Putin i Erdogan: Što je zajedničko dvojici snagatora?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Redžep Tajip Erdogan i Vladimir Putin dogovorili su novu eru bilateralne suradnje čime su nagovijestili velike geostrateške promjene u Europi i na Bliskom istoku.

Predsjednici Rusije i Turske, Putin i Erdogan, su dogovor postigli usprkos razlikama u vanjskoj politici prema Ukrajini i Siriji.

U prvim komentarima zapadne javnosti na Putinovu izjavu danu odmah poslije sastanka s Erdoganom da je projekt izgradnje plinovoda Južni tok opozvan zbog opstrukcije EU, ocijenjeno je da je to diplomatski poraz Moskve.

Na to su se nadovezali zluradi komentari u kojima je naglašeno da su dvojica "čvrstorukaša", Putin i Erdogan, pronašli način za umirenje zajedničke frustracije izazvane odbijanjem Europe da ih prihvati kao ravnopravne partnere.

Europski mediji lansirali su priču o dvojici ljutih muškaraca s mnogo sličnosti, kao što su odrastanje u siromaštvu, prelazak s premijerske na predsjedničku funkciju kao formulu za boravak na vlasti tijekom proteklog desetljeća, sklonost k snažnoj nacionalnoj retorici i razbijanju antirežimskih prosvjeda.

Iako se ove usporedbe mogu učiniti dopadljivim na prvi pogled, teško je u njima pronaći argumente za tvrdnje da je Putin poražen zbog toga što Južni tok neće biti realiziran, kako ocjenjuju američki mediji.

Ruska javnost opisala je Putinovu posjetu Turskoj kao povijesnu, ističući da će se u novo savezništvo prirodno uklopiti Azerbajdžan, koji ima plin i odlične odnose s obje susjedne države, što obećava formiranje važnog geostrateškog trokuta u kojem će se rješavati i problemi južnog Kavkaza.

Odmah je reagirala gruzijska opozicija pozivajući vladu da iskoristi neočekivani obrt i da ponudi Moskvi i Ankari da plinovod prođe kroz njihovu teritoriju.

Premda je Turska članica NATO saveza, Erdoganova nedavna izjava da "Zapad voli samo naftu i sukobe, glumeći da smo prijatelji'' ne odudara od retorike Moskve u porukama koje upućuje zapadnim partnerima.

Putin je istovremeno odao priznanje Turskoj na neovisnom donošenju odluka, što je protumačeno kao podrška za odlučno odbijanje Erdogana da udovolji američkim zahtjevima o učešću Turske u borbi protiv Islamske države.

Poslije dogovora s Rusijom o izgradnji plinovoda treba očekivati snažne pritiske Washingtona na Tursku da odustane od projekta.

Suštinske razlike Moskve i Ankare po pitanju Ukrajine tiču se pripajanja Krima Rusiji, a za Tursku je ključno pitanje brojne tatarske manjine koja živi na poluotoku i koja gaji povijesne veze s Turskom na bazi zajedničke islamske vjere.

Turska snažno podržava teritorijalni integritet Ukrajine, dijelom i zbog toga što tako čuva vlastitu teritoriju od zahtjeva Kurda da dobiju svoju državu.

Nesuglasice u vezi sa Sirijom također su suštinske, jer Turska podržava opoziciju u borbi protiv režima predsjednika Bašara Al Asada, dok je Moskva učinila sve da spriječi njegov odlazak s vlasti.

Tijekom posjete Ankari Putin je izjavio da je usuglasio stav s Erdoganom da neće dopustiti dalje jačanje terorizma u Siriji, iako imaju različito viđenje u pogledu toga kako da ostvare taj cilj.

Ali, brojke koje prikazuju potencijalnu trgovinsku razmjenu između Moskve i Ankare dovoljno su impozantne da su ekonomski odnosi prevagnuli na listi prioriteta.

Godišnja trgovinska razmjena između dvije zemlje danas iznosi 32 milijarde dolara, a Putin i Erdogan su najavili da će ona dostići 100 milijardi dolara do 2023. godine.

Putin je također obećao Turcima uvoz plina po povlaštenoj cijeni, a prema najavama prvog čovjeka Gasproma Andreja Milera to će biti ista cijena po kojoj Njemačka plaća gas iz Rusije.

Više od 4,5 milijuna ruskih turista ljetuje u Turskoj, a projekt izgradnje prve ruske nuklearke u Turskoj vrijedan je 20 milijardi eura.

Turska je još 1987. godine podnijela kandidaturu za prijem u Europsku uniju, od 1999. godine uživa status kandidata, a od 2005. godine kada je započela pregovore, zatvorila je samo jedno od 35 poglavlja.

Rusija je 2007. godine započela projekt izgradnje Južnog toka u koji je dosad uložila oko pet milijardi dolara, ali je pod pritiskom ukrajinske krize i sankcija EU odustala od izgradnje.

Kada se sve navedeno ima u vidu nije iznenađujuće da su Turska i Rusija izabrale jedna drugu za "utješno" strateško partnerstvo, ne čekajući milost od Europe.

Činjenica da su dva najveća susjeda Europske unije samostalno ušli u veliki zajednički posao izvan zadate geostrateške sheme, ne bi trebalo radovati Bruxelles, čija je ovisnost od energenata i dalje vrlo bolno pitanje, prenosi B92.