Paučina i promaja

Izgaranje

Ovo je puka utopija: njemački građani će se grijati na prvorazrednom peletu iz bosanskih šuma, dok će domorodci biti prisiljeni, ako prigusti, paliti i stare automobilske gume. A to se, na žalost, već događalo.
Kolumna / Kolumne | 16. 08. 2022. u 09:16 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U većini medijskih natpisavezanih za preraspodjelu geopolitičke moći u budućnosti kao presudni faktor se uzima energetika, kao politika koja je iznad svih drugih politika. Neki analitičari u tom smislu ne predviđaju nastavak dominacije Zapada, kao što je to bio slučaj dosada, koji je fatalno ovisan o energentima, što se na najbolji način pokazalo otpočinjanjem ukrajinskog rata, imajući na umu i to da su zapadne zemlje kroz povijest do prirodnih resursa dolazile uglavnom kolonijalnim politikama.

Kina  se posljednjih godina agresivno širi po cijelom svijetu, pogotovo u Africi, kontinentu bogatom prirodnim resursima, uključujući i one energetske, što je dio jedne sveobuhvatne strategije u koju je uključeno i koncesioniranje poljoprivrednog zemljišta na duži period, što je strategija koja obuhvaća i neke europske zemlje, poput Ukrajine.

Ne treba neka velika pamet da se dođe do sličnih zaključaka, jer je svijet kakav danas poznajemo nastao prvenstveno kao rezultat energetskih politika velikih svjetskih sila. Robert Schuman, jedan od posljednjih europskih vizionara 20. stoljeća, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio ministar vanjskih poslova Francuske, predložio je 1950. godine osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik, s ciljem da se europske zemlje podignu iz ruševina nakon Drugog svjetskog rata. U zajednicu je ušlo šest europskih zemalja, uključujući Francusku, Njemačku i Italiju, što je nukleus iz kojeg je kasnije nastala Europska unija. Kao nukleus, dakle, jedne šire, strateški zasnovane energetske politike.

Drugi primjer je još simptomatičniji, onaj iz 1945. godine,  a odnosi se na povijesni dogovor između tadašnjeg američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta i saudijskog kralja Abdul Aziza Al Sauda, poznatijeg kao IbnSauda, utemeljitelja moderne Kraljevine Saudijske Arabije. O dugo pripremanom sastanku dvojice državnika, koji spada u red najvažnijih bilateralnih susreta održanih tokom 20. stoljeća, zna se jako malo. Ovaj historijski susret se dogodio tokom Rooseveltovog povratka s konferencije na Jalti. Održao se u strogoj konspiraciji u Sueckom kanalu 14. veljače 1945. godine, na američkom ratnom brodu USSQuincy. Trajao je dva dana.

Rooseveltova diplomacija je prije toga, 1943. godine, uspješno potisnula dotada dominantni britanski utjecaj iz mlade arapske naftne velesile, kada je saudijski kralj s Washingtonom potpisao ugovor o zakupu zemljišta za eksploataciju nafte. Sastankom iz 1945. Roosevelt je nastojao dodatno cementirati tu američku dominaciju, što mu je i uspjelo, što je bio jedan od presudnih faktora koji je vodio potpunoj marginalizaciji Europe i dominaciji SAD-a u svjetskim okvirima, koja traje i do danas.

Jedini kamen spoticanja između SAD-a i Saudijske Arabije je bilo židovsko pitanje, jer su brojne židovske izbjeglice pristizale iz porušene Europe u Palestinu. Međutim, to nikada nije značajnije utjecalo na "poslovno partnerstvo" ove dvije zemlje. Kao što to nisu i neki drugi događaji, poput napada na njujorške Blizance koji je uglavnom, pretpostavka je, financiran saudijskim novcem.

Pomalo je zanimljiv način na koji je Roosevelt pridobio IbnSauda na svoju stranu. Pored IbnSaudovog negativnog stava prema sebičnoj britanskoj kolonijalnoj politici, što je uvelike utjecalo na njegovu odluku, njegovo priklanjanje SAD-u imalo je i neke sasvim prozaične razloge: Roosevelt je, naime, IbnSaudu poklonio putnički avion DC-3 koji je imao posebno opremljenu rotirajuću platformu kako bi kralj cijelo vrijeme leta bio okrenut prema Mekki, što samo govori u prilog tome koliko je Amerikancima ovaj sporazum bio važan.

Uspjeh kineske strategije u Africi prvenstveno se zasniva na negativnom povijesnom pamćenju Afrikanaca, uključujući i sjećanja na brojne zločine koje su europske kolonijalne sile počinile tokom 19. i 20. stoljeća, vodeći isključivo računa o vlastitim interesima. Što onda prestaje Europljanima danas kada je riječ o energetskim politikama? Uglavnom kokošarenje po banana-državicama poput Bosne i Hercegovine, gdje je povijesno pamćenje selektivno, a političke elite korumpirane.

To je najvidljivije na području gospodarenja šumama. Drvo i drvne prerađevine su, pretpostavljam, još uvijek glavni energent u većini domaćinstava širom Bosne i Hercegovine. O ovom problemu sam već pisao u svojoj kolumni od prije par mjeseci, o nemogućnosti građana BiH da po prihvatljivim cijenama nabave drveni pelet za ogrjev, jer se većina peleta proizvedenog u Bosni i Hercegovini, zbog povećane potražnje uslijed ukrajinske krize, izvozi. Tako da se došlo u pomalo paradoksalnu situaciju, da pelet nije bilo moguće nabaviti čak ni po toj, izrazito nepovoljnoj cijeni.

Kao šlagvort za taj tekst poslužili su mi krvavi neredi u Kazahstanu, zemlji od 19 milijuna stanovnika, koja je iznimno bogata naftom i prirodnim plinom. Povod nereda je bilo stopostotno povećanje cijena tečnog plina. Prihodi koje Kazahstan ostvaruje izvozom nafte i plina su ogromni, ali to malo ili gotovo nimalo ne utječe na porast standarda stanovništva, jer je zemlja kapilarno premrežena korupcijom.

Postavljalo se pitanje kako se moglo dogoditi da cijena jednog proizvoda, peleta, za kojeg u BiH sirovina ima u izobilju najednom podivlja, kao u Kazahstanu. Odgovor je vrlo jednostavan: javno dobro, odnosno šumski resursi, kao i sve drugo u Bosni i Hercegovini, stavljeno je u službu bogaćenja pojedinaca i njihovih političkih mecena. Iz Republike Srpske je predlagano da se na godinu dana zabrani izvoz peleta i drvne građe, da bi se domaće stanovništvo moglo pravovremeno snabdjeti ogrjevom za zimu. Međutim, tome se čvrsto opirala bošnjačka strana u federalnim strukturama vlasti.

Ipak, pod pritiskom javnosti u međuvremenu je uvedena uredba o tromjesečnom moratoriju na izvoz peleta i trupaca. Cijene peleta su počele blago padati, i upravo kada su pale na određenu razinu, Vlada je donijela uredbu kojom se dozvoljava izvoz drvenih briketa, čime je praktički dezavuirala svoju ranije donesenu mjeru. Većina većih proizvođača peletase preusmjerila na proizvodnju briketa, a cijene peleta su se vratile na razine od prije donošenja Vladinih mjera.

Kao rezultat te Vladine licemjerne politike, tržište peleta je podivljali i gotovo prestalo da postoji, usprkos velikom broju proizvođača peleta u zemlji. Ako na internetupretražujete ponude peleta, uglavnom je navedeno kako je "cijena po dogovoru". Na taj način, "po dogovoru", između ostalog funkcioniraju primitivna društva, što je, na žalost, vrlo dobra dijagnoza bosankohercegovačkog društva u cjelini. Na tom principu funkcioniraju i fiktivna postapokaliptična društva: u trećem dijelu franšize "Pobješnjeli Max" na sličan se način, "po dogovoru", trguje i vodom.

Cijena peleta od oko 600 KM-ova po toni, kakva je trenutno, dovodi ovaj energent u cjenovni razred prirodnog plina, što sebi veliki postotak stanovništva u BiH naprosto ne može priuštiti, te dovodi do jednog paradoksa, da će se postati jeftinije grijati na struju nego li na drvo. Zbog toga će stanovništvo vjerojatno koristiti alternativne energente, uglavnom ugljen i drvo. Stoga treba očekivati u zimskim mjesecima enorman porast zagađenja zraka, kao što se to već ranije u više navrata događalo, pogotovo u Sarajevu, koje je u pojedinim zimskim periodima spadalo u najzagađenije gradove na planetu. Dakle, da bi pojedinci masno zaradili na nečemu što je neupitno javno dobro, ovakva vlast kakvu imamo spremna je čak i trovativlastito stanovništvo.

Ovo je jedinstvena prilika Christianu Schmidtu da koristeći bonske ovlasti učini barem nešto korisno za ovu zemlju, osim što provodi politiku kaosa i diktat ulice, da barem na trenutak ima na svojoj strani većinu stanovništva BiH, da, na primjer, na godinu dana zabrani izvoz drvne građe i peletai na taj način zaštiti domaće stanovništvo od političkih elita koje su sami birali. Naravno, ovo je puka utopija: njemački građani će se grijati na prvorazrednom peletu iz bosanskih šuma, dok će domorodci biti prisiljeni, ako prigusti, paliti i stare automobilske gume. A to se, na žalost, već događalo. A od demonstracija, kao što je to bio slučaj u Kazahstanu, ne treba strahovati: ovdašnje stanovništvo je moguće mobilizirati samo u slučaju kada druge i drugačije treba trpati u željezničke vagone.

Jedino dugoročno rješenje, ako se vratimo na početak ovog teksta, a što bi napravila svaka vlast koja razmišlja strateški, a ne po principu "u se, na se i poda se", bilo bi ono da se trajno zabrani izvoz trupaca i peleta. Ovakvo stanje ne može dugo potrajati, ako razmišljamo dugoročno, imajući u vidu način na koji funkcionira neoliberalni kapitalizam, pogotovo ona njegova primitivna varijantna kakva je na snazi u BiH. Radi se zapravo o kontinuiranom "izgaranju" koje vodi prema klasičnim postapokaliptičnim obrascima u koje je ova zemlja već duboko zagazila. Sve ovo i svoje "duplo dno": zamislite da se nešto slično onome što se danas događa s eksploatacijom drva događa s pitkom vodom, a bojim se da nismo daleko od sličnih scenarija.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close