Ne, narod je, uvjerio sam se u to mali milijun puta, prost zbroj silnica koje magnet u ruci povoditelja vozika tamo i ovamo, ali još uvijek mnogi među nama uspijevaju plivati kontra zadane struje. Lome godine, na očigled prijatelji i poznanici pokleknu, puste se niz struju, ali ipak…

Tvrdim da ovdje ne postoji mržnja jedan na jedan. Postoji frustracija. Slab dan, slaba godina, jad, očaj, neostvarenost, nedostatak hrabrosti i malodušnost kada loša životna statistika i pogled u datum rođenja koji je sve dalje i dalje satjeraju čovjeka u kut poput kakva posrnulog boksača. Onda se snaga počne tražiti u kolektivnom, naoko toplom i sigurnom utočištu. I sve je više takvih…

Kad ste zadnji put putovali svojom zemljom?

No, ipak, kada digneš pogled od ekrana i izađeš van među ljude, kad protegneš noge i hodiš sve dalje i dalje ovom zemljom, naići ćeš na ljude nevjerojatno slične sebi, čak i ako nose drugu tradiciju, drugu vjeru i zovu se drugim imenom. I ništa ti neće biti. Nitko ne grize, nitko ne galami na tebe, na isti način stojite pomireni sa sudbinom u redu na šalteru strane banke, javnog poduzeća ili bilo kojem drugom mjestu istine - zajedno izmiješani u istom rastezanju crkavice od prvog do prvog, ugašenih pogleda koji nisu više kadri baciti u sretniju budućnost. Veže vas previše toga, jednako ste voljeli i popit' i zapjevat' i ljubit' i vozit' dobra kola. A sada ste tako različiti, a zapravo jednako sjebani. Suviše stari da sanjate, suviše mladi da umrete.

Ne, ne može me nitko uvjeriti da ovaj komadić svijeta, ovdje gdje se sreća ne bi prepoznala i da se gola skine na sred ceste, nastanjuju trajno nesposobni za suživot. Ne bi ovo zvali mržnjom da prvo nije, kao i uvijek kada postoji neznanje, nije došao strah od drugoga. Folklorno i uporno plasiran svima razumljivim jezikom, potkrijepljen mnogim uredno naslaganim, vrlo zaostalim računima iz prošlosti. Taj strah, koji je odagnao svaku sumnju u racionalno promišljanje naroda, izjeo nam je jetru i bubrege. Izmijenio lica, pretvarajući nas u kreature iz Mita o Khtuluu, nenadmašenog H.P Lovecrafta. U tom strahu su vazda velike oči, ali nije nužno da velike oči bolje vide.

Neopisiva lakoća predrasuđivanja

Zatim je došla predrasuda, kao obrambeni refleks, vruće servirana onima koje je strah već lišio zastajkivanja u reakciji da bi se, daj, ono ljudski, bar još jednom promislilo. Predrasuda o drugome kao lošijem od tebe, splet priča o smrdljivijem, ružnijem, bahatijem, parazitski nastrojenom disaču tvoga zraka, zakašnjelom u dolasku, onom nastalom od tvog rebra ili nastanjenog na tvojoj zemlji. Predrasuda o onome koji je tu da tebe jednom ne bude ili koji je tu da bi tebi oduzeo sve što voliš i što ti je sveto. Uloge su podijeljene i još je samo ostalo da svatko krene svojim putem, što bi rekao Johnny.

A onda su nam psi rata podijelili oružje, dobro naplatili strah i predrasude, ruke su same poletjele, a krv koja je potekla ispisala je mržnju, svojom sigurnom rukom ostavljajući jarkocrvene tragove i navlačeći mrenu preko očiju koja se uskoro skorila. Nastavili smo se gristi i nakon što su nam oružje, srećom, uzeli natrag isti oni psi rata. No, ostalo je zveckati. Zveči stalno iza tipkovnica, iza ekrana, zvoni posvuda.

Svođenje rata drugim sredstvima

Strah i predrasuda su pritom ostali netaknuti. Mržnja se pojavljuje tu i tamo, jer mrena je u međuvremenu nabacila čitave nove slojeve, sve dugine boje namazane su nam preko očiju, škole ih prodaju legalno pod iskonsko znanje. Slijepi, pod slojem mitomanije o vlastitom svom, pod slojem mitomanije o lošijem tuđem, pod slojem ružičaste koja ima kazati da je samo tvoj jedini tvoj, a svi drugi da ti nisu ni braća ni prijatelji, mi bauljamo kuda nas onaj ranije spomenuti magnet voza – svakog u svoj zapećak.

Čak i oni koji su se godinama opirali, koji su se dugo držali mimo smjera ostalih silnica polako posustaju. Protiv magneta je teško, izgledaš nakon nekog vremena smiješno poput mačka Toma kad ono proguta željezni nakovanj, pa pokušava pobjeći od velikog crveno – srebrnog privlakača u obliku slova C.

Zašto? Jer nema smisla. Jer kad nema smisla, onda nema spasa. Jer čak i mnogi oni koji se nude kao spas isijavaju nekom svojom predrasudom, siju strah i priželjkuju mržnju. Pričaju priče o namjernom nanošenju zla, o zlu koje u drugima stanuje, vječno zaglavljeni u ratu koji nam se neprestano servira i koji toliko dug trag ostavlja kao da je veći od oba Svjetska.

Da je bar to sranje nešto vrijedilo…

A bijaše to lokalni domorodački sukob niskog intenziteta u kojem su ljudi uglavnom čuvali svoje kuće, stežući znojnim dlanovima skupo plaćeno oružje, gledajući u onom spomenutom strahu u pravcu iz kojeg dolaze drugi da im te iste kuće otmu ili zapale. Pa su u naše ime palili njima da bi oni došli zapaliti nama. I tako ukrug. I pale nas i kad je zabranjeno paliti. Lože nas kao suha drva. Opet strah, opet predrasude, puni ih mediji, Naši. Vaši. Njihovi. I stranci smo sve više jedni drugima, opijeni mitomanijom ne kužimo da smo zapravo glupi. K'o djeca koju stariji šalju po cigare pod prijetnjom čvoke.

Uostalom, kako drugačije zaključiti u zemlji u kojoj se stalno ponavlja jedna te ista matrica u kojoj su samo naši ispravni, samo naši postupci, uključujući i zločine, opravdani, a mi, evo danas, moralno iznad drugih – i na, citiram, „pravoj strani istorije“. I u kojoj se u zadnjih dvadeset godina sve učinilo da moja „prava strana“ bude ona najbolja od najmanje tri koje kolaju okolo. I da to uvjerenje onda dadne meni za pravo da na druge gledam sa predrasudom i sijem sigurnu buduću bogatu žetvu mržnje. U kojoj će se, kao i u svakom ratu ovdje, netko dobro oznojiti, a netko ni umoriti.

Gdje nestade ono da pametniji prvi popušta?

Kako prekinuti sve ovo? Pobjegnimo od straha i lažnog ponosa, pobijedimo ga priznanjem da ne razumijemo drugoga, njegove strahove od tebe, njegovu nelagodu od tebe. Priznajmo da mislimo samo na sebe, očekujući ispriku drugoga što uopće postoji. Priznajmo da je zlo i od nas učinjeno i da nema te pravednosti koja može opravdati krvlju umrljane ruke. Priznajmo da su zbog nas i naših mnogi patili, da su drhtali po kućama i podrumima iščekujući da će ih naš mrak pojesti. Da su slušali tutnjavu naših topova i bježali od naših granata.

Prihvatimo tuđe zle sudbine i zemljom razasute grobove kao svoje, sva njihova stradanja kao svoja. Jednom kada jedni drugima priznamo sve, kada shvatimo da smo svi bili u istoj pogibelji, samo nas je puka slučajnost spasila, predrasude će otpasti kao kraste. Do tad, one su žirant mržnje. Koja ne postoji u ovom narodu, u to sam siguran, postoji samo glupost koja vodi strahu od nenaučenog, nenaučeno je nepoznato, ono rađa predrasude kao vještačku, steroidnu i lažnu varijantu znanja, a iz toga se samo još može u mržnju, taj zadnji znak da nisi čovjek, nego govno.

Onda, jesmo li govna ili ljudi? Ako smo govna, neka nas i dalje u kanalizaciji.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.