Paučina i promaja

Krivo srastanje

U Bosni i Hercegovini je to neka vrsta pravila, gdje se svaka odluka o budućnosti zemlje svede u konačnici na unutarstranačko pitanje svake od tri vodeće nacionalne stranke.
Kolumna / Kolumne | 13. 07. 2021. u 08:58 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Misli li međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini, predvođena SAD-om, ovaj put ozbiljno? Kada je riječ o izmjenama Izbornog zakona i implementaciji presuda međunarodnih i domaćeg, Ustavnog suda? Teško je to procijeniti. Nijedan ishod ne treba unaprijed isključiti. U Bosni i Hercegovini je to neka vrsta pravila, gdje se svaka odluka o budućnosti zemlje svede u konačnici na unutarstranačko pitanje svake od tri vodeće nacionalne stranke.

Ovdje se treba prisjetiti takozvanog Travanjskog paketa iz 2006. godine. Radilo se o prijedlogu ustavnih promjena oko kojeg se usuglasila bosanskohercegovačka trojka (Dragan Čović, Sulejman Tihić i Milorad Dodik) u Washingtonu, na inicijativu tadašnjeg visokog predstavnika Christiana Schwartz-Schillinga. Kao što je poznato, ovaj prijedlog ustavnih promjena nije prošao u Zastupničkom domu PS BiH, zbog toga što su protiv njega glasali zastupnici Stranke za BiH Harisa Silajdžića i HDZ-a 1990 Bože Ljubića, nakon čega je međunarodna zajednica digla ruke od Bosne i Hercegovine.

Ovdje treba imati u vidu da je Bosna i Hercegovina u međuvremenu dovedena u slijepu ulicu, prije svega katastrofalnim lutanjima takozvane međunarodne zajednice, čiji se intervencionizam svodio uglavnom na prelamanje stvari preko koljena i održavanje latentnog međunacionalnog konflikta.

Dakle, ovo je možda posljednja prilika da se stvari donekle isprave i da Bosna i Hercegovina postane barem u određenoj mjeri funkcionalna država. Ovo što danas imamo je miljama udaljeno od nečega sličnog. U suprotnom, teško je prognozirati u kojem će se smjeru stvari dalje razvijati.

Da je i međunarodna zajednica svjesna da je vrag odnio šalu, govori i jedna informacija koja na ovdašnjim portalima nije dobila na važnosti koju po mome mišljenju zaslužuje. Radi se o blogu američkog veleposlanika u Bosni i Hercegovini, Erica Nelsona, objavljenog protekli tjedan, u kojemu je Nelson najavio oštre sankcije protiv kočničara reformi u zemlji.

"Sjedinjene Države, zajedno s EU, OESS-om, OHR-om i ostalim članicama međunarodne zajednice, nastavit će voditi racionalne ekonomske, zakonodavne i regulatorne reforme u borbi protiv korupcije i pozivati počinitelje na odgovornost, pomažući BiH na putu ka Europskoj uniji i NATO-u. Budućnost je u  jačanju okruženja u kojem će svaki građanin imati priliku ostvariti svoj puni potencijal. Kao što građani BiH vrlo dobro znaju, korupcija je egzistencijalno pitanje", napisao je američki veleposlanik.

Gotovo sa stopostotnom sigurnošću bi se dalo zaključiti kome je ova svojevrsna poruka upućena, vjerojatno najpoznatijoj "obitelji" u Bošnjaka, "pokroviteljima" najvećih korupcijskih afera proteklih godina. Kumulativni efekt tih afera, od Osmicine i Sebijine diplome, pa sve do nabavke spornih respiratora, u kombinaciji s političkom pat-pozicijom u Federaciji gotovo je u potpunosti paralizirao zemlju.

O svemu ovome međunarodna zajednica se dosada nije oglašavala. Bez obzira na to, ovakvu politiku američke administracije treba bezrezervno pozdraviti svatko bez oraha u džepovima. Tražiti u toj politici dosljednost je znak političke naivnosti. Borba protiv korupcije najčešće nije cilj, već tek dobrodošla izlika.

Treba se u tom smislu samo prisjetiti tajkunske obitelji iz Širokog Brijega, koja je godinama bila adut "antikorupcijske politike" međunarodne zajednice. A da ne govorimo o brutalnim proameričkim režimima po svijetu, kojima je sve dozvoljeno, od ubojstva novinara pa do masovnih zločina. A o korupciji da i ne govorimo, ona je u tim političkim relacijama "zadnja rupa na svirali".

Može li međunarodna zajednica pritiskom na Izetbegovića i njegovu SDA postići svoje ciljeve? Moje je mišljenje da ne mogu, jer je SDA u ovom trenutku tigar od papira koji ne može kroz institucije "provući" bilo kakvu odluku, a pogotovu ne usvajanje Izbornog zakona "po volji Dragana Čovića", kako se najčešće lakonski tumači sporna odluka ustavnog suda po pitanju Izbornog zakona, a da ne govorimo o ustavnim promjenama na kojima američka strana insistira, za koje je potrebna dvotrećinska većina.

Ta politička nemoć mogla bi s druge strane poslužiti kao dobrodošla izlika Izetbegoviću da stanje u zemlji dodatno radikalizira, jer se ova stranka u eri Bakira Izetbegovića vodi isključivo onom maksimom "Poslije nas potop!". Međunarodna politika, dakle, treba ići u drugom smjeru, u smjeru pritiska na najveće oporbene stranke s bošnjačkim predznakom, poput SDP-a ili SBB-a, bez obzira što se većina korupcijskih afera veže uz SDA. Ali da i ovi imaju oraha u džepovima - imaju.

Ipak, najvažniji dio Nelsonova teksta, zbog kojega je vjerojatno i napisan, je sljedeći dio: "Suradnici ili članovi obitelji koji olakšavaju korupcijsku praksu također su podložni potencijalnim sankcijama. Došlo je vrijeme da istinski neovisno sudstvo odgovorne učini počiniteljima i da se međunarodna zajednica još više usredotoči na duboko ukorijenjenu i sveprisutnu korupciju koja prožima svaki segment društva."

Ključno pitanje koje se nameće u ovdašnjoj javnosti, ne samo u ovom slučaju, je to kome je slična "prijetnja" upućena. Miloradu Dodiku? Teško, bez obzira na to što jedan dio teksta nedvosmisleno upućuje na njega:

"Sve te reforme, prvenstveno namijenjene prenošenju nadležnosti s entiteta na državu, skreću pažnju s činjenice da su zamišljene da stvore funkcionalnu i ekonomski konkurentnu državu, prilagođenu euroatlantskim državama, onu u kojoj i entiteti i Distrikt Brčko i svaki građanin može napredovati. Koji i dalje neće uspijevati postići napredak u tim reformama i koji štite sustav potpomognut korupcijom umjesto vladavine zakona bit će stagnacija i izolacija."

Sudeći, dakle, po ovom dijelu, ovaj tekst je prvenstveno namijenjen srpskoj strani, konkretno Miloradu Dodiku, zbog spominjanja famoznog "prenošenja nadležnosti s entiteta na državu", što je u suprotnosti s proklamiranom politikom Milorada Dodika koja se svodi na ono famozno: "Što manje Bosne i Hercegovine, to više Republike Srpske."

Međutim, Dodik je već pod udarom sankcija koje Neslon najavljuje, još iz vremena njegovih prethodnika, karikaturalne Maureen Cormack, na primjer, koja će ostati upamćena isključivo po svojim bizarnim šetnjama crvenim tepihom sarajevskog filmskog festivala. Još tada, od tog blefa s lošim kartama u rukama, američka politika je kada je riječ o Miloradu Dodiku sama sebi svezala ruke, tako da Milorad Dodik "nije imao više što izgubiti".

Sudeći po svemu, ovdje je zasigurno riječ o nečemu drugom, jer "prenošenje nadležnosti s entiteta na državu" je svršeno prošlo vrijeme, na što neće pristati nijedna politička stranka u Republici Srpskoj, jer bi se na taj način samoukinula. Ne sumnjam da je američki veleposlanik toga duboko svjestan.

A je li svjestan posljedica protoka vremena i vlastitih lutanja, što je u ovom slučaju mnogo važnije, nisam siguran. Odnosno, nisam siguran je li svjestan kakve su posljedice onog štulićevskog "krivog srastanja", koje traje već više od dva desetljeća, a za koje američka strana snosi najveću odgovornost.   

Nelson je, po mome mišljenju, aluzijom na Milorada Dodika stvorio prostor za svojevrsni uzmak Izetbegoviću i njemu pridruženom građanluku, da svoj "poraz" u budućim pregovorima svojim glasačima prikažu kao "pobjedu", u čemu je, što mu se mora priznati, Bakir Izetbegović istinski velemajstor.

Ovaj tekst Erica Nelsona vjerojatno je samo onaj djelić sante koji viri iznad površine, odnosno jedna vrsta indikatora da su se najvažnije stvari odigrale prije njegova objavljivanja, da sve to ima neku dublju pozadinu, o čemu na najbolji način govori i to kako su u posljednje vrijeme Željko Komšić i njegova kamarila prestali s medijskim prodavanjima političkih cigli. Da to sada, u njihovo ime, rade likovi iz "drugog safa", poput stanovitog Zlatka Hadžidedića, koji je nedavno na Federalnoj televiziji osuo drvlje i kamenje po međunarodnoj politici u Bosni i Hercegovini.

I koji se, vjerojatno, zbog vlastite nevažnosti, ne mora bojati nikakvih sankcija, bez obzira što je preuzeo na sebe nezahvalnu ulogu kamikaze Željka Komšića i Bakira Izetbegovića.

"Šefe, šefe, znate šta se dogodilo!" kaže Nelsonu jedan službenik veleposlanstva. "Opro nas je Zlatko Hadžidedić na Federalnoj televiziji! Da ga stavimo na crnu listu?"

"Who is Zlatko Hadžidedić?" kaže Neslon.

"I don't know."

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close