Klizna situacija

Sankcije: Pokusni Kukić(i)

Velike sile se o BiH ponekad hoće nešto dogovoriti. Kakav je sadržaj tog dogovora još ne znamo, ali to neće biti smetnja da ga provedemo
Kolumna / Kolumne | 07. 01. 2022. u 10:00 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Nešto je trulo u državi Danskoj“, napisao je poodavno William Shakespeare. „Nešto je čudno oko države Bosne i Hercegovine“, dodao je nedavno manje poznati pisac sa prijelaza stoljeća. A to čudno je, u najkraćem, svašta.

Prvo je, je li tako – tako je, ministrica spoljnih poslova BiH, Bisera Turković, do sada uglavnom poznata po korištenju javnih resursa za lične potrebe, otputovala u Rusiju i susrela se sa tamošnjim šefom diplomatije i jednim od najuticajnijih članova administracije Vladimira Putina, Sergejem Lavrovim. Hajde što je otputovala, već je i dogovorila da Rusija može komotno otvarati svoje „kulturno-humanitarne centre“ gdje god hoće, od Bijeljine do Sovića, od Bihaća do Trebinja, od Orašja do Neuma. Inače, ruski „kulturno-humanitarni centri“ su isturena odjeljenja obavještajnih agencija kojima Kremlj završava one poslove koji se ne mogu okončati telefonskim pozivom.

Nešto kasnije, ista ta Bisera Turković je u dan pogodila kada će Miloradu Dodiku, kao najvažnijem od svih kažnjenih, biti uvedene sankcije Sjedinjenih Američkih Država!

Upravo tog dana, malo nakon što su Dodiku – i ne samo njemu – uvedene najavljene sankcije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić se uslikao sa psima koje je dobio od nekog šeika i poručio nešto o važnosti bratstva u vremenu koje dolazi.

Gotovo u isto vrijeme oglasila se i glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Rusije, Marija Zaharova, ali Dodika nije spomenula: „Željela bih da podsjetim Burkea (admiral Robert Burke je komandanta američkih pomorskih snaga za Evropu i Afriku, op.a.)i sve njegove kolege u nesreći NATO-a na dvije važne činjenice. U posljednjih, vjerovatno, dvjesto godina, odbrana Srbije je u mnogome zavisila od toga koliko će brzo Rusija odgovoriti na vanjske prijetnje toj južnoslovenskoj zemlji. Ako Burke zna istoriju, njegova izjava pozdravlja isporuku ruskog naoružanja Srbiji, naprimjer protivoklopnih sistema Kornet i veoma se nada da će ohladiti usijane glave Alijanse koje mute vodu na Balkanu“.

Dan poslije, Igor Kalabuhov, ambasador Rusije u BiH, je poručio: „Vjerujemo da rukovodstvo RS, kao i FBiH imaju dovoljno mudrosti i političke volje da iz ove situacije izađu ne samo na miran način nego i da se dogovore o uslovima daljeg suživota koji bi odgovarali svim stranama. Važno je da se tokom pregovora uzimaju u obzir interesi stanovništva bez obzira na nacionalnu, religijsku ili bilo koju drugu pripadnost“. Dodao je i da smatra kako je uvođenje sankcija „pogrešna i neefikasna politika. Jedini mogući put je put pregovora. Nadamo se da će se naši zapadni partneri ipak odlučiti za poštenu politiku i da će se voditi zdravim razumom“. O Dodiku, vidimo, opet ni slova.

Osim Vučića i Rusa, Dodika se nisu sjetili ni njegovi koalicijski partneri, Dragan Čović i Bakir Izetbegović. Predsjednici Hrvatske demokratske zajednice i Stranke demokratske akcije za izjave su zadužili Marinka Čavaru i Šefika Džaferovića koji inače služe da slušaju i, u slučaju potonjeg, griju fotelju u koju se Izetbegović planira vratiti.

Osim Dodika, američka je administracija po ušima opalila i Milana Tegeltiju, bivšeg predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, te Mirsada Kukića – predsjednika Partije demokratske akcije. Dodik je, kao što znamo, politički teškaš, dok je Tegeltija karikatura Bobana Rajovića. Mirso Kuko, kako su ga zvali dok je bio SDA-ov poslušni predstavnik za tuzlansku regiju, je kabadahija kantonalnog formata, pohlepni provincijalac koji se jeste dobro i nelegalno potkožio ali, za razliku od Dodika, on ne predstavlja ozbiljnu prijetnju dejtonskom poretku i krhkom miru. Sasvim suprotno,  spreman je poslušati svakoga i napraviti šta god treba, samo da mu se ne diraju pare i da ga se, što dođe na isto, ne šeta po sudovima, sudnicama i kaznionicama.

Dobro, to sa Tegeltijom i Kukićem je jasno. Poruka Bakiru Izetbegoviću, Draganu Čoviću, ali i nekim drugim, naime, glasi: ako o toj dvojici marginalaca znamo dovoljno da ih sankcioniramo, onda možete zamisliti šta znamo o vama kao šefovima gangova skrivenih iza političkih organizacija, a ako slučajno ne možete, znajte da znamo – sve.

Financijski, mjere američke administracije Dodika neće dotaći: svi njegovi računi su ovdje, nekretnine ovdje i u Srbiji i on, sasvim sigurno, nije blesav da milione krije po Washingtonu. Politički su, međutim, puno skuplje, samo što je pitanje koliko član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske uopće politički vrijedi ako se u njemu teškom danu Vučić igra s cukama, Zaharova branni pravo Srbije da kupuje rusko oružje, a njen poznanik s posla, Igor Kalabuhov, poziva ovdašnje lidere da nađu funkcionalan model suživota unutar dvoentitetske Bosne i Hercegovine?

Velike sile nikada neće zaratiti zbog BiH, ali se o BiH ponekad hoće nešto dogovoriti. Tako smo, uostalom, dobili dejtonski mir, sve Visoke predstavnike osim aktuelnog i tako ćemo mi dobiti ruske „kulturno-humanitarne centre“, dok je Dodik već dobio sankcije SAD-a. Kakav je sadržaj tog dogovora još ne znamo, ali to neće biti smetnja da ga provedemo u djelo bez suvišnih zašto.

Ko kaže da neće, osjećat će se kao Dodik u srijedu, petog januara. Nimalo dobro.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close