Willkommen

Dođoh, vidjeh, Schmidt!

Osim oštre kritike ranijem kolegi Valentinu Inzku koji je prilično nespretno završio svoj mandat, Schmidt je već posjetima koje je napravio u startu pokazao prilično razumijevanje domaćih prilika.
Kolumna / Kolumne | 04. 08. 2021. u 09:35 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nisam došao razgledati... i tako dalje. To je prva poruka Christiana Schmidta, uglednog njemačkog političara s dugogodišnjim iskustvom, dobrog poznavatelja prilika na Zahodnom Balkanu (skromnog sam mišljenja kako nas ponekad ovaj slovenski izraz najbolje opisuje).

Na ovaj način je rekao i ključnu osobnost nove zapadnjačke inicijative prema ovom kutku svijeta, nakon što je austrijski skladatelj deset godina gledao što se događa, vrijeme je da se ova priča zaokruži i završi, dosadili smo i Bogu i narodu.

Osim oštre kritike ranijem kolegi Valentinu Inzku koji je prilično nespretno završio svoj mandat, Schmidt je već posjetima koje je napravio u startu pokazao prilično razumijevanje domaćih prilika. Ma koliko neformalni ili formalni njegovi prvi posjeti bili, obišao je dva politička centra Federacije BiH i Bosne i Hercegovine u cijelosti. Ne bih još uvijek vagao zašto baš najprije u Mostar, moguće da se radi samo o koincidenciji, no u diplomatskom svijetu rijetko kada se nastupa nepromišljeno, spontano, iskreno. U svemu se krije nota nečega prenesenog, prikrivenog, latentnog.

Što je onda Schmidtu činiti u skorije vrijeme? Mislim, ne da mu treba nametati ili govoriti što treba činiti, nego što bi bilo očekivano, sudeći prema prvim potezima. Ako je najprije posjetio Mostar, pa Sarajevo, sad ga možemo očekivati u Banjaluci. Znam, znam, odmah ćete pitati, a Dodik?! Mile nastoji igrati svoju lafovsku igru, ali itekako dobro znaju i on i njegovi šefovi, Друзья, da nema od toga velike koristi, već dvije sjednice Vijeća Sigurnosti su pokazale da ni oni ni Kina nemaju tako izraženu ulogu kada je Bosna i Hercegovina u pitanju.

Na njihovu žalost, Rusija je već ranije priznala da je visoki predstavnik isključivi odabir Vijeća za provedbu mira, u kojem se ne odlučuje konsenzusom nego prostom većinom. Nema veta i tako dalje i tako bliže. Mada se tada Kina nije petljala, sad je kasno mijenjati pravila igre, pred kraj utakmice. Uostalom, da je tako lako mijenjati politička pravila igre, ne bi Bosna i Hercegovina i dan danas bila uokvirena u okvire uspostavljene na Berlinskom Kongresu. K'o jučer da je bila 1878.

O svjetskom utjecaju dalo bi se raspravljati. Evo, sad kad neki od nas bace oko put Olimpijskih igara (ako ništa drugo, fora je vidjeti 4K televizijski prijenos iz Japana, pa odabir komentatora, ono baš se osjećaš dijelom nečeg suvremenog, čak i ako nisi ljubitelj sporta). I tu ti je sasvim jasan svjetski utjecaj. Određeni sportovi koji su dobili ozbiljno mjesto u programu, tipa softball, baseball, tu su jer se jedino igraju u Japanu i SAD-u.

S druge strane, nekadašnja dominacija kineskog i osobito ruskog sporta sada se ne primijeti – te svjetske sile su tek skromnih nastupa, a Rusi se čak ne smiju pohvaliti ni državnim obilježjima. Sjedinjene Američke Države u mnogo su sportova plasirale tek rezervne timove jer i to im je dovoljno da budu u vrhu. Prijenosi idu u čudnom režimu, prilagođenom američkom prime time terminu... Dakle, jasno vam je tko se pita. Samo pratiš novac.

E isto tako i u BiH. Izabran je Schmidt, mogu sad Srbi mahati zastavama i peticijama baš kao i Rusi na olimpijadi... prirodna selekcija na djelu. Formula 1, primjerice, superarena motorsporta, nikad se nije primila u SAD-u – tko je lud gledati utrke u 8 ili 9 ujutro nedjeljom. Protiv prava na televizijski prijenos i odabira visokog predstavnika jednostavno se uzalud buniti.
Schmidt je dakle došao, ne da samo promatra. Hajde, vidjet ćemo.

A što je onda nama činiti?

Realno, kakav utjecaj na tvoj ili moj život ima suveren Bosne i Hercegovine, čovjek koji može, a ne mora iskoristiti bonnske ovlasti?! Što li se promijenilo kada je Inzko nametnuo Zakon o negiranju genocida ili kako se već službeno zove izmjena Kaznenog zakona o ovom pitanju?
Ništa se realno nije promijenilo u odnosu na svakodnevnu jadikovku u Bosni i Hercegovini. Oni bi kao da funkcioniraju zajedničke institucije, a ovi im kao ne daju, odnosno ovi bi da funkcioniraju zajedničke institucije, a oni im kao ne daju. Zar nije tako oduvijek? Pa u Vladi Federacije BiH fale dva ministra, ja pa šta?! Pa u Gradu Mostaru Ljubo vladao do prije neki dan. Ja, i? Pa član Predsjedništva BiH nije poželjan na četvrtini njezina tla. Pa ni banjalučki gradonačelnik nije poželjan pod Starim Mostom.

Do ponedjeljka ni ćirilica nije bila poznata u Mostaru, a sad se, kažu, i Dragan smije prisjetiti studentskih dana, konačno legalno i legitimno. Ne bi me začudilo ni dres Veleža sad da kupi. Kad je već, je li, europski klub.

Dakle, unatoč politici, ova zemlja napreduje, polagano, ali konstantno, iz dana u dan sve više. Kao ono kad pokupe lišće u Splitskoj, možda se idućeg tjedna sjete i zaliti istu. Kao ono kad biciklom napravim krug gradom duljom rutom jer, asfaltiralo ispred županijskog suda. Možda prođem i ispred HDZ-a onako, muhaem, osolice, ako asfaltiraju i tu doskora.

Nama je bitno zaboraviti na njih. Oni su malobrojni, cijepljeni uredno Pfizerom i Modernom, ništa im ne nedostaje. Ne susrećemo ih, kao ni oni nas. Ali je nama bitno sačuvati posao, kruh i krov nad glavom, odraditi svoj skromni nastup na Olimpijskim igrama iako svi znamo da pobjeđuju Amerikanci.

Nama je bitno pobrinuti se da u vlastitoj mjesnoj zajednici ulice budu pometene, travnjaci i drvoredi zalijevani, cesta asfaltirana, put do škole popločan. A za to nisu potrebni visoki predstavnici, peticije, zastave. Samo zdrav razum.

Slušajte, nakon što je Scarlett Johansson tužila Disney zbog zloporabe prava na streaming kino filmova, i drugi počeli tužiti ovu zlokobnu kuću koja ubija umjetnost. Tako i mi trebamo u svojoj lokalnoj zajednici. Na prvi mig pravde, pred Bogom, pred sudom, pred državom, samo se svi uključiti u proces. Tražiti svoja prava, ispravljati privatnu nepravdu... Nemojte misliti da nema od toga koristi. Sjećam se, kad sam počeo raditi ovaj posao, pred Miloradom Dodikom se moralo kleknuti. Zadnji put kad sam ga sreo bio sam zavaljen u stolici, nisam čak ni sjedio. Dakle, samo hrabro, oni su dok im mandat prođe, začas ih zaborave, a ti si tu do smrti. Znači, bitniji si.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close