Svjetlo umjesto mirisa

Božić sve manje miriše

Kolumna / Kolumne | 22. 12. 2015. u 09:55 Berislav JURIČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mirisao je nekad Božić. Sredinom prosinca, još dok su snjegovi znali pročistiti zrak i napadati do koljena, ne mojih dječjih, nego do odrasle mjere, jačali su mirisi svečanosti koja je dolazila. Zrak je bio čišći, u nosnice promrzlog nosa lijepio se bijeli miris i štipao, pod koracima škripilo je vrijeme, a u podsvijesti zvonili su zvončići, zvončići.

Kupovala se živa jelka. Neki su se znali zaputiti i sami se počastiti drvcem iz prirode koja nije toliko kukala kao danas. Ja sam tada, u to mirisno vrijeme, vjerovao kako se stvarno prirodi za jedno posječeno drvce vrate dva. No, čini se da je to bilo samo tada ili samo u mom dječačkom zamišljanju pravednog i uravnoteženog svijeta. Nakon prvih mjerenja i nastojanja da jelka bude kao strijela, čekao se Badnjak, pa da se krene s kićenjem. Svatko je svačiju kuglicu pomjerao tražeći joj najbolje mjesto, a pomjeranje bi se nastavilo i u cijelo božićno vrijeme. Obično kad nitko ne gleda.

Darežljivac

Na Badnjak je pod bor dolazio Mali Isus. Donosio je uvijek baš ono što sam želio. Jednom se možda pokajao što je donio kopačke, pa je parket osjetio sva nezgrapna klapanja po kući, ali je uvijek znao pogoditi najdublje želje.

Dolazio je Maleni Darežljivac i kod rodbine, pa smo ostavivši lampice na jelki i vatru u peći, na brzinu obavili skupljanje darova. Tamo je Darežljivac znao što bi mi bilo dobro imati. Nije uvijek pogađao što želim, ali se barem uvijek pobrinuo da svoj dar razlikujem od tuđih po boji mašnice. I svugdje je vladao taj neki miris. Provlačio se ispod jelke, lebdio nad stolom s kojeg je valjalo probati sve kolače. Ne iz gladi i pohlepe, nego iz radosti zbog šarenila, veselja kojim se topio u ustima i kojim je razvlačio ionako razvučeni dječački osmjeh.

A onda su prestali snjegovi. Kad su moja koljena mogla biti odrasla mjera za snježne nanose, snjegovi su se premjestili negdje daleko. Zrak se nije čistio i nije škripilo vrijeme pod nogama, niti se štipao nos. Jelke su, unatoč tome što su preživjele put u pretrpanom kontejneru iz Kine, postale su ravnije od strijele, a kuglice, iste boje, ovisno o sezoni, već unaprijed su imale svoje mjesto. Njih je bolje ne vraćati prirodi, a čašćenje pravom mirišljavom jekom postao je preskup i prekompliciran sport.

Novi dizajn

Sve manje se čeka Badnjak za prvi nakit na jelki. Prošarani izlozi iz kojih, čim se iznesu svijeće od Mrtvog dana, krenu bliještati nakiti, novi dizajni jelki, koje prežive put u još pretrpanijem kontejneru i umjetni darovi, naviju nevidljivi sat. Tako umjesto škripanja vremena pod nogama, ono grebe po staklima izloga. U žurbi, ne stigne se uloviti mirise, niti mirisi stignu i znaju mirisati kao onda kad je Mali Darežljivac razvlačio osmjehe samo zbog prepoznatljive vrpce. Ne zbog težine i veličine i šarenila omota, nego zbog njegove sposobnosti da iznenadi i uvijek pogodi što želim i što mi treba. Makar to bile i kopačke u zametenoj zimi.

Mirise su zamijenili zvukovi, a zvukove, koji se, čini se, ne mogu utišati, prati šarenilo u kojem se ne mogu prepoznati prave boje. Pod borovima i nad stolovima ne provlače se više mirisi nego strah da je malo, da nije dovoljno istaknuto, šareno, drugačije i bolje od tuđeg. U kolačima se osjeti strah da se neće istopiti zbog sreće nego zbog greške u receptu i da razvučeni osmjeh neće biti sreća nego kisela kritika domaćici ili slastičarnici kojoj se Božić pretvara u robovanje od jutra do sutra za tuđe nemirisne trpeze.

Domovi se pretrpavaju ukrasima, koji su preživjeli pretrpanu vožnju u kontejnerima, a svaki ipak ima svoje unaprijed isplanirano mjesto. Svjetla se raspoređuju po jelkama, ako već nisu tvornički raspoređena da ne bismo trošili svoje vrijeme i maštu. Uz to, pale se lampice na svakom mogućem koraku i drvcetu, pa okućnice i kuće svijetle, balkoni lasvegaški trepere, a blinkanje, koje ne pita za zimsku tarifu, iako prave zime nema, zasljepljuje u ritmu melodije zvončići, zvončići iz dobro skrivenih kineskih zvučnika.

Svjetla oko nas, što grebu s izloga i paraju zrak, kojeg snijeg više ne čisti, ne dotiču mrak u nama. Samo nam još više začepe nos, pa Božić sve manje miriše.
_____________
*Tekst objavljen u prosinačkom izdanju mjesečnika Naša ognjišta 

Kopirati
Drag cursor here to close