Paučina i promaja

Divni novi svijet

Dio te šire društvene patologije je i medijska klima koja se na taj način stvara, u kojoj smo skloni sami za sebe govoriti koliko smo dobri, humani i slično.
Kolumna / Kolumne | 05. 01. 2021. u 09:50 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Fraza "Sretna Nova godina!" koju je svatko od nas izgovorio nebrojeno puta u životu, uglavnom mehanički, ima i svoje dublje značenje. Ona je u neku ruku i jedna od onih brojnih iluzija kojima se štitimo od životnih nedaća, kao svojevrsno podvlačenje crte kojim ostavljamo iza sebe sve ono što nas je tištilo, a 2020., godina koju smo ostavili iza sebe, bila je po tome posebna, godina koja je naše živote okrenula naglavačke.

Koliko su sve ljudske iluzije krhke, pa i ova, pokazao je tragični događaj u mjestu Tribistovo kod Posušja, kad je u Novogodišnjoj noći tragično preminulo osam mladića i djevojaka. Radi se o jednoj od najvećih postdejtonskih tragedija u Bosni i Hercegovini. 2021. godina ostat će stoga zauvijek upamćena kao godina koja je na samom početku, prvih sati, iznevjerila sve naše nade i očekivanja, godina koju bi već nakon prvog dana najradije izbrisali iz kolektivnog sjećanja.

Što reći povodom ovog slučaja? Samo jedno, ono "Počivali u miru", najljepšu kršćansku frazu, u kojoj je sadržana beskrajna tuga, ali i nada, kao jedinu utjehu koja je preostala obiteljima i prijateljima žrtava, da ovaj život nije kraj, frazu koja nam pomaže da se nosimo s vlastitom boli, s onom vrstom boli koja nikad neće prestati. Potom zašutjeti.

Slično se dogodilo i u Hrvatskoj, gdje je početak Nove godine obilježen apokaliptičnim prizorima iz Petrinje i okolnih mjesta nakon potresa u kojemu je, na žalost, smrtno nastradalo sedmoro ljudi. Umjesto snimaka raskošnih vatrometa širom svijeta, građani Hrvatske su u novogodišnje jutro gledali apokaliptične prizore iz Petrinje. 

O tragediji u Tribistovu, HRT je izvijestio tek u trideset i drugoj (ili trećoj?) minuti svoga središnjeg Dnevnika, o čemu ovih dana pišu neki bosanskohercegovački portali, zgražajući se. I to s pravom. Ali uz argumentaciju s kojom se nikako ne slažem. HRT je o ovoj tragediji morao izvijestiti u prvim minutama, bez obzira jesu li žrtve Hrvati, Srbi ili Bošnjaci, kao čin suosjećanja Republike Hrvatske s obiteljima žrtava, jer se radi o javnoj televiziji. Da se sličan slučaj dogodio na primjer u Vojvodini, u nekom mjestu odmah uz hrvatsku državnu granicu, HRT je također morao o tome izvijestiti u prvim minutama Dnevnika. Ili u Gradišci. S argumentacijom spomenutih portala složit ću se jednim dijelom naprosto zbog činjenice da su nastradali Posušaci, pretpostavljam, bili državljani Republike Hrvatske. Kad se to uzme u obzir, nedostatak empatije prema vlastitim državljanima koji je u ovom slučaju pokazalo vodstvo HRT-a je gotovo patološki. Divni novi svijet iz Huxleyeve distopije po HRT-u?

Postupak vodstva HRT-a, na žalost, nikoga pretjerano ne čudi. Možemo o njemu govoriti i u jednom širem kontekstu, kao o jednoj vrsti društvene patologije, što je isplivalo na površinu i zbog načina na koji ova javna televizija medijski prati zbivanja u Petrinji. Mučno je gledati starce koji su u jednom trenu izgubili sve, a koji pred kamerama Hrvatske televizije plaču pored svojih srušenih kuća ili uginule stoke. Nešto slično može prikazati samo uredništvo lišeno bilo kakve empatije, a koje je sve, pa i ljudsku bol, pretvorilo u unosnu medijsku robu, što je, na žalost, postala neka vrsta manira prilikom sličnih tragedija, a koja je na javnu televiziju metastazirala s komercijalnih, jer to, valjda, povećava gledanost. Što je u konačnici postalo samom sebi svrha. Nije to krivnja novinara na terenu, da me ne bi netko krivo shvatio, vjerujem kako se većini njih grči želudac na to, već se radi o krimenu njihova vodstva koje u prvi plan stavlja "brojke", gledanost i profit, od kojih se, onda, ne vide ljudi.

Jedan prilog koji je emitiran u prvim minutama spomenutog Dnevnika, a koji ima i određeni subverzivni potencijal, na najbolji način govori o tome na što se svela funkcija javne televizije u Hrvatskoj. Prilog je nevjerojatan, s pravom filmskom dramaturgijom, prilog koji bi da je snimljen u kakvom igranom filmu vjerojatno bio antologijski. Kamera prikazuje muškarca u zaštitnom prsluku koji bijesno (ili panično?) mete šut s jedne od petrinjskih ulica. Nakon toga u kadar ulazi Andrej Plenković i njegova svita, odjeveni u besprijekorna odijela i kapute. Pomalo nadrealna scena. Kao da u kakvom filmu vidimo bizarne detalje iza seta, koji tu ne bi smjeli biti. Uzgred, ima li itko od dobro plaćenih savjetnika u Vladi da posavjetuje Andreja Plenkovića da on i njegovi suradnici u sličnim situacijama odjenu na sebe zaštitna odijela i kacige, jer se nesvjesno tim činom stavljaju iznad stanovnika Petrinje, a u suprotnom im daju do znanja da su oni jedni od njih. (Cijela hrvatska Vlada nije shvatila nešto što je shvatio jedan Jerko Lijanović, koji se za vrijeme onih katastrofalnih poplava u BiH ukazivao u javnosti isključivo u uniformi Civilne zaštite.) I zbog čega taj detalj nije uklonjen u montaži? Možda stoga jer su šefovi s Prisavlja mislili da se tim činom dodatno dodvoravaju vladajućoj političkoj eliti? Ovdje, sada, dolazimo do toga što je po njima funkcija javne televizije: biti suport vladajućima, pa i do granica neukusa, groteske, kao u ovom slučaju. Što je sljedeće? Crveni tepih prostrt po ulicama porušenih gradova?  

Dio te šire društvene patologije je i medijska klima koja se na taj način stvara, u kojoj smo skloni sami za sebe govoriti koliko smo dobri, humani i slično. To je s jedne strane dobro, jer će na taj način građani Petrinje dobiti značajniju pomoć. Međutim, treba se već sada zapitati što će se u Petrinji i okolnim mjestima događati kad se televizijske kamere ugase, kad se reporterske ekipe povuku iz tog grada? Odnosno, kad prestane medijski interes?

A tu su, u sličnom kontekstu, kao izravna posljedica jedne društvene patologije, i postovi na društvenim mrežama hrvatskih celebrytija. Neki su se i naslikavali po Petrinji. Radi li se tu o humanosti ili nekom vidu samopromocije? Za sve njih jedan kratki odlomak iz "Evanđelja po Mateju", koji sam spomenuo u jednoj od svojih prošlih kolumni, vezano za "velikodušnu" gestu Bakira Izetbegovića, kad je jednoj prodavačici u Mostaru ostavio bakšiš od 20 maraka, pošto se većina njih deklariraju kao vjernici, odlomak koji daje odgovor na ovo pitanje:

"Pazite! Nemojte svoja dobra djela činiti javno da vam se drugi dive jer onda nećete primiti plaću od svojega nebeskog Oca. Zato kada daješ milodar, ne trubi pred sobom kao što to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da ih ljudi hvale. Zaista vam kažem, drugu nagradu osim te neće dobiti. Naprotiv, kada daješ milodar, neka tvoja ljevica ne zna što radi desnica. Udijeli svoj milodar potajno pa će te tvoj Otac, koji vidi i u tajnosti, nagraditi."

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close