rečenice, jer ne postoji, čini mi se, bolji opis rata kao općeljudske kataklizme, u kojoj ljudi daju ili najbolje ili najgore od sebe. Tu nema sredine. Pokušajte Andrićeve riječi primijeniti na situaciju u Ukrajini, i vidjet ćete da podjednako dobro funkcioniraju i u tom slučaju. Dakle:

"Na to starac tumači naširoko kako ima neko predanje da božje proviđenje, koje budno bdi nad ovom zemljom, i ljudskim sudbinama, zaklopi oči svakih sto godina, otprilike, na nekoliko trenutaka koji za nas smrtne znače nekoliko godina. I tada sve na ovom svetu krene naopako. Zli zavladaju a dobri im se pokore, nevaljali i maloumni progovore a čestiti i mudri umuknu. I da tako potraje duže, sve na zemlji bi se ucrvalo i propalo, dete u majci i seme u zemlji." (Starac iz priče je mudri Salihaga Međuselac, jedan od njenih sporednih likova.)

Iako su ratni sukobi u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine otpočeli još u drugoj polovici 1991. godine, kao na primjer onaj u općini Ravno, za koji je Alija Izetbegović, osnivač i predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA), tadašnji predsjednik kolektivnog Predsjedništva BiH, izjavio da se tu, misleći na Bosnu i Hercegovinu, "ne radi o našem ratu". Ti sukobi dogodili su se na marginama rata koji je u to vrijeme bjesnio u Republici Hrvatskoj. Rat u Bosni i Hercegovini, barem iz moje perspektive i iz perspektive većine ljudi koji žive u Središnjoj Bosni, započeo je u travnju 1992. godine na Kupresu.

Da podsjetim: Bitka za Kupres iz travnja 1992. je jedna od prvih velikih bitaka u ratu u Bosni i Hercegovini, odnosno neka vrsta uvoda u njega. Srpske snage brojile su oko 6.000 vojnika. Uglavnom se radilo o jedinicama bivše JNA koje su ranije dislocirane iz Hrvatske i Slovenije na područje Bosne i Hercegovine, pojačane "rezervistima" iz Srbije i lokalnim srpskim stanovništvom, dok je s hrvatske strane sudjelovalo oko 2.500 tisuće vojnika, uglavnom naoružanih pješačkim naoružanjem. Započela je ujutro 3. travnja, kada su srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača - Batoglav. U protunapadu su hrvatske postrojbe ovladale isti dan Donjim Malovanom, a 5. travnja i gradom Kupresom. Dva dana kasnije, ojačani jednom pješačkom divizijom JNA, koja je pristigla iz pravca Knina, srpske su snage u protuudaru ovladale Kupresom koji je bio pod njihovom kontrolom gotovo do pred sam kraj rata.

U toj kratkotrajnoj četverodnevnoj bici na hrvatskoj strani je poginulo ili nestalo 160 vojnika. Dvije godine kasnije, u studenom 1994. godine, kada je oslobođen Kupres, u čemu je sudjelovala i uskopaljska brigada HVO-a čiji sam pripadnik bio, zatvoren je jedan krvavi kupreški krug koji u mojemu imaginariju predstavlja istovremeno simbolički početak i svršetak rata u Bosni i Hercegovini.

Postoje neki prijelomni događaji u našim životima, ili su nam se takvima učinili u trenutku kada su se dogodili, koje pamtimo cijeli život, i to s takvom živošću da nerijetko pamtimo i neke banalne detalje vezane za trenutak kad smo doznali za njih. Svatko onaj tko je odrastao u bivšoj državi, vjerujem, sjeća se trenutka kada je čuo vijest da je umro Josip Broz Tito, kao i toga gdje se nalazio u tom trenutku, što je radio, kao i osjećaja zbunjenosti i straha pred nečim novim, jer smo intuitivno bili svjesni da ništa više neće biti kao što je bilo. Ili nam se tako činilo u tom trenutku?

Slično se može reći i za početak rata u Bosni i Hercegovini. U to vrijeme imao sam 28 godina. Radio sam u bugojanskoj "Tvornici alata" kao diplomirani inženjer strojarstva, na poslovima projektiranja alata za obradu deformacijom, što navodim iz razloga što se to pokazalo veoma važnim u mom slučaju. Prvih dana travnja otputovali smo za Beograd gdje smo trebali predati komplet skupocjenih specijalnih alata za izvlačenje, koje sam projektirao za INSA-u, beogradsku tvornicu satova. Na put smo krenuli, kao u nekom lošem i stereotipnom vicu, ja (Hrvat), moj direktor (Bošnjak) i vozač koji je bio porijeklom iz Bosanskog Grahova, Srbin po nacionalnosti.

Sljedeći dan, odmah po dolasku u Beograd, prekinute su sve telefonske veze s Bosnom i Hercegovinom, a na kioscima se uopće nisu pojavile bosanskohercegovačke novine. Pretpostavljali smo da se nešto događa, puni straha i zebnje, jer se u zemlji dugo prije toga kuhalo i svi smo postali pomalo svjesni da je rat neizbježan. Tek sljedeći dan smo saznali za borbe na Kupresu. U Beogradu smo ostali tjedan dana. Bili smo smješteni u čuvenom beogradskom hotelu "Evropa", koji je u to vrijeme bio poprilično zapušten.

Navečer smo do dugo u noć šetali prepunom Knez Mihailovom ulicom. Atmosfera u gradu bila je blago rečeno kaotična. Duž ulice, kao da se radi o nekom masovnom i bizarnom performansu, viđali smo grupice ljudi koji su slušali ostrašćene govornike koji su uglavnom huškali na rat. Ponekad bi i zastali i popričali s pokojim od njih, ja i moj direktor (i prijatelj) Hilmo Mahmutbegović iz Bugojna, predstavljajući se obojica kao muslimani.

U povratku, na graničnom prijelazu u Zvorniku, s obje strane granice, stajalo je po desetak uniformiranih osoba naoružanih automatskim puškama. To je u mojoj glavi zauvijek ostala slika koja ima značenje početka rata u Bosni i Hercegovini, onaj trenutak nakon kojeg ništa više neće biti isto, kao najjasnije sjećanje na potonuli svijet mojega djetinjstva.

U međuvremenu je prošlo trideset godina, dovoljno vremena da se napravi svojevrsna rekapitulacija, i to iz vlastite perspektive, iz perspektive običnog vojnika HVO-a, s kojima sam dijelio sudbinu tih godina. Gdje smo došli za to vrijeme? Kao da se oko nas zatvorio neki nevidljivi krug koji je započeo romantičnim predodžbama o ratu, a završio rezignacijom i mnogobrojnim poslijeratnim samoubojstvima koja su se događala čak i dvadesetak godina nakon rata, po onoj čuvenoj rečenici iz Andrićeva romana "Travnička hronika": "Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujem!"

To se događalo uglavnom zbog izostanka bilo kakve institucionalne skrbi za osobe oboljele od posttraumatskog sindroma koje su prepuštene same sebi, pune gorčine, bijesa i frustracija nakupljenih u gotovo tri desetljeća, kao neka vrsta raskoraka između onoga što su bili i kobne točke do koje su u konačnici stigli, što se pokazalo jednim od najstrašnijih nasljeđa rata, pogotovo u onim općinama gdje je intenzitet borbi bio jači. Promatrajući s te strane licemjerno dnevno-političko poentiranje Čovićeva HDZ-a nasljeđem HVO-a, što se ponovilo i na tridesetu obljetnicu osnutka, mogu kao bivši pripadnik HVO-a osjetiti samo nemoćni bijes.

Kada je otpočela ruska agresija na Ukrajinu, svi smo mislili da će ruske trupe za vrlo kratko vrijeme pregaziti tu zemlju. Međutim, ukrajinski otpor je sve iznenadio, a Putinova vojska se pokazala kao tigar od papira. Sličan scenarij se odvijao devedesetih i na našim prostorima, kada je nekada moćna JNA polomila zube na Vukovaru od čega se nikada nije oporavila. Možda se upravo zbog toga kod svih nas, koji smo sudionici ratova iz devedesetih, otpočinjanjem ruske agresije javio onaj dobro poznati i zloslutni osjećaj "već viđenog" koji nas je nepogrešivo vratio u to vrijeme. Kao da smo u usudu Ukrajinaca, optrčavši već ranije svoj šijanovski "počasni krug", vidjeli na neki način vlastitu sudbinu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.