Gdje se kopaš?

Fato, slobode!

Divim se ljudima koji uspiju otići i za sobom zauvijek ostave potrebu da se ikada vrate. Odu i ostave i ljude i korijene i predjele. I selo i običaje. Ako takvih uopće ima, ima ih na prste jedne ruke.
Kolumna / Kolumne | 13. 04. 2023. u 09:00 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

 

Prilično tiho prošla je neki dan informacija kako je, bješe ponedjeljak jedanaestog, ili bilo kog drugog, Branimir Štulić ušao u osmo desetljeće života. Johnny, kako je sam sebi odabrao nadimak, a priznajte da samo rijetki, ma koliko bili uporni, to uspiju, odavno je završio sa svojim likom po kojem ga i danas poznajemo, skoro već pola od proživljenog ušuškan je u nekom nizozemskom Rodoču, nepoznat okolini, miran od fanova, ničiji i uglavnom još uvijek svoj.

Neki će zlobnici reći kako ipak nije sasvim svoj, aludirajući na relativno škrte ili razmjerno tupe izjave medijima s ovih prostora, no zadržat ću pravo kazati da je dosta toga i do medija. Teško da je zadnjih godina Johnny odavde išta suvislo upitan, još od pokojnog Predraga Lucića i par intervjua pokojnom Feralu, a to bješe još u prvoj polovici devedesetih. Branimira su otad tek povremeno pitali uglavnom novinari u pokušaju, inzistirajući na zamornoj trakavici tko komu duguje novac, on diskografu, ili diskograf njemu.

Poruke iz Nigdjezemske

Plus, i sam Johnny je dao doprinos, povremenim žučnim obračunima sa svima koji se drznu da zarađuju na njegovim pjesmama, radilo se o profesionalnim sjecikesama ili klincima koji s ponosom staviše svoju prvu odsviranu stvar na Youtube. Uz to i vječno neshvaćena furka na Ilijadu i Odiseju i prigodna obraćanja javnosti antičkim pjevanjima, za koje ne znaš jesu li genijalna zajebancija ili zajeb genijalnosti.

No, ako mene pitate, iz ove današnje perspektive, s ovom glavom, volio bih da je Johnny ušutio zauvijek, još od lucidnog intervjua Feralu, onog u kojem je rezignirao zaključio da je, nažalost, pjevao uzalud i da su mnogi oni koji su oduševljeno vrištali na njegovim koncertima za koju godinu oduševljeno vrištali i pljeskali po političkim mitinzima i egzaltirano dočekivali nove političke vođe koje su povele ratove devedesetih. Uz onaj famozni pamflet o blejanju ovaca narednih četrdeset godina, bio je to savršen dekor za odlazak. Onakav kakav je, bit ću slobodan zamisliti, Johnny isprva i zamislio.

Bijesan i suštinski neshvaćen, ali s ostavštinom i karizmom koja ekvivalent vani ima tek u nekoj zastrašujućoj kombinaciji Dylana, Morrisona i Strummera, otišao je, činilo se zauvijek još onaj prvi put kad se skrasio Negdjezemskoj.

Zašto se vratiti ako si otišao?

No, bilo je, očito, prerano. Vratio se brzo s teško razumljivim megalomanskim projektima, koji su korespondirali s onim protiv čega se danas Štulić hvata u koštac – nezasitnošću diskografa. Banalni projekti, blamaža sa apetitima da se osvoji tržište svijeta pjesmama na našili verziji engleskog, četverostruki albumi, sve to je izgledalo kao kad Džo Amerikanac pompozno blebeće po imotskom selu. U nas u Njemačk…pardon, u nas u Ameriki.

Kad je drugi put imao priliku nestati, početkom devedesetih, Johnny je opet dopustio vlastitu karikaturu. No, i dalje nije bilo prekasno.

Toliko moćan opus, koji je naprosto izbljuvao iz sebe u onih nekoliko godina prve Azre i još dva albuma potom, davali su mu kredit da treći put nestane. Da jednostavno svoj odlazak od roditelja, sestre, žene koju je volio, prijatelja i poznanika, pa onda odlazak i od fanova, političke i državne forme znane nekoć kao Juga, a danas kao Regija ili Ovaj prostor, na kraju okruni i konačno materijaliziranim odlaskom od sebe samog.

Otići i negdje drugdje biti, nestati zauvijek, ali ne prestati biti, odrezati sve konopce i veze, skinuti nevidljive lance, dosegnuti nevjerojatan osjećaj slobode koji nosi osjećaj sličan onome kad se riješiš balasta koji ti ne dozvoljava kretanje. Johnny je uvijek bio blizu tome, ali svakim novim intervjuom razočarano bih zaključio da je još uvijek tu. I da nije, nažalost, potpuno otišao. Makar nemao više ni putovnicu.

Nit' vino, nit' voda

„Pobeći negde, daleko što dalje, gde ne trebaju pilule za spavanje“, u ono vrijeme vlastitog genija između dvije loze, pjevao je Johnnyjev beogradski kolega, a ja sam se nadao kako je Johnny uradio upravo to. Kako je fantom slobode uhvatio stvarnu, a ne iluziju slobode.

Prekinuo sa svima, odjebao zavičaj, pljunuo na ognjište, napustio kolektiv, prevario onaj lažni osjećaj pripadnosti nečemu, oženio neku što nije naša – i odjahao u sumrak, da se nikad ne vrati. I, iako nazivno, ne živi u materijalnom obilju, da je uhvatio ono najvrijednije, mir i ravnodušnost spram potrošnih ambicija, lažnih emocija i napornih odnosa s ljudima koji su ti dodijeljeni.

Htio sam vjerovati kako je Johnny ostvario ono što mi se i samom ponekad mota po glavi, ono kad svane takav dan i  kad dođe gusto. Ono iz stihova Haustora „Bilo je rano jutro kad je ostavio sve, čulo se samo kako ptice pjevaju“. Onaj ultimativni bijeg, kada ostaviš i ono što ti je, kao, najmilije, odnosno za što drugi misle da ne možeš bez toga. Kad se riješiš svega i skužiš da si konačno lagan kao ptica i da gotovo možeš poletjeti.

Kad nemaš ništa, a imaš sve

Taj osjećaj slobode, utvarao sam da ga Johnny u jednom trenutku ima, makar samo jedva pomično ležao i pušio tanak joint u supruginoj kuhinji u Negdjezemskoj, bez prebijene pare, ali i bez ikakve potrebe za tamo nekim fantomskim novcem koji mu duguje ekipa iz Croatije. Bez potrebe da ikome odgovara na besmislena balkanska pitanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I čiji je, uopće. Bez potrebe da gleda na sat i da zna koji je dan.

Taj osjećaj kad nije važno odakle si, sve dok znadeš kuda putuješ, pa makar se ne pomjerio više nikad s mjesta. Taj osjećaj, tako drukčiji, tako stvaran, kao kad sanjaš otvorenih očiju. Kad si tu negdje gdje se kraj i početak hvataju u beskrajan zagrljaj.

To je taj osjećaj zbog kojeg bih jedino otišao odavde. I nikad se više ne bih osvrnuo. Ni na grad, ni na zemlju, ni na ljude, ni na predjele, ni na običaje. Ni na, kako se voli reći, rodbinu i najmilije. Sve bih prvo pobrisao s facebooka, a potom i sebe samog.

Ctrl + Del

Priznajem, vjerojatno nikada neću otići, jer, ako mene pitate, osim što sam, očito, p***a, vrijedi otići samo ako pobjegneš od svega navedenog, ali usput pobjegneš i od sebe samog. I onoga što si bio i što drugi misle da si bio. I samo odeš da budeš, bez da sa sobom poneseš očekivanja i želje drugih. I svoju dužnost da im raportiraš. Da im se vraćaš. I kad odeš da ne tražiš zemljake i naše zavičajne klubove, jer te bije nostalgija i boli te pitanje koje se stalno vraća i tjera te da vagaš - jesi li pogriješio?

Odlazak koji bih jedino mogao pretpostaviti ostanku je jedino onaj koji će iza mene ostaviti slomljen okvir u koji sam bio uramljen. Da me tako odramljenog apsolutno ne zanima više ništa odavde. Da se i ne osvrnem.

Sve drugo je tek premještanje iz jedne točke u drugu, suštinski odeš, ali otišao nikad nisi. Uostalom, vazda ćeš takav, gle čuda, gledati da se, ma što tamo negdje radio i ma tko da si bio, opet ovdje pokopaš. To, ako mene pitate, nije ni bijeg, a nije ni sloboda. To je ista smrtna presuda. Samo s odgodom. I nešto nižom kamatom.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close