Nemam iluzija da tamo napolju nema prevaranata, mešetara i lopuža. Oh, da. Ima ih itekako. No, tamo im se ne klanjanju, ne gledaju ih s oduševljenjem i ne trpe njihovu nedodirljivost.

Nemam iluzija da napolju nema korupcije. Oh, da. Ima je itekako. No, tamo se sve to događa na višem nivou, a „vršitelji dužnosti“ itekako su svjesni rizika, znaju da samo jedan pogrešan korak, jedan pogrešan zarez, jedna greška u lukavom planu, samo pogrešan dašak vjetra, pogrešan odabir povjerljive osobe, samo mala nepažnja može upropastiti stvar i zauvijek zakomplicirati život. Ili ga totalno upropastiti. Jer tamo se na takve ne gleda s oduševljenjem, pogotovo ne ako imaju već dugu karijeru.

Svjesni su tamo svi rizika, jer postavka društva podrazumijeva mjere i zaštitu koje možemo podvući pod nazivnik pravna država - i zato samo najodlučniji, najbezobzirniji i najpohlepniji tamo gone dalje. I nemaju previše fanova u običnom narodu, koji živi od svog rada i dovoljno je naučen da zna kako se rizik često ne isplati. I računa da će se svejedno za ove pobrinuti zakon ili njegovi provoditelji.

Kod nas, odlučan, zajeban i pohlepan može, čini se, biti svatko. Jer rizik je minimalan. Uložiš samo volju, đon obraz i desnicu da povučeš koga za rukav da te uvede. Od najnižeg nivoa, ovdje je malo tko u moralnoj dilemi. Uglavnom zbog toga jer smo olako ispustili pravnu državu, koja zapravo malo kome nedostaje.

A i bez toga nitko se ovdje ničega ne boji po pitanju eventualne odgovornosti. Sjedne na funkciju, a veze nema, nije ta struka, nije vičan niti kadar voditi nešto…nema veze! Pritom, ukrasti, zaobići zakon, preveslati nekoga ili izigrati zakon i pravila, to je ovdje skoro pa znak da si živ. To je znak da si se snaš'o, da ne lutaš k'o papak. Odgovornost nikakva, obraz i stid nepostojeći.

Zato vani ostavke daju i kad provuku nešto sitno preko službene kartice, a kod nas čim sjednu gledaju gdje "biti dobar". A dati ostavku iz moralnih razloga je isto kao pljunuti sam sebi u šalicu tek skuhane kave. Jok!

Tamo napolju je puno deblji sloj koji čini javnost, a javnost ne oprašta. Nikome. Naša javnost ima pamćenje zlatne ribice. Oprašta kome stigne, a najviše onima koji im u slovo iste priče pričaju po dvadeset peti put. A sloj svjesnih ovdje tanak je k'o ćat. I sve tanji.

Tamo vani porezni obveznici hoće znati tko to sve i na kakav način gospodari njihovim novcem. I ne opraštaju. Našu javnost zapravo još treba učiti što je budžet i tko ga puni. Zato, valjda, tako lako opraštaju njegovo pražnjenje. Misle da je ta lova odnekud, s neba valjda, a ne zguljena s njihovih leđa.

Da misle drukčije, znali bi da izgubiš na mostu što dobiješ na ćupriji. Znali bi što učiniti s onima koji su duboko zavukli ruku u budžet i godinama trpaju u se, na se i poda se. Znali bi što učiniti s onima koji godinama k'o nešto u naše ime rade, a ništa uradili nisu, osim svoje kuće, stana i vikendice. Auto da ne spominjem.

Tamo napolju je takozvani običan, mali čovjek, kako ga i kod nas tako lako vole nazvati, svjestan snage države kojoj on doprinosi. I volio bi i on da ga malo manje ta njegova država udara po džepu, ali ne sviđa mu se ideja da je potkrada ili mimoiđe zakon.

Jer slaba država znači neizvjesnost i strah. Svjestan je da, kad bi on potkradao, onda bi to i svi drugi uradili, pa gdje smo prispjeli? Kod nas, rado će kukati kako država ne radi ništa, ali će gledati da je zajebe gdje stigne. I usput se diviti onima u crnim limuzinama i fanovski, k'o šiparica za Beyonce ili Miley Cirus, sliniti za njima.

Ako mogu drugi, mogu i ja! I onda kad mu netko kaže slaba ti država, blene kao da se to događa nekom drugom. A neizvjesnost i zebnja su nepromjenjive činjenice za koje misli da tu moraju biti ili mi nismo mi.

Vani je čovjek svjestan da sve što dobro ima u životu, uređene ulice, parkove, škole i bolnice, mogućnosti, perspektivu, rad i disciplinu, dolazi od toga što mu ne pada na pamet da se pravi mangup i traži kruha preko pogače. Kod nas i najveći mangupi traže uređene ceste i parkove, da se zna red i da je disciplina. A sve rade kontra, godinama, desetljećima. Skupa s malim mangupima, koji džepare, bunare i šićare, čak i kad glume pošten svijet.

Napolju mali čovjek ulaže u sebe i svoju zemlju. Vjeruje joj i vjeruje njezinim zakonima, njezinim školama i njezinim institucijama. Zašto? Jer mu treba oslonac, sistem u kojem će biti miran i moći napredovati.

Mi smo našu vjeru prodali za Judine škude, državu upropastili, sustav prilagodili rijetkima, a školske ustanove doveli na nivo desnog smetala, diplome učinili robom s pijace, a institucije učinili smješnijim od Nadrealista. Vani ljudi ulažu jer samo tako vrijede, a mi vrijedimo sve manje i manje, jer ulažemo u prolazno. I fizički i duševno. Podsjećamo na drevne stanovnike Amerike koji su ono što su imali olako prodali za šarena stakalca, bižuteriju, vatrenu vodu i zaražene deke.

Napolju je mali čovjek svjestan svog glasa, ali još svjesniji snage tisuća takvih glasova. Kod nas mali, običan čovjek, svoj glas proda za kutiju keksa, sok mućavac, pola kile kave i kilo šećera.

A ako je svjesniji onda se proda za posao u državnoj firmi. I onda šuti k'o pička, a zna da nije dobro i da mu je više od pola familije, suboraca i poznanika otišlo. I da mu djeci, vjerojatno, neće ovdje biti mjesta. Ali šuti. Dobro je, samo nek' je redovna.

Tamo napolju ima onih koji tradicionalno daju glas svojoj opciji, i u tome ustrajavaju jer im je dobro. Kod nas ima i onih što im nikako nije dobro, ali i dalje ustrajavaju na svojoj političkoj opciji. Da im sunce sklone i gurnu u najveći mrak, da im gaće skinu s guzice, oni će opet za njih.

Napolju imaš one koji zbilja biraju, one koje možeš lako razočarati. To je onaj jezičak na vagi koji otpušta stranke s vlasti i tamo ih vraća. Trebaju zaslužiti. Kod nas, jedva da vidiš jezičak, koji uglavnom čine oni koji neće ni za koga. A oni koji izlaze, ako neće opet za iste, onda samo odmahnu rukom. Ili kažu – ma, nemojte mene, molim vas!

Obožavam one ulične ankete, joj, kako to uvijek otužno izgleda. Svi anketirani mogu se podijeliti na tri grupe – oni koji veze nemaju što ih se pita, oni koji veze nemaju sto odgovaraju i oni koji kažu – ma, nemojte mene, molim vas!

Točno kad vidiš tko zna koju po redu anketu tog tipa, bude ti jasno s kim živiš i na koga računaš. Obuzme te neki čudan osjećaj umora, k'o pred gripu, izgubiš svaki elan, padne ti život na minimum. Nemojte mene, molim vas, ne znam ja ništa, otkud znam.

U najboljoj verziji, ako ipak naiđe neki prolaznik za kojeg pomisliš, aha, evo ovaj bar zna detektirati problem, već u drugoj rečenici dadne se neki opći odgovor tipa – krivi su oni gore, svi kradu… A najjače mi je kad na pitanje - kako vi vidite rješenje svega ovoga? – uslijedi odgovor kratak i rezolutan – ma, pojma nemam, vjerujte!

Zašto nemamo pojma kad nas se pita? Pa zato jer smo uglavnom svjesni da bilo kakva promjena podrazumijeva i preslišavanje nas samih. Nepotizam? I mi bi bili takvi da nam se može, a rijetko tko nema u obitelji, i to bližoj, nekoga koga nije zaposlio netko, preko veze. Lopovi? Ilegalni priključci na vodovod ili struju, bespravna gradnja, parkiranje po zelenim površinama, uzurpacija, korištenje javnog kao da je tvoje vlastito, sređivanja, šverc i usluge ispod stola, neka baci kamen tko nije bar jedno od ovoga?

Bahatost? Tko ovdje ne želi biti bogatiji nego mu pripada? Otkrivaju nas automobili, uglavnom nespojivi platežnoj moći, otkrivaju nas markirane krpe, makar i lažnjaci, ta imitacija uspješnosti, koja otkriva koliko smo spremni daleko ići, ali, nažalost, ne možemo proći svi.

Zapravo, kad sve podvučeš, mi smo ovdje, čast izuzecima, tek prljavi, pokvareni prevaranti. Ali, nikoga drugog nismo zajebali nego sebe same. I to i jest najtragičnije od svega.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.