$%&?*

Od viška (pitanja) glava (ne) boli

Imaš pravo ne odgovoriti, ili bježati od sredine koja te želi ispitati. Ali ne možeš zabraniti da te ljudi pitaju. Jer tada namećeš svoju volju drugima. A to je diktatura. Jeste, nazovimo je imenom.
Kolumna / Kolumne | 16. 11. 2022. u 08:30 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sjećam se kako sam godinama uzaludno zvao i slao poruke Almi Čolo, oko raznih aktualnih pitanja, i ako se ne varam, mislim da se nikad nije javila. Dugo sam mislio da nemam pravi broj, ali sve su mi kolege opetovano davale uvijek isti, taj njen broj mobitela. S vremenom sam shvatio da Alma bira komu će stati pred mikrofon, a kome neće. Je li problem jezik kojim sam joj se obraćao, ili možda moje prezime, ne znam.

Za Halid Genjca jako dobro znam što je bio problem. Javljao mi se do trenutka kad sam mu rekao kako svari stoje, da netko sa četiri pet somova nikad neće razumjeti nekoga sa četiri pet stotina. Ali sam isto tako bio uvjeren da je dobro da je on otišao u politiku, jer ima prevelike ruke za jednog ginekologa.

Pravo da se nekome javite ili ne javite je apsolutno u redu, ali sutra onda nemojte pričati da onaj s kim ne pričaš izvlači pogrešne zaključke – komunikacija je, naime, osnovni pokretač društva. Kažu da čak i bonobo majmuni, ili kako ih mi zovemo čimpanze, imaju na snazi rani stadij kamenog doba, a ključ u tome je stalna i bogata komunikacija među članovima zajednice. Znamo već i da orangutani mogu naučiti koristiti ljudski znakovni jezik, dakle naši srodnici primati već imaju jezik, samo nemaju još razvijen govorni aparat, kao na primjer papige. Ili vrane.

Imaš pravo da budeš najljepši

Pravo je svakog čovjeka da bira i svoje društvo. Sjećam se tako da dok je bio živ pokojni Mišo Relota, mogao si prići Draganu Čoviću i upitati ga, ne samo za zdravlje, nego i za kakvu izjavu, mišljenje, stav. Ode dragi Mišo, ode i posljednja šansa da se približite Draganu, koji sada živi u svom nekom balonu, daleko od običnoga puka i još dalje od novinara, koji su nekako kao sluge za komunikaciju običnoga puka s Njima, najposebnijima.

Ne znam jesu li za odjeljivanje Draganovo zaslužni ovi mlađi piar službenici, koji nemaju ama baš ni sata iskustva u novinarstvu, ili su tek godine otkako je Dragan bio posljednji put obični smrtnik, ali za stožernu je itekako upečatljiv detalj da se, uvjetno, rečeno, stara garda drži podalje od medija. Oni, po uzoru na politiku koja ih je iznjedrila, komuniste, ne znaju da javnost im pravo pitati i znati. Oni znaju samo za poslušničke medije.

Da je tomu tako, vratit ću se tek koji mjesec unatrag, kada je službeno objavljena kandidatura Borjane Krišto za naljepše i najpametnije biće među Hrvatima, bili smo na cesti od Stoca ka Neumu, Dragan to izreče, ja naravno upitam Dragana da nam se obrati i gospođa Krišto, on obeća da će je upitati, ponovim isto i sestri Katić koja nije Filipović, odemo sve troje do Najljepše i ona mi u facu zada seen.

Kako se sada naveliko priča da će HDZ BiH na mjesto predsjedatelja Vijeć Ministara ponuditi ženu, dakle Krišto bi mogl biti ipak Najljepša, ali će dalje ostati nijemi promatrač jer otkako se ja sjećam rada u medijima, mislim da mi je triput nešto izrekla u mikrofon, obično neku dobro naučenu floskulu.

I sve je to u redu, velim, čovjek ima pravo odabrati komu će se javiti na telefon, s kim će stati prozboriti koju riječ, ali mi smo od ove godine otišli i korak dalje.

Granica između pitanja i represije

Naime, nedavno na kolegicu iz CIN-a nasrnu vodeći policajac u Bosni i Hercegovini zato što ga je pitala pitanje? Regulatorna Agencija za Komunikacije potom se obrušila i na Senada Hadžifejzovića jer je pitao treba li Dodika $%&?*!?

Ponavljam, koji već put danas, da imate pravo izabrati s kim ćete razgovarati. Nemate pritom obraza ako poslije osuđujete tu osobu kad krene zaključivati iz vaše neverbalne komunikacije. Neverbalna komunikacija je oblik sporazumijevanja koji koristimo svi, od razgovora samih sa sobom, od razgovora s djecom, odraslima, mačkama, psima... Ono što nemate pravo je zabranjivati drugima da komuniciraju.

Pitanje je oblik komunikacije, koji pokušava izmamiti reakciju, koji pokušava ostvariti komunikaciju, otvoriti međuljudski odnos, pokušava doznati nešto više o prirodi stvari, o prirodi vaših odnosa, ciljeva. Pitanje samo po sebi nije zlo i na fakultetu novinarstva su me naučili također da ne postoji glupo pitanje, samo glup odgovor.

Pitanje je, dakle, ključni oblik komunikacije. Kada novinar pita, on obično želi izvući reakciju, i želi saznati više o namjerama zajednice ili pojedinca. Samo pitanje ništa ne govori o namjerama. Treba li Rusiju nuklearkom? Ne treba, razumno je odgovoriti. I logično, niti je humanizam nametnuti kaznu koja ne odgovara težini krivice, niti je razumno satanizirati sav ruski napaćeni narod zato što ima pomračenog vođu.

Tako isto, pitanje treba li Dodika $%&?*!? nije uopće sporno. To je provokacija sugovornika, to je izazivanje emotivnog neverbalnog odgovora, pokušaj uvlačenja u podsvijest sugovornika. Hadžifejzović sasvim ima pravo pitati, na isti način kako je Milorad Dodik imao pravo pitati je li u redu da Oružane snage BiH budu uniformno bošnjačke? Zbog tog pitanja on je sankcioniran. Ne zbog navodnog, a još sudski nedokazanog kriminala. Ne zbog eventualne, još nedokazane krađe izbora. Sankcioniran je zbog pitanja. I ako Srbi žele da se u Bosni i Hercegovini ponašamo fer i pošteno jedni prema drugima, onda pitanja ne trebaju biti sankcionirana.

Meni stoga ne smeta da stranke osmorke ili Dragan sjednu s Miloradom, osobno sam stava da je nepravedno sankcioniran, na političkoj, a ne činjeničnoj osnovi. Ali onda isti ti Srbi trebaju prihvatiti realnost da se smije postavljati pitanja i Dodiku, ili o Dodiku. Kao na primjer, treba li ga $%&?*!? Moje je osobno mišljenje da ne treba, da mu treba ponuditi jasan dogovor o zajedničkoj budućnosti u okviru Euroatlanske politike, a ne politike kakvu nam nudi ruski despotizam.

Ali tada, ako prihvati, ne treba prestavljati postavljati pitanja. Na tome je bazirana europska ideja. Ne na Orbanima. Ili na Vučićima. Ne da se ne smije pitati, nego da je zdravo pitati.

Ne smije se ubiti. Ali se smije pitati. To je ključ komunikacije. Imaš pravo ne odgovoriti, ili bježati od sredine koja te želi ispitati. Ali ne možeš zabraniti da te ljudi pitaju. Jer tada namećeš svoju volju drugima. A to je diktatura. Jeste, nazovimo je imenom.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close