Nema zime dok je 'vaki' narod grije!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako je u svojoj zadnjoj slavnoj izjavi 'promašio (skoro) ceo fudbal', federalni premijer Fadil Novalić referirao se na činjenicu da građani Bosne i Hercegovine novac u trgovačkim lancima troše na stvari koje Vlada vodi kao luksuz (i kao takav primjereno oporezuje). Iako je htio reći nešto sasvim drugo, na kraju je izvalio zaključak, koji nije ništa drugo nego rezanje grane na kojoj i sam sjedi.

Vjerujem da sam Novalić ne bi želio da građani ono novca što imaju troše u prodavnicama na ono što desetljećima znamo kao osnovne životne namirnice, jer bi to značilo puno manje novca u njegovom proračunu i još veće jačanje šverca u zemlji, ali eto, tako je rekao i spustio loptu na penal svim kritičarima. Kritičarima među kojima ima i onih kojima je dirnuo u svetinju – fuka i garci.

Ali, kako god da je Novalić shvaćen ili htio da ga se shvati, to ne mijenja činjenicu da naše osnovne životne namirnice uglavnom već odavno nisu brašno, ulje, šećer i sol.

Okrenete li se oko sebe, dobijete dojam da malo tko, bez obzira na imovinsko stanje, iz supermarketa i prodavnica vuče kući kese u kojima je isključivo takva roba. Kava, cigarete, alkohol, bonovi za mobilni aparat, listić za bingo i kladionicu…to su, da se ne lažemo, osnovne dnevne životne potrebe velikog broja ljudi u nas.

Daj mi daj, istinu mi daj….

Imam jak dojam da nam je sve naopako, pa su i nekadašnje „osnovne životne namirnice“ dobile drugi smisao. Kava i cigarete su mnogima i doručak i ručak i večera – i nemaju problema preskočiti redovan obrok, ali samo im nemoj otimati kavu i cigarete, daj im bon za pre-paid i listić za igru na sreću! Daj im mogućnost da šupljače pola dana, a pola dana da se nadaju – i mirna Bosna! A bome i Hercegovina. Zagrebemo li dalje u naše životne navike i shvaćanja, još više ćemo naći nelogičnosti i potrošnje na stvari koje nemaju veze sa stvarnim potrebama.

Slušam stalno kako je kriza ogromna, kako ljudi nemaju, kako „mali čovjek“ pati i stenje, ali vidim da je sve više pekarnica i brzogriza. Po nekoj logici, u zemlji sve većeg siromaštva trebalo bi biti sve manje lanaca brze hrane, sve manje pečenjara i čevabdžinica, ali kod nas logike nema već odavno. U „zemlji sirotinje“, u gradićima bez nade trebala bi raditi tek jedna mehana, a u nas kafića posvuda. Kladionice da ne spominjem. Brašno, ulje, sol i šećer? To kupuju na veliko, da bi mali čovjek onda kupovao kao gotov proizvod! Ne zajebava se „mali čovjek“ s uljem, brašnom i šećerom i ne vuče ih u kesi do svojih vrata.

Uostalom, zašto kupovati brašno i nešto praviti kod kuće kad možeš poslati dijete po burek, kifle, buhtle, slance i picetu? Zašto napraviti nešto svima za par maraka kad možeš dva, tri puta skuplje kupiti u pekarnici?

Sjednite ispred takvih objekata, ponekad izgleda kao opsadno stanje i kao da se unutra besplatno dijeli! Kome treba računica da je jeftinije kod kuće nešto zamijesiti? Kome priče o neracionalnosti kupnje „vani“?

Vječna kriza nije sama od sebe

Fadil Novalić, federalni premijer, zapravo ne bi trebao biti kivan na takve građane. On bi im trebao zahvaliti. Trebao bi se šutati nogom u dupe jer njegovi građani žive više krilima visokotarifne robe, idu linijom najmanjeg mogućeg otpora, zadovoljavaju se imitacijom života i nikada, ali nikada, se ne žele probuditi iz vlastite opsjene. I ni u kom slučaju im ne pada na pamet da se ponašaju kao sirotinja, osim u situaciji kada treba dati odgovor na pitanje je li kriza u zemlji i može li se. Onda će s cigaretom u ruci i vrućom kavom ispred sebe reći kako je katastrofa, kako se nema, kako lopovi sve pokradoše, a onda otići na picetu u pekarnicu.

U zemlji osiromašenih građana rijetko koji jede grah od prekjučer. Da se ne lažemo. Ali se zato hrani podgrijanim mozgom. Vlastitim.